Okršaji europskih regulatora s američkim multinacionalnim kompanijama nisu nikakva novost i u pravilu se vode oko dvije stvari: dvojbene (monopolističke) poslovne prakse koja narušava tržišnu konkurenciju (što nerijetko povlači za sobom krupne novčane kazne), te sumnjivih računovodstvenih metoda podružnica američkih kompanija na Starom kontinentu. Ovo potonje mahom se odnosi na upitne aranžmane i mehanizme kojima američke kompanije pokušavaju smanjiti poreznu osnovu i u manjoj ili većoj mjeri zaobići obvezu plaćanja poreza na domaćem teritoriju. Riječ je o vrlo kompleksnom segmentu prava u kojem kršenje zakonskih propisa nije nimalo lako dokazati na sudu. Štoviše, recentni prijepori oko poreznog tretmana Amazona u Luksemburgu, te Starbucksa u Nizozemskoj, zaključeni su povoljnim ishodom za tuženike. Ali ne i dugogodišnji spor koji je pokrenut još 2016. godine, kada je Margrethe Vestager, povjerenica Europske komisije za konkurentnost, dogovor koji je Apple postigao s irskim vlasima označila – nezakonitim.
Stimulativan porezni okvir
U godinama koje su slijedile došlo je do nekoliko krupnih obrata, no saga je završena u rujnu ove godine, presudom Europskog suda kojim je potvrđena prvotna ocjena Europske komisije, odnosno teza o povlaštenom tretmanu najveće svjetske kompanije u razdoblju od 1991. do 2007. godine koji izlazi iz dopuštenih zakonskih okvira. Dakako, pozicija čelnih ljudi kompanije bitno je drukčija. Tim Cook je spor svojedobno nazvao “političkim sranjem”, optuživši Europsku uniju za pokušaj retroaktivne promjene pravila, u suprotnosti s međunarodnim pravom. Da stvar bude još bolja, irska je vlada bila na njegovoj strani, uporno odbijajući tvrdnje o preferencijalnom statusu, u strahu od egzodusa korporativnih divova koji, dakako, Irsku nisu odabrali slučajno.
Praksa iznimno stimulativnog poreznog okvira za korporativne obveznike datira još od sredine prošlog stoljeća i održala se sve do današnjih dana. Status članice Europske unije (od 1973. godine) tome je itekako pripomogao, a taktika “provlačenja” transakcija kroz irske podružnice postala je sve učestalija. Čak i u nakon velike financijske krize, koja je ozbiljna poljuljala stabilnost ponajvećih irskih banaka, isprovociravši izdašne intervencije državnih financija, pa i po cijenu većih poreza (i smanjenih socijalnih davanja) za građane, stvari se nisu bitno promijenile. Europom je potom protutnjala i dužnička kriza, no porez na dobit kompanija zadržala se na prilično niskih 12,5%. A proračunski prihodi su kontinuirano rasli; 2015. godine su iznosili sedam milijardi eura, a prošle godine otprilike dvostruko više, pa ministarstvo financija procjenjuje kako bi već do kraja ovog desetljeća mogli dosegnuti 30 milijardi eura. Za to je vrijeme napravljen tek skroman pomak i porezna stopa podignuta na 15%.
Vlada je itekako svjesna krhkih temelja na kojima počiva irska ekonomija. Od ukupnog iznosa prikupljenog na ime korporativnog poreza na dobit, čak 60% otpada na svega desetak kompanija (obično se još spominju Google, Meta, Pfizer i Intel), što predstavljaju prilično usku poreznu bazu. Njihova uloga još više dobiva na značaju uslijed neobične strukture prihoda države: čak četvrtina otpada na korporativne poreze, što je čak dvostruko više od prosjeka unutar ekskluzivnog kruga zemalja članica OECD-a. Time naizgled posve nelogično svrstavanje vlade na stranu bogatog poreznog obveznika postaje puno jasnije: državni dužnosnici su, u ime viših interesa, bili spremni skrenuti pogled, nadajući se Europska komisija neće previše kopati.
Javne financije u idealnoj poziciji
Presuda je, međutim, konačna, a presedan time postaje vrlo potentno oružje u rukama Europske komisije. Tim više što većina pravnika i poreznih stručnjaka ovakav epilog uopće nije očekivala. Irska je tako dobila zeleno svjetlo da počisti poseban račun na kojem je Apple bio obvezan čuvati 13 milijardi eura na ime zaostalih (i nenaplaćenih) poreza, uz pripadajuće zatezne kamate koje dosežu daljnjih milijardu eura.
I dok veći dio Starog kontinenta očajnički pokušava zakrpati rupe u javnim financijama, sporo se oporavljajući od posljedica izdašnih stimulansa zamišljenih i realiziranih uslijed pandemije koronavirusa, nekadašnji ekonomski tigar s europske (pa makar i zapadne) periferije našao se u bitno drukčijoj poziciji. Stabilnim gospodarskim rastom već je ranije eliminiran deficit državnog proračuna, a izdašan povrat poreza gurnuo je Irsku ka ekstremnoj varijanti “problema prvog svijeta”, omogućivši joj da dovrši fascinantnu transformaciju kojom se nekoć vrlo siromašna zemlja s puno stanovnika u relativno kratkom vremenskom razdoblju prometnula u bogatu oazu s premalo stanovnika. Uvjetno rečeno “bogatu oazu”, jer impresivna pozicija državnih financija ne podrazumijeva automatski i najviši stupanj razvoja.
Ali svakako pomaže. To pokazuje i analiza agencije za procjenu kreditnog rejtinga Standard & Poor’s koja se, po svemu sudeći, sprema pogurati Irsku na sam vrh ljestvice kvalitetnih dužnika – najviši, AAA rejting, ovakvim se ishodom čini posve izglednim u skorije vrijeme. Uostalom, u pripadajućem se priopćenju izrijekom navodi kako su očekivanja daljnjeg poboljšanja javnih financija izravna posljedica odluke Europskog suda.
Stoga se s pravom postavlja pitanje što učiniti s neočekivanim priljevom? Prva stvar koja većini pada na pamet je – infrastruktura. Većina irskih građana ne krije nezadovoljstvo trenutnim stanjem koje očito ne udovoljava rastućim potrebama sve većeg broja stanovnika. Ilustracije radi zrakoplovna luka u Dublinu prisiljena je ograničiti broj putnika sve dok se ne realizira najavljeno proširenje (trenutno nedostatnih) kapaciteta. Od bolnica do telekomunikacija, postojeća infrastruktura nasušno treba velika ulaganja, zbog čega se sve češće spominje i osnivanje zasebnog ministarstva koje bi moglo (i trebalo!) iznjedriti sveobuhvatnu viziju Irske u idućih nekoliko desetljeća.
Kombinacija štednje i ulaganja
Najavljuju se i veće investicije u skroman stambeni fond koji u ovome trenutku predstavlja akutan (ekonomski i politički) problem; o njegovim dramatičnim razmjerima možda najbolje svjedoči analiza središnje banke prema kojoj je u idućih četvrt stoljeća potrebno izgraditi 52 tisuće stambenih jedinica. Godišnje! I to samo kako bi se uhvatio korak s rastućom potražnjom.
Izjave visokih dužnosnika Vlade zasad daju naslutiti sklonost replikaciji norveškog recepta, po kojem bi se milijarde neplaniranog prihoda tretirale poput sirove nafte u Sjevernom moru, kao zalog za buduće generacije. No dio će sigurno biti utrošen puno ranije. Ako ništa drugo, a onda zahvaljujući činjenici da su iduće godine na rasporedu parlamentarni izbori; aktualna je vlada ovakvim raspletom situacije dobila neočekivanu priliku da konkretnim potezima podeblja naklonost birača. Ali to previše ne umanjuje brojne dileme.
Jedna od njih naslonjena je na stabilan gospodarski rast (u ovoj bi godini trebao dosegnuti 4,7%) i iznimno povoljno stanje domaćeg tržišta rada: uz stopu nezaposlenosti od svega 4,3%, svaki iole značajniji rast potražnje, uvjetovan smanjenje poreznog opterećenja za građane i/ili povećanjem javne potrošnje, mogao bi isprovocirati rast inflacije, i to u vrlo nezgodnom trenutku, u jeku negativnog ciklusa ključnih kamatnih stopa Europske središnje banke. Inflacija je zasad po kontrolom (ispod granice od 2% godišnje), ali se u ekonomski sumornom europskom okruženju stvari lako mogu ozbiljno zakomplicirati.
S druge strane, odluka Europskog suda brojne je domaće autoritete navela na razmišljanje, ponajprije o održivosti ovakvog koncepta koji u velikoj mjeri ovisi o šačici (američkih) multinacionalnih kompanija. Ta činjenica Irsku čini iznimno ovisnom i o političkim mijenama s druge strane Atlantika, a usto i u značajnoj mjeri ograničava potencijal rasta, preusmjeravajući ogromnu količinu (ljudskih) resursa u smjeru onih istih kompanija koje obilato pune državni proračun.
Njihov bi odlazak bio ravan katastrofi, zbog čega Irska nasušno treba uravnoteženiju strukturu ekonomije u kojoj će (domaće) malo i srednje poduzetništvo igrati puno važniju rolu. Kako to postići? Potraga za adekvatnim odgovorima, obilježena pokušajima i pogreškama, sigurno će potrajati neko vrijeme.
