Jedan od važnih energenata u energetskoj tranziciji Europe, a i Hrvatske, bit će i vodik. Projektom Dolina vodika Sjeverni Jadran, u kojem uz Hrvatsku sudjeluju Slovenija i Italija, cilj je godišnje proizvoditi pet tisuća tona vodika iz obnovljivih izvora te implementirati njegovu upotrebu u više sektora, prije svega u industriji i transportu, odnosno prometu.

Projekt je to kojim se Hrvatskoj otvaraju velike mogućnosti u razvoju tehnologija i energenta od kojeg Europska unija ima velika očekivanja. Za razliku od drugih obnovljivih energenata, upravo bi vodik mogao biti prilika za Hrvatsku, smatra Igor Grozdanić, neovisni stručnjak iz Turbomehanike.

Energetska gustoća

“Upravo bismo u vodiku mogli uhvatiti vlak i biti predvodnik u regiji, jer od svih obnovljivih energenata i tehnologija u vodiku najmanje kasnimo za Europom. Prilika se otvara jer imamo potrošače u industriji te potrebu za dekarbonizacijom u prometu”, poručuje Grozdanić s panela konferencije Poslovnog dnevnika Zelena tranzicija i OIE na kojem se raspravljalo o tome je li upotreba vodika “pred vratima” ili je tek daleka budućnost.

Ipak, razvoj i primjena tog energenta još je u povojima, iako mu Europa u svim svojim strategijama, a i kroz Zeleni plan, daje veliku važnost. Tek treba, naime, razviti infrastrukturu, tehnologiju ali i osigurati ogromne količine obnovljive energije ključne za proizvodnju zelenog vodika. Usto, njegova je proizvodnja trenutačno jako skupa, a sufinanciranje iznimno nisko. Jedan od većih problema stoga će biti i osiguranje financiranja, nabrajali su probleme i zapreke panelisti konferencije Poslovnog dnevnika.

No unatoč zaprekama riječ je o energentu i tehnologiji koja ima svojih prednosti, objašnjava Grozdanić.

“Prevladava percepcija da će lakša vozila, odnosno osobna, biti električna, a veća, poput kamiona, brodova i autobusa vozit će na vodik. Zašto? Zbog brzine punjenja koja kod vodika traje tek nekoliko minuta, a kod baterija zna trajati i do sat vremena”, ističe Grozdanić.

Kao njegovu drugu prednost navodi energetsku gustoću, odnosno činjenicu da je vodikov sklop tri do četiri puta lakši od onog na električni pogon, a kao treću prednost činjenicu da je kod vodika energija odvojiva od snage.

Da bismo koristili sve ove prednosti, tek moramo razviti infrastrukturu, a i projekte. Projekti na kojima se u Hrvatskoj radi u sklopu Doline vodika tek su na početku.

Marko Žabojec, direktor tvrtke Gitone Kvarner, koja je dio spomenutog projekta, kaže da je godinu dana od njegovog službenog početka sve još u fazi priprema. Radi se na osnivanju udruge Doline vodika kako bi projekt ima pravni entitet, naveo je. Što se tiče industrijskih projekata koji će se provoditi 5 ili 6 godina, oni su u fazi projektiranja, pronalaženja lokacije, ali i osiguranja novca.

Sivi zamijeniti zelenim

“Znanstveno-istraživačke institucije i sveučilišta, primjerice, mogu računati na 50 postotno financiranje svojih projekata, a privatne kompanije na najviše 10 posto. Riječ je projektima čija se vrijednost kreće od 40 do 50 milijuna eura, tako da je pitanje kojim će se tempom razvijati industrijski projekti”, ističe Žabojec.

Njihov projekt ZEAS (Zero-Emission Adriatic Ship), kojim rade na razvoju prvog putničkog broda na vodik koji bi trebao ploviti Jadranskim morem, jedan je od rijetkih koji je uspio osigurati financiranje.

Simon Ferjuc, konzultant iz Project Zero emission corridora, navodi da i oni razvijaju projekt u sklopu Doline vodika. Riječ je o projektu proizvodnje električne energije iz morskih valova. U luci na Pagu plan je proizvoditi jedan megavat električne energije, ali i zrak koji je važna za rad generatora. Navodi i da im je cilj napraviti energetsku kartu Jadrana. Sam Ferjuc uvjeren je da će infrastruktura za vodik u Hrvatskoj biti izgrađena.

Što se infrastrukture tiče, Grozdanić za riječ drži ministra Damira Habijana koji je u ožujku, kaže, kada je još bio ministar gospodarstva, rekao da je osigurano 23 milijuna eura za izgradnju deset punionica na vodi.

“Mi to čekamo”, poručuje Grozdanić. Bio bi to preduvjet da hrvatskim cestama počnu voziti prvi kamioni ili autobusi na vodik. No važan će potrošač biti i industrija. Grozdanić smatra da tržište apsolutno postoji.

“Sveukupna proizvodnja vodika u Hrvatskoj mogla bi ići za potrebe Ine, Petrokemije i HEP-a. Primjerice, Petrokemija godišnje, u idealnim uvjetima, proizvede i potroši 800 tisuća tona vodika što je iznimno mnogo za Hrvatsku”, ističe Grozdanić.

Idealno bi bilo, naravno, da pogoni u Kutini uistinu rade i troše toliku energiju.

U Ini, najvećem potrošaču vodika u Hrvatskoj, prate što se događa na području zelenog vodika. Dalibor Sokolović, direktor Novih i održivih biznisa u Ini, objašnjava da već koriste značajne količine vodika, međutim, riječ je o sivom vodiku koji se proizvodi iz prirodnog plina. Intencija je, kaže, zamijeniti ga zelenim, odnosno onim iz obnovljivih izvora energije. Međutim, to neće biti tako jednostavno.

“Otvara se pitanje dostupnosti energije iz obnovljivih izvora. Za proizvodnju zelenog vodika, naime, potrebne su značajne količine ‘zelene’ energije”, ističe Sokolović. To pak otvara pitanje cijene i isplativosti ulaganja u zeleni vodik.

“Na cijenu će utjecati, s jedne strane, potrebna kapitalna ulaganja. Računamo da će ti iznosi padati kako će tehnologija napredovati. S druge strane, stoji operativan trošak kojeg najvećim dijelom čini upravo cijena zelene električne energije. O tome će u konačnici ovisiti tržišna cijena vodika”, navodi Sokolović.

Cijena sivog vodika, naveli su panelisti, trenutačno se na tržištu kreće od 1,8 do 2 eura po kilogramu, a zelenog od 6 do 7 eura. Očekuje se, kažu, daljnji pad cijene zelenog vodika.

Da bi se zeleni vodik počeo uistinu i koristiti u Hrvatskoj potrebno će biti napraviti više stvari, zaključili su panelisti. Prije svega, njegovu proizvodnju i korištenje mora pratiti regulativa koja je uvijek korak iza tržišta. Također, zbog potrebnih velikih ulaganja i niskih postotaka javnog sufinanciranja trebalo bi poticati javno-privatna partnerstva u području zelenog vodika.

Nedostaju veliki igrači

“Takva partnerstva, nažalost, jedinice lokalne samouprave u Hrvatskoj izbjegavaju”, žali se Grozdanić. Morat ćemo, nastavlja, raditi i na privlačenju velikih ‘igrača’.

“”U Italiji i Sloveniji ima velikih ‘igrača’, od plinovoda, cementne industrije, staklana… U Hrvatskoj u zeleni vodik ipak nisu ušli najveći igrači na tržištu, poput Ine, HEP-a, Plinacroa. Dio istraživanja i razvoja umjesto njih odradile su male i srednje kompanije. No svakako će se morati uključiti jer bez njih se priča oko vodika u Hrvatskoj ne može razviti”, poručuje Marko Žabojec.

Važno je i spomenuti da je za vodik iznimno važna proizvodnja na mjestu potrošnje.

“Sve ostalo je neisplativo i nerealno”, ističe Grozdanić.