Ako do sada nekome nije bilo jasno, nakon nekoliko kriza koje smo preživjeli u nizu i nekoliko izbornih ciklusa u kojima je zabilježen rast popularnosti i utjecaja političkih antisistemskih snaga, mahom smještenih na rubovima političkoga spektra, izborom Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, i skepticima bi trebalo postati jasno kako u velikom broju poslovnih i političkih područja ljudskog djelovanja ulazimo u neke nove paradigme. To je slučaj i s energetskim sektorom.

Izrazito je, stoga, važno iz perspektive državnih politika i regulacija, ući u nove faze globalnih narativa puno bolje pripremljeni nego li je to slučaj u ovome trenutku. Pospremanje vlastitog broda, prije mogućih vjetrovitih razdoblja na pučini, u većini slučajeva, povijesno gledano (a isti uzroci gotovo uvijek proizvode jednake posljedice, ako ne u repeticiji, a ono barem u rimi, kako je svojedobno poentirao Mark Twain), biva mudar potez.

Hrvatska energetska zbilja ima značajne pomake tijekom posljednjih mandata vladajuće administracije, bilo da se radi o prilagodbama Europskoj uniji ili OECD-u, kao klubu slobodnotržišnih zemalja ili o nasušnoj nužnosti uvjetovanoj potrebama dionika tržišta.

Slijedom toga možemo reći kao imamo puno bolje okruženje nego li je to bilo prije nekoliko mandata, kada su neke prošle administracije otvoreno ratovale protiv nekolicine stranih i domaćih investitora pokušavajući ih staviti u poziciju bankomata za ostvarivanje vlastitih političkih projekata.

Ozbiljna anomalija

Dapače, zbog hajke nastale djelovanjem najmanje dva takva politička projekta, od kojih je jedan kratkotrajno, u dva navrata, neuspješno bivao stupom u dijelu sadašnje vladajuće arhitekture, neki uspješni i moćni domaći poduzetnici su postali strani investitori, no to je tema za neku od novu analizu.

Premda je okruženje, dakle, kvalitativno puno bolje, još uvijek se suočavamo s brojnim izazovima koji bi u nekim nadolazećim globalno izazovnim okolnostima mogli predstavljati značajnije prepreke.

Uvođenje reda u Hrvatsku regulatornu energetsku agenciju (HERA-u) jedno je od tih potreba. HERA je u procesu izbora čelnog čovjeka i upravnog vijeća, što je osobito važno zbog zaustavljanja njenog usporenog djelovanja i veće regulatorne efikasnosti. Za nadati se kako će prevladati razum nad političkom podobnošću i da ćemo za čelnog čovjeka HERA-e dobiti nekoga od kandidata dokazano nesklonih aferama. Najmanje jedan takav se, dva izvora daju naslutiti, javio na natječaj.

Osim regulatornih izazova, koji se onda prelijevaju na cijelo tržište, morat će se povesti računa i o nekim od najvažnijih dionika tržišta, jer su oni važni kako za energetsku sigurnost ove zemlje kao veliki proizvođači i prerađivači energenata, tako i za cijelu poslovnu zajednicu kao ponajveći poslodavci i ponajveći porezni obveznici.

U prvom redu se ovdje radi o Ini u kojoj Republika Hrvatska upravlja s udjelom od 44,84 posto dionica. Doduše, i u pitanjima ove kompanije puno se situacija okrenulo u kvalitativnom smislu na bolje. Oko kompanije se više ne vode veliki javni, politički i medijski ratovi, unatoč brojnim otvorenim pitanjima, poput otvorenog plinskog arbitražnog spora.

Pa ipak činjenica kako Hrvatska, od iniciranja afere Škugor, svoj kontingent kadrova, za razliku od najvećeg dioničara MOL-a, imenuje na šest mjeseci, predstavlja ozbiljnu anomaliju u korporativnom svijetu. Jer ako odmaknemo sa strane činjenicu da kompanijom u efektivnom smislu, prema međudioničkom ugovoru upravlja struka, bord operativnih direktora, poruka koju Vlada šalje korporativnom sektoru dajući mandate svojim članovima uprave INA-e na tako kratko privremeno razdoblje, nije nimalo ohrabrujuća. Poruka je to o suspenziji odnosa dobrog gospodara prema vrlo važnom vlasništvu za ekonomski i energetski sustav ove zemlje.

Nemar ili taktika

Spomenutu relaksaciju međudioničarskih odnosa pritišće još jedan, nimalo nevažan, uteg. Naime, Vlada već nekoliko godina odlaže isplatu nešto više od 180 milijuna eura odštete i nešto više od 50 milijuna eura odštete za dva izgubljena arbitražna spora, o upravljačkim pravima u Ini te o plinskom biznisu. Neizvršavanje tih obveza, bilo da se radi o nemaru ili taktičkom zauzimanju budućih pregovaračkih pozicija, preuzetih na temelju dobrovoljnog ulaska u arbitražne procese, nešto je što bi, također, moglo zabrinjavati poslovnu i investicijsku zajednicu u kontekstu pravne sigurnosti.

Bez obzira o kojim motivima se radi dionici energetskog sustava, od regulatora pa do zadnjeg korisnika tržišta, u uvjetima ulaska u nove vanjskopolitičke izazove očekuju mudriji odnos prema regulativi, ali i prema kompanijama koje su važan dio arhitekture energetske sigurnosti zemlje. Mudro političko vodstvo ne bi trebalo kadrovskim politikama i izazivanjem principa pravne sigurnosti otvarati dodatne argumente u zaobilaženju Hrvatske ili njenom investicijskom napuštanju. Norveška energetska kompanija Statkraft samo je zvučan primjer iz kojega treba puno naučiti.

Ako se već zbog taktičkih pozicija igramo s pravnom sigurnosti, barem u kadroviranju ne bi trebalo izmišljati toplu vodu. I Marin Zovko i Miro Skalicki i Hrvoje Šimović vrlo su kvalitetni kadrovi s dugogodišnjim iskustvom u energetskom sektoru.