Sigurnost i trgovina prvo je na čemu će se vidjeti odnos Trumpove administracije prema Europi, a promijenit će se i generalni ambijent međusobnih odnosa. Gdje god može i koliko god može, budući američki predsjednik ignorirat će Bruxelles, preskakati zajedničke europske institucije, a komunicirati izravno s pojedinim zemljama.

Jedna komunikacija bit će za Poljsku, druga za Francusku, ili za Španjolsku ili Austriju, itd. To će možda potaknuti članice da ne razmjenjuju s drugima svoje planove te stvoriti nejednake situacije s kojima će se Europska komisija morati baviti. Ako ništa, da se uspostavi neki red. Isto tako, u takvoj će komunikaciji fasovati manje zemlje članice, koje imaju manju stratešku važnost.

Za Europu je bitno kako će se Trump postaviti prema zelenoj transformaciji. Joe Biden započeo je velike zelene infrastrukturne projekte u siromašnim južnim državama, program IRA, cilj kojih je biti konkurentan Kini. Planovi IRA (Inflation Reduction Act) traže ulaganja od nekoliko tisuća milijardi. Trump ih je često kritizirao. Ali, ako ih zatvori, zatvara i radna mjesta, i to svojih birača te daje veliku prednost Kini i ostavlja Peking kao jedinog lidera u zelenoj transformaciji.

Drill, baby, drill
Isto tako, mnoga europska ulaganja sjatila su se u taj američki sektor, jer birokracija nije niti pola kakva je u Europi. Ako likvidira gradnju zelene infrastukture, to će, zbog klimatske politike ponovo biti mjesto razilaženja Amerike i Europe. No, ako prestane, to će biti prilika za Europu da se maksimalno sabere i organizira i uskoči umjesto Amerike. Ali, ako nastavi, kako će to spojiti s obećanjem da će se vratiti poizvodnji nafte i plina i povikom “drill, baby, drill!”? To je pitanje otvoreno.

Mnogi pozdravljaju dolazak Trumpa, jer smatraju da su njegova nepredviljivost i nedostatak obzira u krajnjoj liniji dobri za izlazak iz političkih paraliza. Tako, baš nitko ne zna kako će se ponašati prema Ukrajini, odnosno Rusiji. Možda onako kako je najavio, smrznutim konfliktom ali, tko zna. Neki koji su u Europi podržali Trumpa, nadaju da će baš on krenuti oštro i zadati fatalan udarac Kremlju.

Smatraju to vjerojatnim na osnovu njegovih odluka iz prvog mandata. No, u prvom mandatu imao je druge savjetnike te relativno nezavisni State Department. Sad je, objašnjavajući da se radi o borbi protiv duboke države, najavio promijeniti javnu upravu i zamijeniti te činovnike sebi lojalnim kadrom. Na taj način potkopat će mnoge institucije do mjere, da analitičari nove vlasti više nisu sigurni niti u nezavisnost FED-a.

Kad je riječ o Europskoj uniji, Trump je u prvom mandatu pokazao da je ne poznaje, i nema ni namjere upoznavati, ali da svejedno prezire EU. Za vrijeme Brexita rugao se onima koji su ostali u Uniji, a uzdizao glasnog euroskeptika, ali zapravo britanskog političara srednje niskog kalibra, Nigela Faragea.

I u novom mandatu izravno će i otvoreno podržavati disruptivne vlade Mađarske, Slovačke, Austrije i političke snage u članicama koje tradicionalna politika nastoji obuzdati, kao lepeniste u Francuskoj ili AfD u Njemačkoj. Na taj način normalizirat će njihove zahtjeve, a onda će to doprinositi osjećaju velike nelagode kod onih koji nisu radikalna desnica.

Ne razumije bit NATO-a
Međutim, kako se čuje, iako je tvrdio da je riječ tarifa ljepša od riječi ljubav, neće ih uvesti za europske robe. Ipak, stalno će time prijetiti, recimo, ako ustraje na ulaznim tarifama za kineske robe i uvjetuje Europi da ga u tome mora slijediti. Što se tiče budućnosti NATO-a, najviše se citira Trumpov bivši savjetnik za sigurnost, Joe Bolton.

“Trump ne razumije bit NATO-a, odnosno kolektivne obrane. Misli da je NATO izmišljen da mi branimo Europu, a da ništa nemamo od toga. Pa nema razloga da nastavljamo”. Pod tim geslom odvijat će se, pretpostavljamo, promjena u američkom angažmanu u NATO-u. Ne dovodi se u pitanje obrana Europe od nuklearnih napada, niti prisustvo mornarnice, ali sve drugo će se smanjivati.

Ritam smanjivanja i prelaska obrane Europe na Europu, dogovorat će glavni tajnik Mark Rutte. NATO se, prema tome, neće rasformirati, ali mnogo veći udio u kolektivnoj obrani očekivat će se od europskih članica. Čak i ako članice NATO-a znatno dignu svoju materijalnu participaciju, pa i na više od dva posto, ipak SAD financiraju NATO čak 80 posto, oko 860 milijardi dolara godišnje, od čega je lavovski dio namijenjen obrani Europe.

Ostalih 20 posto nisu samo europske zemlje, nego i Velika Britanija, Kanada (doduše malo), i Turska. (Zadnji zabilježen podatak jest da Hrvatska participira s 1,83%, što znači da još nije dostigla traženi prag.) Što se tiče Ukrajine, sve dalje oko nje rješavat će Europa. Članstvo Ukrajine u Uniji ovisit će o tome kakav će biti zamrznuti sukob – da li onakav kakav je Cipar, ili kakav je u Bosni i Hercegovini, definiran Daytonom?

Ako će EU shvatiti zamrznuti sukob takvim da je Rusija okupirala dio Ukrajine, a da priznaje samo njene predratne granice, to je model Cipra. Cipar je primljen cijeli, s tim da se podrazumijeva da je dio pod turskom okupacijom, a pristupni pregovori vođeni su samo s grčkim dijelom otoka. Turski dio otoka se ignorirao. Ako prevlada tip podjele Daytonskog dogovora, situacija će biti kao u BiH. Od oba dijela tražit će se reforme i prilagodba, ali proruski dio će sabotirati proces.

Ukrajina nije Bosna
No, Ukrajina nije Bosna. U Ukrajini bi takva podjela poprimila novu dimenziju. U slučaju Trumpovog rješenja zamrznutog sukoba i prestanka američke vojne pomoći, Ukrajinci najavljuju partizanski način borbe protiv osvajača. Bude li tako, umnože li se partizanski napadi, i Rusi će odgovarati slično, ali prema Europi, pa se mogu očekivati sabotaže svih vrsta, namjerno, a ne slučajno zalutali dronovi, preleti, podmornice i ratni brodovi tamo gdje ne trebaju, trovanja, iznimno pojačana propaganda i slično.

Ta situacija mogla bi stvoriti neraspoloženje među građanima Europe prema kandidaturi i izgledima članstva Ukrajine, pod ruku s galamom iz država i političkih kampova sklonih Kremlju.

S druge strane, kad se Amerika povuče, Ukrajina će, koliko god bili razočarani ukrajinski veterani, bijesni na Kijev, Ruse i na Zapad, obilježeni traumama – biti jedina stvarna sigurnosna zaštita Europe od Rusije. Vremenom će se ta činjenica shvatiti. Ako će Ukrajinci uspjeti kontrolirati svoj očaj, onda bi proširenje na Ukrajinu, u optimističnom, ali ostvarljivom scenariju, bilo na obostranu korist.

U sjeni ukrajinskog proširenja bit će i regija Zapadnog Balkana, regije koja, dok je mirna, nikog ne zanima. Srpski predsjednik Vučić bio je miljenik valjda sviju u Europskoj uniji osim Hrvata, a to uglavnom zbog obećanja oko Kosova koje nije niti mislio ispuniti. U narednom razdoblju, samo i isključivo zbog toga jer će Trumpova obitelj imati u Srbiji poslovne interese, Vučić će biti favoriziran. S time će se upariti i Mađarska i Slovačka, ali i Austrija te će tako snaga Srbije u regiji narasti.

Svejedno, neke zemlje članice, kao i predsjednica Komisije Von der Leyen, pokazuju početne znakove iritacije budući da Beograd pokazuje kako mu EU nikako nije jedini ili možda čak niti prvi izbor, jer bi se mogli snaći s BRICS-om. Vidjet ćemo kakav će biti odgovor Komisije i Vijeća i Europskog parlamenta, da li čvršće prema Beogradu ili nastavak koketiranja.