Budući da ankete upućuju da Kamala Harris ima najmanje 50% šanse za pobjedu na američkim predsjedničkim izborima, do izražaja su proteklih tjedana dolazila i pitanja o njezinoj ekonomskoj politici.

Naravno, mnogo će ovisiti i o ishodima glasanja na nižim položajima na lokalnoj razini. Da demokrati osvoje Bijelu kuću i oba doma Kongresa, mogli bi provoditi fiskalnu politiku običnom većinom (kroz takozvani proces usklađivanja proračuna). U suprotnom bi administracija Kamale Harris očito bila ograničenija.

Kada se Harris (nakratko) kandidirala za predsjednicu 2019., njezini prijedlozi u području gospodarstva išli su daleko više ulijevo od Demokratske stranke. Između ostalog, podržala je univerzalnu zdravstvenu skrb koju financira država, dekriminalizaciju ilegalnih prelazaka granice, 10 bilijuna dolara vrijedno “novo Zeleno poslovanje” za rješavanje klimatskih promjena i zabranu frakturiranja.

Nejasni prijedlozi
Sada se kandidira na centrističkoj platformi koja uključuje podršku Zakonu o pristupačnoj zdravstvenoj skrbi (Obamacare), iako s nekim novim obratima kao što su ograničenje cijena inzulina i proširenje ovlasti države u pregovorima o cijenama lijekova za Medicare (zdravstveno osiguranje za starije od 65 i neke oblike invalidnosti) i Medicaid (zdravstveno osiguranje za određene kategorije siromašnih građana).

Ona također favorizira nedavni dvostranački sporazum o suzbijanju ilegalne imigracije, dok je njezin protivnik Donald Trump uvjerio republikance da glasaju protiv njega samo zbog izbora, prihvaća frakturiranje i podržava ograničeniju (1 bilijun dolara) potrošnju usmjerenu na smanjenje emisija CO2 u Zakonu o smanjenju inflacije. U svojim je govorima Harris zaista malo spominjala klimatske promjene.

Iako mnogi drugi prijedlozi Kamale Harris ostaju nejasni, čini se da ona predstavlja nastavak ekonomske politike predsjednika Joea Bidena. Podržala bi napore za vraćanje proizvodnje u SAD i stvaranje “gospodarstva prilika” s inkluzivnijim rastom. Ne bi bježala od državnih intervencija, posebno industrijskih politika za podršku gospodarskim sektorima i tehnologijama budućnosti. I pokušala bi obuzdati moć velikih oligopolnih tvrtki propisima.

Što se tiče fiskalne politike, Harris je predlagala ograničavanje troškova dječjeg doplatka na 7% prihoda kućanstva (što podrazumijeva subvenciju), vraćanje poreznih olakšica za djecu i priznavanje poreznih olakšica od 25.000 dolara kupcima koji prvi put kupuju kuću. Budući da bi ove mjere mogle povećati potražnju i cijene, ona također planira povećati ponudu pristupačnog stanovanja. Uvela bi neke nove porezne olakšice za mala poduzeća i proširila Trumpove porezne olakšice za kućanstva koja zarađuju manje od 400.000 dolara godišnje.

Kako bi platila ove politike, podigla bi stopu poreza na dobit s 21% na 28%, povećala poreze za vrlo bogate (one koji trenutačno imaju najvišu graničnu stopu od 39%) i istražila mogućnost poreza na neostvarene kapitalne dobitke. Konačno, ona ne planira reformirati programe povlastica kao što su socijalno osiguranje i Medicare. Sve u svemu, Odbor za odgovoran savezni proračun procjenjuje da bi Harrisini prijedlozi koštali 3,5 bilijuna dolara tijekom desetljeća, dok bi Trumpovi koštali 7,5 bilijuna dolara ako se ne uvedu drugi porezi (poput carina).

Što se tiče trgovinske politike Kamale Harris, bila bi prilično slična Bidenovoj, iako je tijekom kampanje vrlo malo govorila o Kini. Nastavilo bi se sa “smanjenjem rizika”, ali ne i s razdvajanjem dvaju gospodarstava, u strateškim sektorima kao što ključni metali, rijetki zemni metali, zelena tehnologija i visoka tehnologija, kao i sa sankcijama i ograničenjima izvoza poluvodiča i drugih ulaznih elemenata povezanih s umjetnom inteligencijom.

Malo dvorište, visoka ograda
Bidenova administracija opisala je svoj pristup kao stvaranje malog dvorišta s visokom ogradom, a Harris bi vjerojatno proširila dvorište. Tako bi se zadržale carine – poput 100-postotnog poreza na električna vozila kineske proizvodnje – pooštrila bi se ograničenja na ulazna i izlazna izravna strana ulaganja s Kinom, a mnogi prijedlozi Odbora američkog Predstavničkog doma za Kinu bili bi prihvaćeni.

Za razliku od Trumpa, Harris ne bi nametnula carine prijateljima i saveznicima ni carine na svu kinesku robu. Provodila bi politiku kontroliranog strateškog natjecanja s Kinom, umjesto potpunog obuzdavanja ili razdvajanja. Potaknula bi NATO saveznike da potroše najmanje 2% svog BDP-a na obranu (zapravo, 23 od 32 to već čine) i podržala bi saveze, multilateralne sigurnosne paktove poput Quada i AUKUS-a te bilateralne odnose s važnim partnerima poput Indije i Filipina. Zadržala bi Ameriku u Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama i pokušala uložiti veće napore za smanjenje emisija i ubrzanje zelene tranzicije.

Međutim, poput Bidena, Harris se ne bi pokušala pridružiti nasljedniku Transpacifičkog partnerstva, iako mnogi stratezi vjeruju da je “zaokretu SAD-a prema Aziji” potrebno uporište u ekonomiji. Iako zadržava američku politiku fleksibilnog deviznog tečaja, mogla bi se više osloniti na prijetnju da će neke zemlje označiti kao valutne manipulatore.

Na isti način, nastavila bi dopuštati da se američki dolar rabi kao oružje za nacionalnu sigurnost (kroz primarne i sekundarne sankcije). No, vjerojatno bi bila dovoljno razborita da provodi politike osmišljene kako bi zadržale status dolara kao glavne svjetske rezervne valute. Stoga bi se fiskalna, trgovinska, klimatska, imigracijska, valutna i kineska politika Kamale Harris prilično razlikovala od politike njezina protivnika.

Trumpov program mnogo će vjerojatnije uzrokovati inflaciju, smanjiti gospodarski rast (kroz carine, deprecijaciju valute i imigracijska ograničenja) i prekoračiti proračun. No, tržišta nisu uzela u obzir štetu koju bi Trump nanio gospodarstvu i tržištima. Možda bi ga podijeljena vlada ograničila. Možda bi umjereniji politički savjetnici ili tržišna disciplina razvodnili njegove najradikalnije političke pozicije. Ipak, izbor na vrhu glasačkog listića vrlo je jasan.

© Project Syndicate 2024.