U ovom osvrtu analizirat ćemo situaciju s centrima za gospodarenje otpadom (CGO) u Republici Hrvatskoj te objasniti osnove tehnologije s kojima isti raspolažu. Odgovorit ćemo na pitanje radi li se, kao što mnogi tvrde, zaista o zastarjeloj tehnologiji te koji su glavni problemi s kojima se centri suočavaju. Isto tako, razmotrit ćemo neka od potencijalnih rješenja navedenih problema.

Sukladno Strategiji gospodarenja otpadom Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 130/05) koja je usvojena 14. listopada 2005. te Planu gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2007. – 2015. (“Narodne novine” broj 85/07, 126/10 i 31/11) u Republici Hrvatskoj, planirana je izgradnja infrastrukture za gospodarenje otpadom, koja uključuje izgradnju 13 centara za gospodarenje otpadom čija bi se tehnologija bazirala na tzv. mehaničko-biološkoj obradi otpada s osnovnim ciljem proizvodnje goriva iz otpada (GIO) koji bi se zbrinjavao u cementarama u Republici Hrvatskoj.

Tehnologija obrade
Do sada, od ukupno planiranih 13 centara, izgrađena su i u funkciji tri centra za gospodarenje otpadom: CGO Marišćina u Primorsko-goranskoj županiji s kapacitetom obrade 100.000 tona miješanog komunalnog otpada (MKO) godišnje, CGO Kaštijun u Istarskoj županiji s kapacitetom obrade od 90.000 tona MKO godišnje te CGO Bikarac u Šibensko-kninskoj županiji kapaciteta obrade 40.0000 tona MKO godišnje.

Svi centri koriste tehnologiju mehaničko-biološke obrade (MBO) otpada koja uključuje usitnjavanje otpada te sušenje istog u tzv. biološkim boksovima. Naime, uslijed prisutnosti organske komponente u miješanom komunalnom otpadu ista prilikom razgradnje stvara toplinu te se otpad na taj način suši.

S obzirom da se radi o aerobnom procesu za koji je nužan kisik, kroz boksove se prisilno upuhuje zrak koji odvodi vlagu i toplinu iz otpada, te se isti nakon prolaska kroz sustave za pročišćavanje otpadnog zraka i prolaskom kroz biološke filtere radi uklanjanja neugodnih mirisa – ispušta u atmosferu.

Biološko sušenje otpada ima prvenstveno dva cilja: (a) osušiti otpad da bi se isti mogao dalje mehanički obrađivati te (b) inertizaciju otpada. Naime, kada vlaga u otpadu padne ispod razine od 18% dolazi do inertizacije materijala iz razloga što pri tako niskim količinama vlage bakterije otpad ne mogu razgrađivati te posljedično tome ne dolazi do nastanka plina odnosno emisije neugodnih mirisa.

Iako je osušiti otpad do potpune inertizacije teoretski moguće, u praksi se pokazalo teško provedivim. Naime, s obzirom na količinu vlage u otpadu koji pristiže u centre, predviđeno vrijeme sušenja nije dovoljno da se otpad dovoljno osuši i inertizira. Stoga centri Marišćina i Kaštijun imaju problema s neugodnim mirisima, za razliku od centra Bikarac koji ima drugačiji sustav stabilizacije organske komponente otpada koji je puno učinkovitiji za sprječavanje nastanka neugodnih mirisa.

Nakon sušenja otpad prolazi kroz mehaničku obradu čiji je prvenstveni cilj uklanjanje negorive frakcije u otpadu, odnosno povećanje njegove ogrjevne vrijednosti. Otpad se prvo prosijava kroz vibro sito, što dovodi do uklanjanja organske frakcije koja se ili odlaže na bioreaktorsko odlagalište ili suši u zatvorenom prostoru.

Nakon toga otpad prolazi kroz 1) magnetski separator (kojim se uklanjaju feromagnetični metali), 2) separator s vrtložnim strujama (kojim se uklanjaju obojeni metali, bakar i aluminij). Zatim slijedi 3) gravitacijsko odvajanje (radi uklanjanja teške frakcije, npr. staklo, kamenje i sl.) nakon čega se preostali otpad odvozi na 4) optički separator za izdvajanje polivinil klorida (PVC) budući da polivinil klorid sadrži klor koji izaziva koroziju peći prilikom spaljivanja te je isti potrebno ukloniti.

Nakon optičkog sortiranja gorivo iz otpada (koji se i dalje klasificira kao otpad ključnog broja 19 12 10) se ili ukrcava direktno u kamione za transport u cementare ili se na baliriki preša u bale dimenzija 1,1 m3 koje se omataju folijom za daljnji transport. Navedeni postupci zastupljeni su u centrima Marišćina i Kaštijun, dok se obrada u centru Bikarac nešto razlikuje, a biološki otpad prebacuje se u halu biološke obrade gdje se isti kompostira u kompostnim hrpama. Iako se procesi razlikuju, cilj je isti, sušenje otpada te uklanjanje negorive frakcije s ciljem proizvodnje goriva iz otpada (GIO).

Potrebno je istaknuti kako miješani komunalni otpad ima ogrjevnu moć između 10 i 12 MJ/kg, a gorivo iz otpada koje se dobiva iz komunalnog otpada može imati ogrjevnu moć skoro dvostruko veću, i to više od 20 MJ/kg, dok ogrjevna vrijednost kamenog ugljena iznosi oko 30 MJ/kg.

Ekonomika centara
Centri imaju za cilj proizvoditi “gorivo iz otpada”, koji se i dalje klasificira kao otpad te je za njegovo zbrinjavanje potrebno plaćati krajnjem oporabitelju (cementarama, energanama i sl.). U početku, prilikom projektiranja prvih centara za gospodarenje otpadom Marišćina i Kaštijun, vjerovalo se da će se na gorivu iz otpada zarađivati.

Međutim, u gospodarenju otpadom kada je ekonomija u pitanju vrijedi “obrnuta” logika. Naime, sirovina za proizvodnju goriva iz otpada naplaćuje se (u RH cijena koju centri naplaćuju za zaprimanje, obradu i zbrinjavanje miješanog komunalnog otpada iznosi oko 130 eura/t), dok za zbrinjavanje proizvoda (goriva iz otpada) centri plaćaju krajnjem oporabitelju – cementarama/energanama.

Široj javnosti to ostaje nejasno, što rezultira time da se o tim projektima govori kao o nefunkcionalnim projektima, s obzirom da se gorivo iz otpada plaća nekome da ga zbrine, a kao razloge navode da se radi o nekvalitetnom proizvodu koji nije moguće prodati na tržištu.

Ono što eventualno može činiti takav projekt ekonomski neisplativim jest to što goriva iz otpada na tržištu ima jako puno, a kapaciteta za njegovo zbrinjavanje relativno malo. Stoga su se cijene zbrinjavanja goriva iz otpada u zadnje vrijeme dramatično povećale, a ponekad radi nedostatka kapaciteta gorivo iz otpada uopće nije moguće zbrinuti.

Problemi centara
Kada su u pitanju centri Marišćina i Kaštijun, problem koji je najviše prisutan i koji najviše muči lokalno stanovništvo jest pojava neugodnih mirisa. Neugodni mirisi prvenstveno su posljedica odlaganja nedovoljno osušene biološke frakcije na bioreaktorsko odlagalište, uslijed čega dolazi do stvaranja odlagališnog plina i posljedično neugodnih mirisa.

Nažalost, s obzirom da se centri Marišćina i Kaštijun nalaze preblizu naseljenom mjestu, u situacijama kada vjetar zapuše u smjeru naselja te se stvore uvjeti tzv. stabilne atmosfere i nema vertikalnog miješanja zraka, dolazi do pojave neugodnih mirisa. Na takvu pojavu centri ne mogu ni na koji način utjecati s obzirom da se radi o vanjskom čimbeniku na koji nije moguće utjecati, pa čak i u situaciji kad bi se isti i mogao predvidjeti.

S ciljem sprječavanja emisije neugodnih mirisa u centru Marišćina i u centru Kaštijun otpad se pokriva HDPE1 folijama te je odlagalište spojeno na sustav otplinjavanja koje ga drži u podtlaku, a plin se odvodi na spaljivanje na baklju, čime se bar donekle sprječava emisija neugodnih mirisa. Treba napomenuti da isto nije projektom predviđeno, odnosno da se radi o svojevrsnom nadstandardu za koji se izdvajaju znatna financijska sredstva.

Centar Bikarac nema navedeni problem s obzirom da se otpad kompostira u zatvorenim halama te se na taj način sprječava ispuštanje neugodnih mirisa u atmosferu. Moguća rješenja za sprječavanje emisija neugodnih mirisa bila bi izgradnja kompostera zatvorenog tipa opremljenih biofilterima za pročišćavanje neugodnih mirisa kod ispuštanja u atmosferu otpadnog zraka ili, u razdobljima kada su atmosferski utjecaji nepovoljni, a to je prvenstveno ljeti, da se otpad odvozi na zbrinjavanje izvan centra.

No, postoji još jedan ozbiljniji sistemski problem koji neće biti moguće riješiti u kratkom roku, a time se postavlja uopće pitanje opravdanosti izgradnje centara za gospodarenje otpadom. Kada se promišlja o sustavu za gospodarenje otpadom, treba promišljati čitav tok otpada, od mjesta njegovog nastanka do mjesta konačnog odlaganja/zbrinjavanja. Centri za gospodarenje otpadom služe da se obradi otpad koji se nije odvojio, odnosno reciklirao, te im je temeljna svrha priprema otpada za daljnju obradu u cementarama i energanama.

Također, prije ili usporedno s izgradnjom centara, treba osigurati infrastrukturu za zbrinjavanje goriva iz otpada. U Republici Hrvatskoj govori se puno o odvojenom sakupljanju otpada i ciljevima koje Republika Hrvatska sukladno direktivama Europske unije mora postići. Međutim, za postizanje navedenih ciljeva potrebno je posjedovati infrastrukturu za sortiranje otpada, tzv. “sortirnice” koje u Republici Hrvatskoj nisu u funkciji.

Kao rezultat navedenog, količine otpada koje dolaze u centre su prevelike, pogotovo u ljetnim mjesecima radi turističke sezone. Tolike da ih centri nisu u mogućnosti zbrinuti jer, osim godišnjih kapaciteta, centri imaju svoje dnevne i tjedne kapacitete i nisu u mogućnosti obrađivati neograničene količine otpada.

Komunalna društva smatraju da je centar, ukoliko je projektiran za recimo 100.000 tona otpada godišnje, dužan toliko preuzeti otpada bez obzira na vremenski period u kojem se isti doveze u obradu u centar.

Međutim, to nije tako budući da centri imaju svoje dnevne i tjedne kapacitete koji ne mogu i ne smiju biti prekoračeni. Naime, komunalna društva, pogotovo u ljetnim mjesecima dovoze otpad preko navedenih kapaciteta, remeteći time proces rada postrojenja i stvarajući time dodatne probleme centrima.

Ne tako skoro
Zaključno, radi se o infrastrukturi koja je izgrađena ne promišljajući da je otpad prije obrade u centru potrebno izdvojiti i reciklirati (što nije moguće, s obzirom da sortirnica koje su u funkciji u Republici Hrvatskoj nema), preostali dio obraditi u centrima, a gorivo iz otpada spaliti u cementarama ili energanama, čega isto u Republici Hrvatskoj nedostaje.

Energana na otpad nema, a postojeće cementare nisu tehnološki u mogućnosti koristiti gorivo iz otpada koje se u Republici Hrvatskoj proizvodi. Zašto je tome tako i zbog čega se o istome nije promišljalo prije izgradnje centara, teško je za reći. U svakom slučaju, izgradnja bilo koje infrastrukture za gospodarenje otpadom zahtjeva puno vremena te je malo vjerojatno da će centri proraditi u optimalnom smislu u dogledno vrijeme.

Dakle, prvenstveno je potrebno pristupiti izgradnji sortirnica i ostale infrastrukture za odvajanje i recikliranje otpada, izgradnji energana ili tehnološkom unaprjeđivanju postojećih cementara te će tek tada sustav gospodarenja otpadom, uključujući centre za gospodarenje otpadom u Republici Hrvatskoj, zaživjeti kako to i dolikuje zemlji članici Europske unije.

* Autor članka je dipl. ing. izvanredni profesor na Medicinskom fakultetu u Rijeci, Katedra za zdravstvenu ekologiju