Godine 2014. knjiga francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja “Kapital u 21. stoljeću” postala je međunarodna senzacija, preoblikovala je raspravu o nejednakosti i lansirala autora među superzvijezde. Piketty je bio u pravu kada je istaknuo da je politički argument za preraspodjelu dohotka gotovo u potpunosti usredotočen na domaće probleme.

Ali njegov središnji argument, da kapitalizam neizbježno vodi do sve veće nejednakosti, raspada se kada se uspoređuje situacija siromašnih poljoprivrednika u Vijetnamu s relativnom udobnošću francuskih građana srednje klase.

U stvarnosti, uspon gospodarstava u Aziji i srednjoj i istočnoj Europi, potaknut trgovinom u posljednja četiri desetljeća, doveo je do možda najdramatičnijeg smanjenja razlika među zemljama u ljudskoj povijesti.

Svjetska banka ugljika
Unatoč tome, zapadni promatrači rijetko troše više od praznih riječi na otprilike 85% svjetskog stanovništva koje živi na globalnom jugu. Dok filantropi poput Billa Gatesa posvećuju značajna sredstva poboljšanju života u Africi, većina zaklada i institucija ostaje usredotočena na smanjenje nejednakosti unutar zemlje. Iako su oba ta cilja vrijedna divljenja, politički analitičari često zanemaruju činjenicu da, prema globalnim standardima, siromaštvo praktički ne postoji u naprednim gospodarstvima.

Poljoprivrednici u Indiji, naravno, nemaju utjecaja na američke ili europske izbore, gdje se fokus posljednjih godina sve više okreće prema unutra. Danas kandidati ne pobjeđuju obećavajući da će pomoći Africi, a kamoli Južnoj Aziji ili Južnoj Americi.

Ovaj pomak pomaže objasniti zašto je Pikettyjevo predstavljanje nejednakosti kao domaćeg problema snažno odjeknulo među američkim progresivcima – i, neizravno, među pokretom “Učinimo Ameriku ponovno velikom” bivšeg predsjednika Donalda Trumpa.

Ali ovo tumačenje zanemaruje stotine milijuna ljudi koji žive u zemljama u razvoju koje su osobito ugrožene klimatskim promjenama. Štoviše, unatoč trajnom utjecaju kolonijalizma, u europskim socijalnim državama ili Japanu postoji mali apetit za plaćanjem reparacija bivšim kolonijama.

Naravno, postoje snažni argumenti za jačanje mreža socijalne sigurnosti u razvijenim zemljama, posebno kada je riječ o obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. S moralnog stajališta, međutim, ostaje vrlo diskutabilno nadmašuje li to hitnu potrebu da se riješi stanje 700 milijuna ljudi diljem svijeta koji žive u ekstremnom siromaštvu.

Pohvalno je što su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond poduzeli značajne korake kako bi pomogli zemljama u razvoju. Ali njihovi resursi i mandati su ograničeni, a bogate zemlje sklone su podržavati politike i inicijative koje su u skladu s njihovim vlastitim interesima.

Jedno područje u kojem se čini da postoji široki konsenzus je potreba za djelovanjem u području klimatskih promjena. S tim na umu, dugo se zalažem za osnivanje Svjetske banke ugljika koja bi podržala zelenu tranziciju zemalja u razvoju pružanjem tehničke pomoći i ponudom opsežnog financiranja djelovanja u području borbe protiv klimatskih promjena, po mogućnosti putem bespovratnih sredstava, a ne zajmova.

Kao što sam nedavno tvrdio, financiranje bespovratnim sredstvima posebno je važno s obzirom na još jedan ključni način reforme globalnog kapitalizma: zabranu privatnim zajmodavcima da tuže suverene dužnike koji ne ispunjavaju obveze na sudovima razvijenih zemalja. Kako bi privukle privatno financiranje, zemlje u razvoju morale bi izgraditi vjerodostojne sudove i druge vlastite institucije. Dok to ne učine, morat će se premostiti jaz u financiranju.

Kako naći političku bolju
U konačnici, smanjenje globalnog siromaštva iziskuje veću otvorenost i manje trgovinskih prepreka. Fragmentacija globalnog gospodarstva, potaknuta geopolitičkim napetostima i populističkim političarima koji se zalažu za trgovinska ograničenja, predstavlja ozbiljnu prijetnju gospodarskim izgledima najsiromašnijih zemalja svijeta. Rizik da će se politička nestabilnost u tim regijama preliti u bogatije zemlje eskalira alarmantnom brzinom, što se već odražava u sve napetijim raspravama o imigraciji u tim zemljama.

Razvijena gospodarstva imaju tri opcije, od kojih se nijedna ne fokusira samo na domaću nejednakost. Prvo, mogu ojačati svoju sposobnost upravljanja migracijskim pritiscima i suprotstaviti se režimima koji nastoje destabilizirati globalni poredak.

Drugo, mogu povećati potporu zemljama s niskim dohotkom, posebno onima koje mogu izbjeći građanski rat. Na kraju, mogu poslati građane da pomognu zemljama s niskim dohotkom. Mnoge su države već eksperimentirale s domaćim programima koji potiču studente koji su nedavno diplomirali da provedu godinu dana podučavajući ili gradeći domove u siromašnim zajednicama.

U najmanju ruku, slanje zapadnih studenata u zemlje u razvoju, čak i na kratka razdoblja, omogućilo bi privilegiranim aktivistima na kampusu da nauče o ekonomskim poteškoćama s kojima se suočava većina svjetske populacije i da sami vide kako ljudi žive u zemljama u kojima kapitalizam tek treba zaživjeti. Takva iskustva mogla bi potaknuti dublju svijest o globalnim izazovima i omogućiti mladima da jasnije razumiju krize koje bi u konačnici mogle utjecati na njihove živote.

To ne znači da nejednakost unutar zemlje nije ozbiljan problem. Ali to nije najveća prijetnja održivosti i ljudskoj dobrobiti. Najhitniji zadatak s kojim se suočavaju zapadni čelnici je pronalaženje političke volje da se zemljama omogući pristup globalnim tržištima i uvede njihove građane u dvadeset i prvo stoljeće.

© Project Syndicate 2024.