Plaće u Hrvatskoj snažno rastu, troškovi rada rasli su najviše u usporedbi s ostalim članicama EU, ali ljudi se, prema svježim istraživanjima ipak žale kako nemaju dovoljno novca za dostojanstven život i smatraju da su im plaće preniske.

Plaće su u ovoj izbornoj godini ponajviše rasle u javnom sektoru, privatni sektor s druge strane ima poteškoća u praćenju toga rasta, a premijer Andrej Plenković je dolio ulje na vatru odlukom o rastu minimalne plaće od siječnja 2025. za 130 eura na 970 eura bruto, što znači da će stotinjak tisuća radnika koliko ih u Hrvatskoj radi za minimalac od iduće godine kada državi plate sva davanja u džepu imati 75 eura više.

Rast minimalne plaće koji su sindikati ocijenili nedovoljnim, a poslodavci teško isplativim obično potiče zahtjeve za daljnjim rastom ostalih plaća koje u zasjedi pak čeka trenutačno smirena inflacija uz rast cijena hrane u rujnu u odnosu na isti mjesec lani od značajnih 3,1 posto.

Istražili smo što je hrvatskoj ekonomiji donio rast plaća, može li se sada povećani standard javnog sektora zadržati, a privatni sektor u tim uvjetima održati. Prema podacima Eurostata trošak plaća u Hrvatskoj ove je godine između travnja i lipnja narastao za 17,6 posto, najviše u EU, dok je prosječan rast na razini eurozone dosegao 4,5 posto u istom razdoblju, a cijele Unije 5,1 posto.

Troškovi plaća snažnije su rasli u siromašnijim, odnosno manje razvijenim članicama Unije pa Hrvatsku slijede Bugarska s rastom troškova za plaće 15,4 posto, Rumunjska s 15 posto, Mađarska s 13,2 posto, te Poljska s 13 posto. Prosječna plaća u lipnju ove godine iznosila je na razini Hrvatske 1315 eura, a medijan plaće bio je 1130 eura, što znači da polovica svih zaposlenih zarađuje manje, a polovica više od tog iznosa.

Cijene europske, a plaće…

Istovremeno, domaći portal MojPosao anketirao je 3800 ljudi koju su većinom rekli da bi dostojanstvena plaća za rad u Hrvatskoj trebala iznositi između 1500 do 1 999 eura, a svaki iznos manji od donje granice nije dovoljan za pokrivanje osnovnih životnih potreba. Ispitanici smatraju da bi uz “europske” cijene i plaće trebale biti “europske”, a dostojanstvene su one koje omogućuju čovjeku kupnju hrane, osiguravanje smještaja, pribavljanje odjeće, plaćanje prijevoza i kulture te godišnji odmor od 10 do 14 dana na moru.

U protivnom se, rekli su anketi, ljudi ne smatraju radnicima već robovima. Nakon proljetnog povećanja plaća u javnom sektoru u sklopu kojeg je masa za plaće u nacionalnom budžetu povećana za 1,63 milijarde eura privatni sektor je pod pritiskom da prati taj rast kako bi privukao ljude u svoje radne redove.

“Masa plaća na razini opće države, kao posljedica tog rekordnog rasta plaća, ove godine je skočila na 13% BDP-a s 11,5% BDP-a u 2023. godini i prema tom kriteriju smo druga najvelikodušnija članica EU iza Danske.” komentirali su iz Hrvatske udruge poslodavaca.

Andrej Grubišić, financijski savjetnik i profesor na Zagrebačkoj školi Ekonomije i menadžmenta (ZŠEM) gdje predaje “Poslovne financije” i “Financijski menadžment” kaže da će u narednom kratkoročnom i srednjoročnom razdoblju privatni sektor vrlo teško moći privući ljude iz javnog sektora.

“Raste udio populacije koja na neki od načina živi od države i javnog sektora, bilo da su zaposleni u njemu bilo da ih uzdržava osoba zaposlena u javnom sektoru, bilo da su umirovljenici, bilo da rade u privatnom sektoru koji dominantno posluje s državom. Otprilike dvije trećine, a možda i više građana je direktno ili indirektno vezano uz državu, a to je razlog zbog kojeg se efikasnost ekonomije ne može podići. Svi bi to htjeli, ali nikoga ne smijete dirati.” kaže Grubišić.

Iz pozicije zagovaratelja liberalne, tržišne ekonomije Grubišić tumači kako bi plaće u privatnom sektoru trebale biti određene graničnom produktivnošću rada, no one mogu rasti čak i kada granična produktivnost rada ne raste, ali raste potražnja u zadanoj količini ponude. Jednostavnije rečeno, kako je potreba za radnicima veća od njihove dostupnosti na tržištu veću plaću moći će tražiti, a možda i dobiti i bez povećanja produktivnosti rada.

Grubišić tumači da je takva trenutačno hrvatska stvarnost u kojoj plaće rastu i navodi četiri razloga koja taj rast uzrokuju.

Prvi je, kaže demografski jer je danas manje mladih u dvadesetim godinama života koji ulaze na tržište rada nego ih je bilo prije 30 godina. Drugi je iseljavanje stanovništva, a treći manjak dostupne radne snage na tržištu rada zahvaljujući višku zaposlenih u javnom sektoru. Četvrti razlog za rast plaća, kako ga Grubišić tumači je restrukturiranje privatnog sektora koje se odvijalo od 2010. do 2015. godine kada je privatni sektor podigao svoju efikasnost i ona je rezultirala rastom plaća. Od četiri Grubišićeva razloga rasta plaća samo jedan je pozitivan, a navodi kako su plaće u privatnom sektoru danas u odnosu na prije pet godina veće za 40 do 50 posto. Prema izračunu HUP-a rast minimalne plaće u posljednjih pet godina iznosi 92 posto.

“Za razliku od privatnog sektora u javnom sektoru plaće se povećavaju dekretom što je bio slučaj i u posljednjem povećanju” kaže Grubišić, te tumači kako je u tome dobro samo to što su sada bolje plaćeni ljudi koji su u javnom sektoru produktivni, a loše to što su jednako bolje plaćeni i oni koji nisu produktivni. “Loše je i to što nitko nema motivaciju izlagati se radu u privatnom sektoru” kaže Grubišić.

Grubišić: Za razliku od privatnog sektora u javnom sektoru plaće se povećavaju dekretom što je bio slučaj i u posljednjem povećanju.

Sistematizacija radnih mjesta

S druge strane Zvonimir Galić, profesor s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji se bavi motivacijom i psihologijom novca objašnjava kako je javni sektor bio u bezizlaznom stanju prije povećanja plaća. “Nismo sasvim zadovoljni time kako je povećanje plaća u javnom sektoru izvedeno jer nije provedena nova sistematizacija radnih mjesta, ali bilo je nužno povećati plaće jer je javni sektor bio izgubio svaku mogućnost popunjavanja radnih mjesta, na brojne natječaje se više nitko nije javljao” kaže Galić podsjećajući da veliki rast koji danas komentiramo kreće s vrlo niske početne pozicije.

Prema podacima Eurostata za 2023. godinu prosječna cijena sata rada u Hrvatskoj je 14,4 eura, niža od hrvatske je samo cijena sata rada u Latviji (13,5), uspoređujemo li unutar eurozone. Hrvatska nadnica za sat rada niža od grčke koja prosječno iznosi 15,7 eura i značajno niža od one u Sloveniji koja iznosi 25,5 eura.

Galić se nada određenim učincima od povećanja plaća, a prvi među njima je zaustavljanje iseljavanja. Podsjeća na istraživanje koje je proveo njegov tim na fakultetu tijekom 2019. i 2020. godine na uzorku novih hrvatskih iseljenika, onih koji su napustili Hrvatsku nakon pristupanja Europskoj uniji.

“Istraživanje je pokazalo da je glavni razlog odlaska novac, odnosno plaća” kaže Galić te ističe kako očekuje da bi rast plaća mogao početi generirati povratak ljudi iz inozemstva. “U proteklih desetak godina mi smo izgubili jako puno stanovništva i nedostatak ljudi na tržištu rada sada “krpamo” useljavanjem nisko obrazovane radne snage.” kaže Galić podsjećajući da pogledamo li demografske trendove ne možemo očekivati da će situacija biti bolja jer puno više ljudi odlazi u mirovinu nego iz ulazi na tržište rada, a useljavanje stranih radnika događa se stihijski.

Galić: Ljudi će se uvijek ponašati onako kako se osjećaju, a osjećaju da je većinu njihovih prihoda pojela inflacija.

Inflacija jede povišice

Inflacija za koju će ekonomisti reći da je sada već izravna posljedica rasta plaća istovremeno, kaže Galić “jede” povišice. Njegov je tim istraživača u rujnu proveo istraživanje u suradnji s agencijom Hendal na nacionalno reprezentativnom uzorku od 500 ljudi. Samo 44,8 posto ispitanika slaže se s tvrdnjom “Moja primanja mi omogućuju pristojan život”.

“Dakle, 55,2 posto ljudi misli drugačije” kaže Galić, tumačeći da su plaće unatoč rastu nedostatne za dostojanstven život iako je statistička istina da svi živimo bolje. “Krenuli smo od niske početne točke, napredak je u prosjeku relativno malen i vjerojatno nepravedno raspoređen” kaže Galić.

No, administrativno podizanje plaća koje se odigralo u javnom sektoru u privatnom nije moguće bez posljedica koje obrazlaže Grubišić vraćajući se na povezanost produktivnosti i plaće. Svaki proizvod ili usluga donose naime prihod privatnom prodavatelju koji se potom mora podijeliti na pet dijelova.

“Dio mora otići dobavljačima jer oni neće raditi s vama više ako im nisu zadovoljeni ekonomski interesi, radnicima jer neće raditi ako im plaća nije adekvatna, kreditorima koji vas neće financirati ako im ne odgovara kamatna stopa, državi koja ubire poreze i u konačnici vlasnicima koji procjenjuju je li im uzimajući u obzir rizike kojima su izloženi ostalo dovoljno s obzirom na uloženi kapital” kaže Grubišić. Jednostavnije rečeno, ako privatni sektor ne uspije stvoriti više netko od dionika bi morao dobiti manje dodijeli li se radnicima veći dio kolača.

Prema podacima Fine koji se odnose na 2023. godinu udio troškova osoblja u ukupnim troškovima svih poslodavaca iznosio je 13,2 posto, a unutar troškova na osoblje 63,8 posto odnosno 12,7 milijardi eura odnosi se na neto plaće.

Privatni sektor pred izazovima

Grubišić smatra nužnom reformu javnog sektora, a Galić ističe kako se i privatni sektor treba mijenjati. S jedne strane u javnom je sektoru neproduktivni dio ostao netaknut a kako Grubišić tumači, produktivni lideri u javim institucijama sada podržani većim plaćama zapošljavaju nove ljude, ali ne šalju na tržište rada one koji im ne odgovaraju. S druge strane Galić ističe kako industrije koje posluju s profitom imaju prostora za preraspodjele.

“Veće plaće i s njima povezana veća kupovna moć otvaraju prostor za razvoj biznisa” kaže Galić te ističe kako se nada da će porast plaća dovesti do toga da se odmaknemo od golog siromaštva i da se počnemo baviti i drugim aspektima upravljanja ljudskim potencijalima. “Ljudi ne rade i ne žive samo od plaće. Svi mi još i želimo i kvalitetne odnose s drugima, neki oblik osobnog rasta i razvoja te nalaženje svrhe/smisla u životu. Ja se nadam da će s rastom standarda te teme doći u fokus.” kaže Galić podsjećajući kako su istraživanja o razlozima odlaska liječnika iz Hrvatske pokazala da osnovni problem nije čak ni plaća nego toksični odnosi i loši uvjeti za rast i razvoj.

“Kad riješimo plaće imamo mi još puno posla pred sobom.” kaže Galić. No, je li uopće moguće rješenje problema plaća u skorije vrijeme? U Hrvatskoj udruzi poslodavaca smatraju da bez reformi državne administracije snažniji rast plaća u javnom sektoru u odnosu na privatni sektor ne može imati pozitivan efekt ni na smirivanje inflacije niti na tržište rada. Zapravo, kako tumače snažan rast plaća u javnom sektoru stavlja privatni sektor pred velike izazove.

“Država sada vrši pritisak na rast primanja zaposlenih u domaćim tvrtkama znatno iznad rasta produktivnosti, a snažan rast plaća vrši i pritisak na indeksaciju mirovina.” kažu u HUP-u pokazujući u kojem smjeru bi se spirala mogla zavrtjeti, a uz rast minimalne plaće dok gospodarstvo Europske unije stagnira sve to predstavlja veliki izazov za poslodavce. U HUP- u predlažu da se iznos minimalne plaće veže uz produktivnost cijelog gospodarstva jer samo administrativno povećanje plaća ne može povećati standard građana već potiče inflatorne pritiske.

“Zakoni ekonomije su dosadni i iskreni, oni funkcioniraju jednako koliko god mi bili sretni ili frustrirani i to je tako jednostavno” zaključit će Andrej Grubišić, financijski savjetnik i profesor poslovne ekonomije dok će Zvonimir Galić, profesor psihologije reći kako je temeljna zakonitost psihologije da kako god uredili sustav većina ljudi će uvijek biti nezadovoljna jer svi smatramo da zaslužujemo više.

“Ljudi će se uvijek ponašati onako kako se osjećaju, a osjećaju da je većinu njihovih prihoda pojela inflacija” kaže Galić. Ostaje pitanje je li je moguće zaustaviti uz kontinuiran rast plaća, odnosno jesu li Plenkovićeve administrativne mjere adekvatne za hrvatske strukturne probleme.