Administracija američkog predsjednika Joea Bidena uključila je velikodušne subvencije za zelenu tehnologiju u Zakon o smanjenju inflacije, čiji je cilj izgraditi “gospodarstvo čiste energije koje pokreću američki inovatori”.

Bivši predsjednik Europske središnje banke i talijanski premijer Mario Draghi dostavio je utjecajno izvješće Europskoj komisiji u kojem tvrdi da budućnost europskog gospodarstva ovisi o dvostrukoj strategiji konkurentnosti i dekarbonizacije. Kina je uložila velika sredstva u pretvaranje “tri nove” industrije – solarnih fotonaponskih sustava, litij-ionskih baterija i električnih vozila (EV) – u pokretače izvoza.

Razlikuju se u detaljima, ali je temeljna ideja ista: podrška visokotehnološkim zelenim industrijama ključ je ne samo održive, već i prosperitetne budućnosti. Ali koliko je vjerodostojna ta logika? Može li se veliko gospodarstvo poput SAD-a, Europske unije ili Kine doista izgraditi na temeljima zelene tehnologije?

Vjerojatno ne. Za početak, energija predstavlja samo mali udio tih gospodarstava, a u većini industrija energija iznosi samo 2-5% ukupnih troškova. Naravno, taj je udio mnogo veći, više od 10%, za određene energetski intenzivne sektore, kao što su cement, željezo i čelik te građevinski materijali. No, malo je vjerojatno da će ti sektori puno doprinijeti gospodarstvu koje pokreće zelena tehnologija.

Solari već pola stoljeća
Što je još važnije, zelena tranzicija iziskivat će mnogo manje novih tehnologija nego što se općenito pretpostavlja. U doglednoj budućnosti, glavninu energije s nultom neto stopom emisija ugljika koja je svijetu potrebna osigurat će postojeće tehnologije: solarni paneli, vjetroturbine i baterije. Solarne ćelije postoje već gotovo pola stoljeća, iako su najranije verzije bile toliko glomazne i skupe da su se rabile samo za satelite. Vjetroturbine postoje još duže. Čak su i litij-ionske baterije na tržištu više od 30 godina.

Da, ima prostora za daljnja istraživanja i razvoj; mogu se otkriti novi načini proizvodnje ovih dobara. Ali utjecaj daljnjeg napretka u tim tehnologijama bit će ograničen. Primjerice, iako je moguće poboljšati “pametno” upravljanje mrežom, između ostalog uvođenjem umjetne inteligencije, gubici u elektroenergetskim i prijenosnim sustavima uglavnom su neizbježni. U konačnici, brzo usvajanje obnovljivih izvora energije ne ovisi o vrhunskim inovacijama, već o dosadnom zadatku snižavanja krivulje troškova poznatih tehnologija.

Drugi razlog zašto bi bilo teško izgraditi snažno gospodarstvo na temeljima zelene tehnologije jest taj što je roba u čvrstom agregatnom stanju, poput solarnih modula i baterija, najprikladnija za masovnu proizvodnju. To znači da iziskuje velika početna ulaganja, a s povećanjem proizvodnje, i troškovi i cijene padaju. Prošle godine kineski izvoz solarnih modula bio je 33% veći u smislu proizvodnih kapaciteta, ali je njihova vrijednost zapravo blago pala, jer su jedinične cijene pale za jednu trećinu. Nešto slično vjerojatno će se dogoditi i s baterijama.

Drugim riječima, zemlja koja želi biti predvodnik u zelenoj tehnologiji mogla bi se naći u situaciji da troši sve veće iznose kako bi povećala svoj kapacitet za proizvodnju robe čije cijene i dalje padaju. Kina, sa svojim velikim viškom štednje, može si priuštiti takva ulaganja – i cijeli svijet ima koristi ako se izgrade dvije tvornice solarnih modula tamo gdje bi jedna bila dovoljna (osobito ako je alternativa veći broj gradova duhova) – ali SAD i EU to ne mogu.

Čak i za Kinu, nejasno je u kojoj se mjeri rastući izvoz u “tri nove” industrije pretvorio u veći rast BDP-a. Iako proizvode robu sa znatno više visokotehnološkog sadržaja od “tri stara” pokretača izvoza, kućanskih aparata, namještaja i odjeće, za sada uglavnom posluju s gubitkom. A kada je riječ o električnim vozilima, model i marka, od kojih nijedno nema nikakve veze sa zelenom tehnologijom, mnogo su važniji od performansi. A ovdje kineski proizvođači nemaju prirodnu prednost. U svakom slučaju, električna vozila ne mogu se baš smatrati zasebnom industrijom od baterija o kojima ovise.

Skupa izolacija zgrada
Ključna prepreka brzoj raspoloživosti dobiti od obnovljivih izvora energije su uporni “meki troškovi” (neizravni, neopipljivi troškovi) poput izdavanja dozvola, planiranja i marketinga, koji općenito padaju mnogo sporije od troškova hardvera. Primjerice, kada je riječ o difuziji solarne energije, procjenjuje se da su ti troškovi barem jednako važni kao i troškovi samih panela.

Jedan od najskupljih elemenata prijelaza na nultu neto stopu bit će izolacija zgrada. U EU-u ta zadaća, za koju su potrebni samo poznati materijali, kvalificirani obrtnici i učinkovito planiranje, često obuhvaća velik udio ukupnih procijenjenih potreba za ulaganjima. Zemlje koje će najbrže napredovati u ovom području bit će one s bolje kvalificiranim građevinskim radnicima i manje složenim postupcima izgradnje kuća i planiranja, a ne one koje proizvode najnapredniju opremu.

Zadatak dekarbonizacije energetskog sektora, a time i cjelokupnog gospodarstva, jednako je hitan koliko i monumentalan. No, umjesto da se usredotoče na to da postanu predvodnici u zelenim tehnologijama, što je strategija koja neće nužno dovesti do ekonomske dinamike, tvorci politika trebali bi preusmjeriti pozornost na aktivnosti koje često nisu uzbudljive, a koje će zapravo ubrzati napredak.

© Project Syndicate 2024.