Albanija i Italija prve su sklopile dogovor o centrima izvan Europske unije u kojima bi se procesirali zahtjevi tražitelja azila i drugih migranata, a ujedno bi se izgradili i centri u kojima bi ti ljudi živjeli. Za sada se govori o dva centra u koje bi talijanska vlada smještala tražitelje azila koji brodovima pristižu prema otoku Lampedusi ili drugdje na Siciliji.

Kako god bili krasni uvjeti za izbjeglice, pitajmo se: kose li se takvi prihvatni centri za migrante i tražitelje azila s europskim vrijednostima? Ako nam je stalo do europskih vrijednosti, a trebalo bi, jer vrijednosti su ljepilo koje drži Uniju. Kose se, da, a čak ne znamo i koliko će biti korisni.

Pored očigledne moralne nelagode, soft snaga Unije je u tome što je jasno stajala iza humanih rješenja, naglašavala otvorenost, ljudska prava i slične vrijednosti. To je poluga utjecaja kojom se EU služi u zastupanju mnogih svojih politika, kao neobično ali djelotvorno sredstvo pritiska, i nikako ne samo onih o ljudskim pravima.

Što se očekuje?
Što se očekuje od takvih centara, kao što bi bio centar u Albaniji? Prva zemlja koja je legalizirala outsourcing procesa zahtjeva za azil i ulazak migranata na svoj teritorij bila je godine 2020. – Danska.

Zamislila je da se šalteri gdje se predaju zahtjevi nesretnika od tko zna kuda, izgrade u Ruandi! Uz to i nastambe, tako da se malo po malo tražitelji azila i migranti obeshrabre kad gledaju gdje će se zaustaviti i pokušati sagraditi novi život i preskoče njihovu zemlju. Ali, taj prijedlog izazvao je šok u Bruxellesu, pa je Danska odustala. Makar, zakon nije povukla. Otvori li se prilika, nesumnjivo će uskočiti.

Ideju o Ruandi od Danske je preuzela je nečlanica Unije, Velika Britanija, a inicirao ju je Boris Johnson. Zamislio je da bi ilegalni imigranti i tražitelji azila bili deportirani u Ruandu posebnim letovima. Tamo bi njihovi zahtjevi bili procesuirani, a oni kojima je odobren azil, ne bi se vratili u Britaniju, nego se naselili u Ruandi. Kao plus u takvim planovima, navodilo se da bi smještaj bio dostojanstven, a da bi ruandski službenici dobili najbolji mogući trening koji bi toj zemlji koristio i šire, u smislu dogradnje javne uprave i pravosuđa prema visokim standardima.

Svaki migrant koji bi pristao na ovu varijantu, trebao je dobiti od 20 do 30 tisuća funti da počne novi život. Također, Britanija bi uplatama pomagala razvoju Ruande.

Boris Johnson spremio je migrante u jedan takav avion, ali je Europski sud za ljudska prava, koji i nakon Brexita ima jurisdikciju, zaustavio let. U svemu, samo su četiri tražitelja azila dobrovoljno otišla u Ruandu, a cijeli pothvat koštao je Britaniju oko 700 milijuna funti. Nova laburistička vlada likvidirala je ovaj projekt, pošto je prethodno najviši sud u Britaniji presudio da Ruanda nije “sigurna zemlja”.

Slično je trebao izgledati i danski projekt za Ruandu i izbjeglice i tražitelje azila, ali je bio zaustavljen dva tjedna nakon odluke britanskog suda, i nakon prigovora UN-ove agencije za borbu protiv torture.

Sad se lome koplja oko toga je li Ruanda sigurna zemlja ili nesigurna, i kako će je netko kao takvom proglasiti. Danci, kojih ima nešto više od nas u Hrvatskoj, u posljednjih su desetak godina pooštrili svoju migrantsku politiku.

Igra Turske i Rusije
Kad smo već kod Skandinavaca, migrante su dijelom iz ekonomskih, a dijelom ideoloških motiva primali samo Šveđani, dok su Finci i nečlanica EU-a Norveška, bili mnogo suzdržaniji. Migranti su, logično, imali za cilj zemlje koje im ne rade probleme pri prihvatu.

Poljaci su nedavno objavili da više ne primaju migrante koje s istoka kao dio pritiska šalju Rusija i Bjelorusija. Italija, Grčka, Malta, Cipar, svaka na svoj način, teško se nose s ljudskim valovima, pogotovo Grčka, jer turski predsjednik Erdogan ostavlja prolaze prema Grčkoj potpuno otvorene, štoviše ohrabruje prelaske.

Očigledno je da Rusija i Turska koriste nesretne ljude kao sredstvo destabilizacije, a jasno je i da i procesi integracije u društvo u Europi u mnogim dijelovima nisu uspjeli. Ti su problemi očigledni, ali postoji i druga strana.

Čak da Europa može izgraditi visoke zidine i opstati kao tvrđava u koju migranti ne mogu ući, pritisak ne bi jenjao. Zamislimo sliku srednjevjekovnog grada utvrde, a pod zidinama jednu novu ekonomiju, novo društvo kakvo bi stvorile izbjeglice. Mnogi bi se pitali: zašto ih nismo pustili unutra, da ovdje stvaraju vrijednosti?

No, vjerojatnije je da nije moguće zaustaviti migracije, niti fizički. A mnogi to niti ne žele. Njemački biznis, na primjer, svjestan je gubitka golemog broja talenata ako se zaustavi dotok i protok, što se može provjeriti u njihovim poslovnim udrugama, pa i u Bundesbank, ali u ovom trenutku te institucije još ne znaju kako komunicirati svoje potrebe da ih nalektrizirana javnost razumije.

Teret podjele
Njemački kancelar Scholz izjavio je da vrlo pomno promatra i proučava dogovore između Albanije i Italije, pošto se prethodno dogovorio s čelnicima 16 njemačkih saveznih država o strožoj imigracijskoj politici. Vrlo slabo i oprezno, ali ipak, sugerirao je da bi se Albanija mogla pokrenuti s mrtve točke kad je pitanje približavanja Europskoj uniji. Ako to tako bude, takvi centri mogli bi niknuti i drugdje u našoj regiji.

Ovo su bile primjedbe uoči europskog summita predviđenog za kasno poslijepodne 17. listopada, a na kojem lideri debatiraju i odlučuju o Paktu o migracijama. Na tom sporazumu se radilo oko četiri godine, a srž mu je da se regulira obrada dolazaka na vanjske granice Unije i rješavanje zahtjeva za azil i podjela tereta među članicama.

Teret podjele odnosi se ne samo na financije, nego i na raspodjelu prihvata u slučajevima velikih priljeva. Pojasnimo još samo da je svrha Pakta o migracijama kontroliranje ritma ulaska, vrst formatiranja ovog problema – kako stvarno, tako i percepijski, odnosno politički.