Sada je uvriježeno mišljenje da su globalni kapitalni tokovi u zemlje u razvoju prociklični, povećavaju se kada napredna gospodarstva ublažavaju monetarnu politiku i povlače kada im kamatne stope rastu.

Primjer je sve veći broj zemalja u razvoju koje se suočavaju s krizom likvidnosti i solventnosti nakon nedavnog ciklusa pooštravanja, koji je započeo 2022. Prema UN-u, 25 država sada troši više od jedne petine svojih prihoda na servisiranje duga, što je najveći broj od divovske dužničke krize 1980-ih i 1990-ih. Isplate kamata sada premašuju potrošnju na obrazovanje ili zdravstvo u zemljama u kojima živi 3,3 milijarde ljudi.

Institucije potpisnice sporazuma u Bretton Woodsu osnovane su prije 80 godina upravo da bi podržale zemlje u razvoju protucikličnim javnim financiranjem kada privatni sektor smanjuje ulaganja. Međunarodni monetarni fond trebao je pomoći s kratkoročnom likvidnošću, dok se Svjetska banka trebala usredotočiti na financiranje dugoročnog rasta i olakšavanje strukturnih promjena kako bi se spriječile krize likvidnosti.

Prevrat u Keniji
Te institucije još postoje, naravno, ali nisu u skladu s globalnom ekonomskom stvarnošću. Svjetski financijski vatrogasci – MMF, Svjetska banka i druge multilateralne razvojne banke (MDB) – pokušavaju ugasiti sveopće požare u zemljama u razvoju kantama, a ne crijevima.

Kako bi se osigurala odgovarajuća likvidnost za tržišta u nastajanju i gospodarstva u razvoju (EMDE), međunarodna financijska arhitektura mora se preobraziti kako bi MMF, Svjetska banka i druge multilateralne institucije postali veći, pravedniji i manje usmjereni na štednju.

Trebali bi postojati koordinirani propisi za usmjeravanje privatnog kapitala prema produktivnom rastu i strukturnim promjenama u tržištima u nastajanju i gospodarstvima u razvoju tijekom procvata, te poticaji za zadržavanje kapitala u tim zemljama tijekom kriza.

Neto transferi tržištima u nastajanju i gospodarstvima u razvoju, s iznimkom Kine, postali su negativni u 2022., što znači da su troškovi servisiranja duga premašili nove isplate. Taj je jaz bio posebno uočljiv u odnosu na komercijalne banke i vlasnike obveznica, dosegnuvši 193 milijarde dolara u 2023.

Dok su MMF i multilateralne razvojne banke mogli nadoknaditi povlačenja privatnog sektora, financiranje po manje povoljnim uvjetima bilo je negativno, na -2,7 milijardi dolara, a financiranje po povoljnim uvjetima bilo je pozitivno, ali nedostatno, dosegnuvši samo 20 milijardi dolara u 2023.

Iako su se programi MMF-a povećali za četiri puta od globalne financijske krize 2008., dostatnost sredstava Fonda i dalje je ispod povijesnih razina. Nedavna 16. opća revizija kvota, zaključena u prosincu 2023., nije rezultirala neto povećanjem kreditnog kapaciteta MMF-a.

Dok napredna gospodarstva imaju pristup mreži neograničenih valutnih ugovora o razmjeni, većina tržišta u nastajanju i gospodarstava u razvoju može se obratiti samo MMF-u za potporu likvidnosti.

To pogoršava nejednakost globalne financijske sigurnosne mreže, izvora hitnog financiranja koji se sastoji od MMF-a, regionalnih financijskih aranžmana i valutnih ugovora o razmjeni sa središnjim bankama. Kako bi nadoknadio takvu globalnu nejednakost, MMF – jedina globalna institucija u Mreži globalne financijske sigurnosti (GFSN-u) – trebao bi povećati kreditni kapacitet s otprilike 500 milijardi dolara na 1 bilijun dolara.

Multilateralne razvojne banke trenutačno daju zajmove u iznosu od samo 0,5% bruto nacionalnog dohotka zemalja u razvoju, što je pad u odnosu na vrhunac od 0,7% u 1990-ima. Prema nedavnim procjenama Nezavisne stručne skupine koja djeluje pri G20, multilateralne razvojne banke moraju utrostručiti financiranje do 2030. kako bi postigle zajedničke klimatske i razvojne ciljeve.

Povrh toga, programi MMF-a često nameću stroge uvjete zemljama, prisiljavajući ih da prihvate mjere štednje. Mit o “vili povjerenja” – uvjerenje da će mjere štednje vratiti povjerenje tržišta i potaknuti gospodarski rast – i dalje živi, unatoč mnogim studijama koje pokazuju da uvjeti kreditiranja MMF-a povećavaju siromaštvo, nejednakost i društvene nemire, umjesto da poboljšaju ekonomsku stabilnost. Utvrđeno je da Svjetska banka sa svojim financiranjem također ne potiče rast.

Nedavni društveni prevrati u Keniji najbolji su primjer. Unatoč nadi da će zajmovi MMF-a i Svjetske banke potaknuti refinanciranje privatnog sektora, nova izdanja obveznica imala su pretjeranu kamatnu stopu od 10,375%, što je povećalo rizik nepodmirenja duga. Nedavno predloženi zakon o financijama kenijske vlade, koji je sadržavao povećanje poreza kako bi se ispunili ciljevi prihoda MMF-a, izazvao je prosvjede koji su u konačnici doveli do najmanje 39 smrtnih slučajeva.

Paketi poticaja
Financijski ugroženim zemljama u razvoju potreban je pristup usmjeren na rast koji stabilizira gospodarstvo bez smanjenja osnovne javne potrošnje. Homi Kharas i Charlotte Rivard iz neprofitne organizacije Brookings Institution otkrili su da bi paketi poticaja doveli do većeg rasta i odmaknuli tržišta u nastajanju i gospodarstva u razvoju od strukturnih obrazaca koji pokreću krize likvidnosti.

Uostalom, tako se napredna gospodarstva nose sa šokovima. Primjerice, fiskalni odgovor SAD-a na pandemiju bolesti Covid-19 iznosio je više od 25% BDP-a, čak i uz udio duga u BDP-u veći od 120%. Nasuprot tome, subsaharska Afrika, s udjelom duga u BDP-u od 58%, mogla si je priuštiti odgovor na pandemiju koji je iznosio samo 3% BDP-a i sada ima poteškoća s obvezama otplate.

Globalni financijski sustav mora omogućiti tržištima u nastajanju i gospodarstvima u razvoju provođenje protucikličkih politika bez mjera štednje, inače bi trenutačna kriza mogla završiti masovnim otpisom duga, potpunim bankrotom ili raširenim društvenim nemirima.

Napredna gospodarstva moraju kapitalizirati multilateralne razvojne banke i pomoći u povećanju njihove učinkovitosti, nadopuniti fondove za financiranje po povoljnim uvjetima poput Međunarodnog udruženja za razvoj i povećati financiranje za MMF. Fond bi pak trebao revidirati svoju primjenu uvjetovanosti i izdati novi krug posebnih prava vučenja, svoje pričuvne imovine.

Zdravlje svjetskog gospodarstva i egzistencija milijardi ljudi ovise o većim i boljim financijskim vatrogascima. Ako njihovi kapaciteti ostanu ograničeni, oslabit će legitimitet institucija Bretton Woodsa, a napredak u globalnim izazovima kao što su klimatske promjene ostat će nedostižan.

© Project Syndicate 2024.

* Koautor članka je Kevin P. Gallagher, profesor globalne razvojne politike na Sveučilištu u Bostonu