Američka potpredsjednica Kamala Harris objavila je ovog tjedna detaljan program svoje politike. Izraz “nacionalni dug” upotrebljava samo jednom. U ovomjesečnoj predsjedničkoj debati u SAD-u riječ “dug” nije spomenuta niti jednom. Kao ni riječi “prihod”, “potrošnja” i “proračun”.

Iskreno, Harris je spomenula proračunski deficit u svom programu i dva puta tijekom rasprave, tvrdeći da bi porezni plan bivšeg predsjednika Donalda Trumpa tome pridonio i da su njezine politike fiskalno odgovornije. No, osim kratkog spominjanja tu i tamo, nijedan kandidat ne upušta se u ozbiljnu raspravu o katastrofalnoj fiskalnoj putanji zemlje.

Putanja američkog duga mogla bi dovesti do pogubnih ishoda, a šutnja nije rješenje. U 1980-ima i 1990-ima omjer državnog duga u odnosu na BDP u SAD-u iznosio je oko 39 posto, a do 2010. narastao je na 60,6 posto.

Nestranački Kongresni ured za proračun (CBO) predviđa da će nacionalni dug postojano rasti desetljećima, dosegnuvši ukupnu ekonomsku proizvodnju do 2025. i porasti na 122,4 posto BDP-a do 2034. godine.

Prevelika potrošnja
Neki bi mogli tvrditi da je pripisivanje krivnje za strukturni deficit potrošnji ili prihodima zbunjujuća računovodstvena ili politički motivirana ekonomska analiza, jer je deficit jaz (prihodi minus potrošnja). Ne slažem se. Američka fiskalna neravnoteža potaknuta je prevelikom državnom potrošnjom, a ne premalim poreznim prihodima.

Između 1974. i 2023. porezni prihodi u prosjeku su iznosili 17,3 posto BDP-a, dok je državna potrošnja u prosjeku iznosila 21 posto. Nestranački Kongresni ured za proračun predviđa da će do 2034. porezni prihodi biti nešto iznad ovog prosjeka, na 18 posto BDP-a, ali da će državna potrošnja biti mnogo veća, na 24,9 posto. Rastući dug vlade stoga se može pripisati izdacima, za koje se očekuje da će rasti brže od prihoda.

Štoviše, predviđa se da će samo tri kategorije potrošnje rasti tijekom sljedećeg desetljeća: socijalno osiguranje, Medicare (program zdravstvenog osiguranja američke vlade za osobe iznad 65 godina i mlađe s nekim oblicima invalidnosti) i plaćanje kamata na nepodmireni dug (za koje se procjenjuje da će ove godine premašiti proračun za obranu).

Očekuje se da će se vladini izdaci za sve ostalo, od vojske i obrazovanja do znanstvenih istraživanja i nacionalnih parkova, smanjiti. Rješavanje američkog fiskalnog problema stoga iziskuje snažno oslanjanje na rezove u socijalnom osiguranju i zdravstvenoj skrbi.

Naravno, povećanje poreznih prihoda smanjilo bi deficit. Ali čak ni odluka da porezne olakšice uvedene 2017. u potpunosti isteknu, a takvu politiku ni Trump ni Harris ne podržavaju, ne bi bila dovoljna da se zaustavi dugoročni rast duga na neodržive razine, s obzirom na predviđeno povećanje potrošnje.

Prema modelu duga Odbora za odgovoran savezni proračun, potpuno ukidanje poreznih rezova iz 2017., zajedno s oporezivanjem kapitalnih dobitaka i dividendi kao redovnog dohotka, smanjilo bi očekivani omjer duga i BDP-a u 2050. za samo četiri postotna boda, sa 155 posto na 151 posto.

S nekoliko fiskalno važnih događaja na pomolu, Trumpa i Harris treba pritisnuti da se pozabave ovim pitanjem. Za početak, mnoge odredbe smanjenja poreza iz 2017. isteći će sljedeće godine. Kako kandidati razmišljaju o reformi poreznog zakona s obzirom na fiskalne izazove s kojima se nacija suočava?

Uzajamni fond socijalnog osiguranja bit će nesolventan 2035. godine, a Medicareov fond za osiguranje za pokrivanje troškova bolničkog liječenja bit će iscrpljen sljedeće godine. Te procjene, od povjerenika programa, variraju tijekom vremena ovisno o nizu čimbenika, ali novac bi mogao ponestati ranije nego što se trenutno predviđa.

Protivljenje rezovima
I Trump i Harris izrazili su svoje protivljenje rezovima u socijalnom osiguranju i zdravstvenoj skrbi, ali nijedno od njih nije odgovorilo na očita dodatna pitanja: S obzirom na sve veći dug nacije, kako se takvi rezovi mogu izbjeći?

I zašto bi njihovo izbjegavanje bio bolji izbor? Vjerojatno je da će Harris, ako pobijedi u studenom i bude ponovno izabrana 2028., predsjedati masovnim restrukturiranjem ovih programa ako uzajamni fondovi propadnu tijekom njezina mandata, zbog čega je ključno pitati kako bi pristupila takvom zadatku.

Nacionalni dug jedan je od gorućih problema s kojima se suočava SAD i, ako se ne kontrolira, mogao bi izazvati fiskalnu krizu u kojoj će erozija povjerenja ulagača ubrzati veliko povećanje kamatnih stopa. To bi dovelo do nestabilnih tržišta dionica i još većih kamata za saveznu vladu. Isto tako, rastući deficit mogao bi dovesti do naglog porasta očekivane inflacije, stvarajući pritisak na američke Federalne rezerve da povećaju kamatne stope.

Takva kriza mogla bi se dogoditi u budućnosti, ali dug već desetljećima šteti gospodarstvu. Prema Nestranačkom Kongresnom uredu za proračun, svako povećanje saveznog deficita u dolarima smanjuje privatna ulaganja za otprilike 33 centa. Kao posljedica toga, Amerika ima manju zalihu kapitala, što radnike čini manje produktivnima, snižava plaće i vjerojatno smanjuje sudjelovanje u radnoj snazi. Rastući dug tako postupno i postojano nagriza temelje prosperiteta.

Osim ovih izravnih šteta, rastući deficit ima oportunitetne troškove. Veliki izdaci za servisiranje duga smanjuju fiskalni prostor potreban za ulaganje u nacionalnu obranu, znanstvena istraživanja i politike za proširenje ekonomskih mogućnosti. Razuman promatrač predsjedničke utrke 2024. zaključio bi da se Harris i Trump slažu oko malo pitanja.

No, čini se da se slažu da jedno od najvažnijih pitanja s kojima se suočava SAD treba zanemariti tijekom kampanje i ostaviti neriješeno tijekom sljedećeg predsjedničkog mandata. O američkoj ekonomskoj budućnosti slažu se mnogo više nego što se to na prvi pogled čini.

© Project Syndicate 2024.