Za nešto manje od šest godina trebala bi završiti cjelovita obnova od zagrebačkog i petrinjskog potresa. Nakon toga, državi tek valja ‘zasukati rukave’ jer mora poraditi na koordinaciji i maksimalnom iskorištavanju raspoloživih stručnih kapaciteta vezanih uz protupotresno inženjerstvo da bismo iduće potrese dočekali spremniji, smatra Josip Atalić, profesor Građevinskog fakulteta u Zagrebu i koordinator pri Hrvatskom centru za potresno inženjerstvo.

No, tko će na domaćim gradilištima, bilo da je riječ o obnovi ili novogradnji, ubuduće ‘stajati pod kacigom’, Berislavu Borovini, osnivaču i vlasniku građevinske tvrtke Spegra sasvim je jasno – bit će to uvezena radna snaga, zbog čega je sada važno precizno urediti zakonsku regulativu.

Uoči međunarodnog gospodarskog sajma Masters of Building Fair (MBF) koji će u Rovinju od 10. do 12. listopada okupiti profesionalce svih tržišnih segmenata povezanih s graditeljstvom i nekretninama, Atalić i Borovina, svaki iz svoje perspektive, postavili su dijagnozu domaćem građevinskom sektoru.

Kako uopće funkcionira nacionalni sustav upravljanja rizikom od potresa u Hrvatskoj? Što prepoznajete kao njegove glavne manjkavosti?
Atalić: Nakon potresa u Skopju 1963. godine počelo se uspostavljati sustave na ovim područjima i formiran je Institute of Earthquake Engineering and Engineering Seismology (IZIIS), koji je predvodio aktivnosti vezane za područje potresnoga inženjerstva.

Osamostaljenjem Republike Hrvatske nije nastavljen kontinuitet već su kapaciteti i dionici u državi ostali rasuti i nepovezani po različitim institucijama. Prije desetak godina osnovana je Platforma za smanjenje rizika od katastrofa od strane države, s idejom okupljanja kapaciteta.

Primjerice, u radu te platforme napravili smo nacionalne procjene rizika od potresa, a u tom procesu je potres identificiran kao neprihvatljiv rizik. Ipak, potresi iz 2020. ukazali su na glavne manjkavosti, a to je manjak stručnih kapaciteta koji su vezani za potresno inženjerstvo i njihove implementacije u sustave. Motivirani time, pokrenuli smo osnivanje Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo, a zasad su napravljena dva početna koraka.

Na čemu država i struka još trebaju poraditi, što im je ključno riješiti i poboljšati da bismo nove moguće potrese dočekali spremniji?
Atalić: Trebamo implementirati prikupljena znanja i iskustva nakon potresa iz 2020., a nakon toga je još jako puno posla. Ne smijemo prestati pričati o potresima, odnosno podizati razinu svijesti o riziku od potresa.

Jedan od koraka je i konferencija Masters of Building Fair, no potrebno je kontinuirano podizanje razine znanja u smislu edukacija, novih studija, konferencija i seminara uz implementaciju stečenih znanja u sustave. Ključno je naučiti živjeti s potresima kao što to čine u Japanu, odnosno priviknuti se da su oni sastavni dio života.

Primjerice, kao što brinemo o sigurnosti auta i zdravlju, trebali bismo brinuti i o sigurnosti svoga doma. Pojačavanje zgrada trebalo bi ići ‘pod ruku’ s energetskom obnovom. Struka je okupljena, no još moramo raditi na koordinaciji i maksimalnom iskorištavanju raspoloživih kapaciteta.

Što prepoznajete kao najslabiju točku i glavni izazov u obnovi Zagreba i Petrinje nakon potresa?
Atalić: Četiri godine nakon potresa možemo biti zadovoljni sustavom i procesima jer se stvarno intenzivno radi. To je činjenica koju možemo provjeriti uspoređujući se i s drugim državama, ali treba nastaviti gurati jer smo jako dugo zaboravili na potrese pa bismo trebali preskočiti nekoliko koraka i doseći suvremene razine.

Smatram da je obnova blokova Donjeg grada u Zagrebu vrlo izazovna, s obzirom na to da su zgrade u međusobnoj interakciji, naslonjene jedna na drugu, a i uzevši u obzir njihovu starost, dotrajalost te brojne nepoznanice s kojima se projektanti i izvođači susreću. U Petrinji su procesi uobičajeni i sve ovisi o kapacitetima – radna snaga, financije i slično.

Koje su po vama glavne poteškoće s kojima se nosi naš građevinski sektor i kako vidite njegovu budućnost?
Atalić: Smatram da su ključni koraci kontrola kvalitete i jasnoća procesa. Iznenađeni potresom morali smo puno stvari raditi u hodu, improvizirajući i prilagođavajući se. Iako smo svjetski prvaci u improvizaciji, što smo još jednom dokazali, trebali bismo ova iskustva i procedure ipak propisati i kontrolirati ih više, barem radi generacija koje dolaze.

Jedna od aktivnosti u tom smjeru je i seizmički certifikat koji bi jasno komunicirao brojne elemente vezane za pojedinu građevinu. Sve u svemu, mislim da smo kao narod odradili golem posao, nakon dva razorna potresa, uz pandemiju koronavirusa, ekonomske krize i brojne druge izazove, ali ne smijemo stati kad nas je već krenulo.

Zaostaje li hrvatski građevinski sektor za europskim praksama izgradnje što se tiče kvalitete izvedbe i praćenja trendova?
Borovina: Mislim da hrvatski građevinski sektor ni u čemu ne zaostaje za europskim pa ni za svjetskim praksama. Dapače, uzmemo li u obzir našu prošlost u kojoj je hrvatsko graditeljstvo bilo jedan od izvoznih proizvoda bivše Jugoslavije, gdje se u milijardama eura radilo po nesvrstanim zemljama, po Europi, Aziji i Africi. Dakle, ni po čemu domaća građevina nije inferiorna, na što možda sugerira Pelješki most koji su nam Kinezi napravili. Da nije doživjela onakav slom prije možda deset godina, bili bismo ga kompetenti samostalno izvesti, ali najveći problem bila je mehanizacija koju su Kinezi imali, svi ti plovni objekti i dizalice.

Usudio bih se reći da je tehnika dovedena za izgradnju toga mosta bila možda i vrednija od samog mosta. Kinezi su imali kompletnu potrebnu logistiku. Ali, njihovo prisustvo i izvođenje tog projekta nije podcijenilo hrvatsku struku. Štoviše, domaći stručnjaci dominirali su kroz vođenje i nadzor nad tim poslom.

Što to specifično ‘muči’ domaći građevinski sektor, a što nije slučaj u regiji, Europi i svijetu?
Borovina: Graditeljstvo je izrazito povezano sa stanjem gospodarstva u jednoj državi. Kada graditeljstvo zakašlje, država već ima upalu pluća, kaže poslovica. Graditeljstvo je grana koja prva ulazi u krizu, no i prva iz nje izlazi i uvijek je zamašnjak rasta. Identične stvari događaju se kako u regiji tako i u svijetu. Hrvatsko graditeljstvo ušlo je u veliku recesiju u doba gospodarske krize, a i dolaskom velikih stranih multinacionalnih kompanija kojima je Hrvatska bila premalo tržište.

Nismo se znali od toga kvalitetno obraniti, poput nekih drugih zemalja, makar potiho. Negdje 2015., 2016. i 2017. godine, hrvatsko graditeljstvo bilo je de facto totalno devastirano, poput velike šume kad je zahvati požar. Svi veliki gospodarski subjekti, Konstruktor-inženjering, Viadukt, Hidroelektra, tvrtke perjanice hrvatskog graditeljstva s europskim i svjetskim referencama, pokleknule su pod teretom cikličkih kriza i sada ih se samo sjećamo.

Naše graditeljstvo sada se počelo pomalo regenerirati, a potresi koju su nas pogodili prije četiri godine poslužili su kao zamašnjak, potaknuli su ulaganja u željeznicu i u nastavak cestovne infrastrukture.

Koje su po vama glavne poteškoće s kojima se nosi naš građevinski sektor mora nositi i kako vidite njegovu budućnost?
Borovina: Domaće graditeljstvo trenutačno je u najboljim godinama i u ogromnoj ekspanziji za koju, doduše, ne znam koliko će trajati. No, problem je nedostak kvalitetne radne snage. Širi se vrlo maliciozna i nekorekna floskula da poslodavci angažiraju jeftinu radnu snagu kako bi ostvarivali dodatan profit. To je ružna, lažna i opasna floskula zato što poslodavci nisu nikome kupili kartu za odlazak u zapadnu Europu.

Poslodavci nisu krivi zato što su ljudi otišli u trbuhom za kruhom. Usto, moramo shvatiti činjenicu da ljudi biraju poslove koji su manje opasni i manje teški. Usudio bih se reći da Hrvati nerado uzimaju poslove u građevinarstvu, a dogodilo nam se da se iscrpio gotovo cijeli bazen radnika s područja bivše Jugoslavije, pa nam je sada teško više dobavljati radnu snagu iz BiH ili iz Srbije jer su i ti radnici otišli vani za kruhom, tako da smo zapravo primorani nabavljati radnu snagu iz Filipina, Nepala, Indije, Turske.

Premda neki govore da je angažirati radnu snagu s tih tržišta jeftinije, ona je u konačnici skuplja jer trebate tri radnika, a da biste imali učinak jednoga. Uz bolju plaću nego što je imaju u vlastitoj zemlji, ti radnici imaju osiguranu i hranu i smještaj, što smatram diskriminacijom vis a vis hrvatske radne snage.

Uvoz strane radne snage je naša neminovnost, tužna istina i odbacujem bilo kakve politikantske floskule da se radnici uvoze zbog profita jer to nema veze s pameću. Također, potrebno je temeljito urediti zakonsku regulativu koja se odnosi na strane radnike, jasno definirati što se od njih očekuje, kako ih se nagrađuje te što su njihova prava i obveze.

Koristite li u Spegri inovativne metode i materijale pri sanaciji i izvođenju specijalnih građevinskih radova?
Borovina: U tom kontekstu, Spegra je pionir. Sve metode koje koristimo najvećim su dijelom naš proizvod u suradnji s industrijom građevinskih materijala. Učili smo na pogreškama jer ne postoji baš puno regulative kod obnove već izvedenih objekata, za razliku od vrlo kvalitetno uređene regulative projektiranja novih objekata. Ali, postojeći objekti imaju svoja ograničenja i mogućnosti koja se ne mogu pretjerano povećavati. U tom smo području, gdje nema mnogo iskustva, prednjačili i mislim da je sve što koristimo u obavljanju posla u skladu sa svjetskim trendovima.

Sva naša gradilišta obišli su brojni inženjeri svijeta na protupotresnim simpozijima i mislim da apsolutno afirmativno gledaju na naše metode ojačanja zidanih konstrukcija. Učenje i stalna izobrazba sastavni su dio našeg poslovanja.

Koliko je u prosjeku potrebno za sanaciju jedne potresom oštećene zgrade? Kada tim završi sanaciju oštećene zgrade, što je ono čime biste najprije zajamčili njezinu ponovnu uporabu?
Borovina: Cjelovita protupotresna obnova ovisi o katnosti, površini… U prosjeku, za kvalitetnu protupotresnu zaštitu potrebno je godinu dana.

Prije potresa koji su pogodili Hrvatsku, ovim specifičnim dijelom graditeljstva u našoj zemlji bavilo se vrlo malo firmi. Možda svega deset, a ozbiljno njih pet. Isto tako i u projektiranju. Otad se razvilo mnogo više firmi koje se bave našim poslom, ali Spegra sanirajući objekte nakon potresa nije učila, već je primjenjivala otprije stečeno znanje.

Zbog toga što se pojavilo mnogo novih firmi, dao sam nalog da na svaki objekt koji smo napravili, postavimo kamenu ploču na kojoj stoji ime naše kompanije. To je pečat kojim jamčim da je Spegra partner suvremene i kvalitetne obnove, dođe li do ponovnih potresa, a koji su srušili pojedine kuće na Banovini obnovljene prije 20-30 godina, ratnom obnovom.

Kako u procesu obnove ili gradnje zgrada pronaći ravnotežu između sigurnosti, očuvanja kulturne baštine i ekonomskih troškova?
Borovina: Što se tiče procesa obnove već izvedenih, stoljetnih objekata, oni imaju svoja ograničenja i moramo biti svjesni da nismo svemoćni i da nijedan od tih objekata ne možemo učiniti besmrtnim. No, moramo procijeniti kulturnu vrijednost objekta i podignuti mu otpornost maksimalno, diskretnim metodama.

Uglavnom se tu radi o najljepšim prostorima naših gradova, naših obala i objektima zbog kojih nam turisti dolaze, o objektima kojima se i sami divimo. Nije svaka stara zgrada vrijedna da se sačuva, ali pojedine zgrade imaju neprocijenjivu vrijednost i u njih se onda isplati ulagati.