Prošlo je gotovo deset godina otkako su se zemlje okupile u Parizu i konačno se dogovorile da će se ozbiljno pozabaviti sprječavanjem klimatske katastrofe. No, iako postoji konsenzus o strukturnim gospodarskim reformama potrebnim za transformaciju sektora kao što su energetika, promet i poljoprivreda, potrebna ulaganja ne provode se dovoljno brzo.

Umjesto toga, naši sustavi upravljanja bore se da prikupe primjereni odgovor na sve očitiju i ozbiljniju klimatsku i ekološku krizu. Iako su mnoge vlade predložile snažne mjere za borbu protiv klimatskih promjena, one često izazivaju društvenu reakciju jer se smatraju nepravednima i pristranima.

Mnogi svjedoče politikama koje stavljaju stare naspram mladih, grad naspram zemlje ili globalni sjever naspram globalnog juga. Takve su kontroverze skrojene za društvene medije, gdje sazrijevaju, a zatim trunu u rasadniku dezinformacija, provokativne retorike i polarizacije.

Iako je argument za nužnost velike reforme prihvaćen, argument za njezinu poštenu provedbu nije. Ovaj će izazov postati sve teži s dubljim ulaskom u tranziciju na nultu neto stopu emisija.

Većini ljudi jako je stalo do rješavanja klimatske krize: u istraživanju provedenom u 18 zemalja skupine G20 71 posto ispitanika složilo se da je potrebno odmah poduzeti ozbiljne mjere kako bi se smanjile emisije ugljika. Ali nedostaje povjerenja u vladine mjere, a samo 39 posto vjeruje da će njihova vlastita vlada djelovati učinkovito.

Participacija građana
Jedan od načina za rješavanje tog jaza jest omogućavanje sudjelovanja građana u izradi i provedbi klimatskih politika i mjera koje su osmislile vlade. Umjesto da klimatske politike nameću tehnokrati odozgo, vlade bi trebale prihvatiti pristupe koji kombiniraju metode “odozgo prema dolje” s metodama “odozdo prema gore”, pri čemu potonje okuplja obične ljude koji imaju zadatak oblikovati zajedničku viziju budućnosti.

Uspješni primjeri tih participativnih metoda već postoje. Skupštine građana u Francuskoj tijela su koja donose odluke sastavljena od nasumično odabranih, demografski reprezentativnih pojedinaca koji raspravljaju o određenom pitanju od javnog interesa i daju preporuke o politikama.

Osim poticanja konsenzusa o temama koje izazivaju podjele, skupštine građana educiraju javnost o složenim političkim pitanjima i daju građanima izravnu ulogu u odlukama koje utječu na njihove živote. Ti su elementi posebno važni za pitanja kao što je tranzicija na nultu neto stopu emisija, koja podrazumijeva velike gospodarske promjene zbog kojih se zajednice mogu osjećati podijeljenima.

Za razliku od političara, članovi skupštine donose odluke bez izbornih pritisaka i lobiranja. Značajni primjeri uključuju irske skupštine o bračnoj jednakosti i pobačaju, koje su dovele do nacionalnih referenduma i revolucionarnog zakonodavstva; i francuska skupština na temu klimatskih promjena, koja je pomogla u oblikovanju najambicioznijeg klimatskog zakona do sada.

Dugogodišnji participativni pristup Brazila donošenju politika također se pokazao uspješnim. Primjerice, njegov klimatski plan razvija se kroz upravljačku strukturu koja uključuje nekoliko ministarstava savezne vlade zajedno s predstavnicima znanstvene zajednice, podnacionalnih vlada, privatnog sektora i civilnog društva.

Povrh toga, pokrenuta je platforma za sudjelovanje u području klime (koja uključuje rasprave na digitalnoj razini i uživo) kako bi se svi brazilski građani pozvali da predlože rješenja. Nacionalna konferencija o okolišu i Nacionalno vijeće za socijalni i gospodarski razvoj, davanjem prioriteta klimatskom planu, dodatno su doprinijeli jačanju ovog procesa odozdo prema gore.

Prilika za čovječanstvo
Takve metode mogu usmjeriti prijedloge klimatske politike dalje od izvora polarizacije prema prilikama za suradnju i promišljanje. Među zemljama G20, 62 posto ljudi preferira korištenje građanskih skupština za donošenje odluka, a taj je broj porastao iznad 70 posto u zemljama poput Brazila, Indije, Indonezije, Meksika i Južne Afrike, te na više od 80 posto u Keniji.

U više od 30 zemalja održano je više od 170 građanskih skupština, a svaka s ciljem ubrzavanja klimatskih mjera na načine koji podržavaju poštenu i pravednu tranziciju za sve.

Oslanjajući se na model Svjetskog socijalnog foruma, sada nam je potreban Globalni socijalno-klimatski forum ili Globalna skupština građana za ljude i planet, kako bi se okupili građani iz svih zemalja, ne samo kako bi se zacrtao zajednički put naprijed, već i kako bi se ponovno osmislila naša politika i potaknula globalna etička procjena.

To bi bila prilika za čovječanstvo da se ujedini, da razumije međusobne težnje i tjeskobe i da sukreira zelenu tranziciju koja koristi svima. Umjesto da ikoga ostavimo iza sebe, možemo stvoriti novi društveni ugovor koji se temelji na solidarnosti, jednakosti i poštenju.

Francuska i Peru uspostavili su 2015. novi mehanizam, Akcijski program, jer su prepoznali da razmjeri promjena potrebnih za rješavanje klimatske krize iziskuju više od pukog djelovanja vlade. Ovisi i o bogatstvu ideja koje civilno društvo, uključujući tvrtke, gradove i zajednice, može ponuditi.

Dok se zemlje pripremaju objaviti svoje sljedeće klimatske obveze 2025., moramo priznati ključnu ulogu koju obični građani, pojedinačno i kolektivno, moraju imati u rješavanju klimatske krize. Na konferenciji COP30 i nakon toga moramo osigurati poseban prostor za slušanje svakog glasa i osigurati da tranzicija bude ne samo brza, već i pravedna.

Ako to ne uspije, nećemo postići naše zajedničke ciljeve. Zato je Brazil predan tome da COP30 (u studenom 2025.) postane konferencija zainteresiranih stranaka građana i da svakoj osobi na Zemlji pruži priliku da sudjeluje u oblikovanju naše zajedničke budućnosti.

© Project Syndicate 2024.

* Koautorica članka je Ana Toni, nacionalna je tajnica za klimatske promjene u Ministarstvu okoliša i klimatskih promjena Brazila