Deglobalizacija svijeta ulazi u sve intenzivniju fazu godinu dana nakon terorističkih napada Hamasa na Izrael, kojima je spriječena (prolongirana) destabilizacija političke scene u Izraelu tj. odlazak Benjamina Netanyahua s vlasti, potpisivanje Abrahamskih sporazuma Izraela s arapskim dijelom islamskoga svijeta, ali i indijsko prometno i energetsko povezivanje s Europom koje je svoje najznačajnije čvorište trebalo imati u Izraelu, na sjevernoj granici Pojasa Gaze.
Uslijedio je posrednički sukob, u kojemu je Izrael polučio značajne obavještajno vojne uspjehe, na nekoliko frontova povezanih s paramilicijama i terorističkim organizacijama koje, u želji ostvariti što veći utjecaj vlastitog vida islama među muslimanima Bliskog istoka i svijeta u cjelini sponzorira ili im je izravni pokrovitelj teheranska teokracija.
Prije nekoliko dana stvar je dodatno eskalirala izravnim iranskim uključenjem u rat što bi moglo imati dalekosežne posljedice, ne samo na blokovska određenja u toj regiji i globalno, nego i za energetsku kartu Europe i svijeta. A time i Hrvatske.
Cjenovni šokovi
Koliko je regija Bliskoga istoka važna za energetski izgled Europe, svijeta i Hrvatske ne treba puno ponavljati. U toj se svjetskoj regiji proizvode velike količine nafte i plina, poglavito ukapljenog plina koji je, nakon iniciranja druge energetski važne neuralgične točke u Ukrajini, postao neizmjerno važan za Europu.
Svako ratno djelovanje u blizini postrojenja za proizvodnju nafte i plina moglo bi imati velike posljedice na opskrbu tržišta, ali i na politički motivirana nastojanja manipulacije cijenom nafte putem dogovora o povećanju ili smanjenju proizvodnje.
Cjenovni šokovi, premda bi nekima od velikih proizvođača nafte poput primjerice Rusije, koja financira agresiju na Ukrajinu na cijeni ugljikovodika, Venezuele, koja zbog učinaka socijalističkog režima nasušno potrebuje svježe dolare ili pak Saudijske Arabije koja svoju globalnu reputaciju i transformaciju iz islamističke u nacionalnu državu financira velikom proračunskom potrošnjom, nisu mogući samo radi ratnih djelovanja u blizini proizvodnih postrojenja, nego i uslijed mogućih zatvaranja dva ključna morska prolaza za svjetsku, poglavito europsku trgovinu.
Radi se o Hormuškom tjesnacu i Sueskom kanalu, koji bi bili više nego ugroženi uslijed vrlo mogućeg odgovora Izraela Iranu napadom na njegova energetska postrojenja.
Kontekst je to koji je prošloga tjedna većina globalnih energetskih burzi uračunala u kalkulaciju cijena te se dogodio njihov značajniji rast. Veći rast uračunali su u svojim prognozama svi ugledniji think tankovi i energetski konzultanti.
Neki od njih projiciraju cijenu nafte krajem ove i početkom sljedeće godine na 100 dolara za barel, ali i značajnije povećanje cijena plina zbog teškoća na ključnim dobavnim putevima. Crvenom moru i Ukrajini treba nadodati i povremene, ali vrlo česte krize na sjeveru Afrike, poglavito u Libiji. Sreća je u nesreći što na plinskim putevima iz SAD-a i sa Sjevera Europe nema nekih kriza na vidiku.
Uz upozorenje kako vrijeme nafte još neko vrijeme neće biti završeno, što uostalom potvrđuju najveće svjetske kompanije poput Royal Dutch Shella, British Petroleuma ili Total Energiesa, koji su proteklih dana najavili kako odustaju od smanjenja proizvodnje ugljikovodika do daljnjega. Slična je situacija i s plinom koji će još neko vrijeme, uz najavljenu obnovu nuklearnih potencijala diljem svijeta, služiti kao tranzicijsko gorivo prema zelenoj budućnosti na koju su se sve civilizirane zemlje svijeta obvezale.
Za neke neozbiljne aktiviste, kakvih ima i u našoj zemlji u velikom broju, valja reći kako ovaj kontekst nikako ne može odgovarati ni dijelu industrije koja se bavi razvojem i proizvodnjom, energije iz obnovljivih izvora.
Premda se u velikoj mjeri taj sektor financira iz cijena ugljikovodika, on još u velikoj mjeri ovisi o samim ugljikovodicima, ali i o pomorskim putevima dopreme komponenti s Dalekog istoka. Nemogućnost ili skupoća brodskog prometa označit će zastoj ili drastično poskupljenje projekata obnovljivih izvora energije.
Obrisi nove krize
Obrise moguće krizne situacije moguće je već vidjeti i na mikrorazini. Na pomolu je nova sezona grijanja, a smanjenjem subvencija na iznos niži od 50 posto prijašnjega na traženje međunarodnih institucija, cijene struje i plina su porasle ili će, kako je najavljeno, porasti u dvije faze. Sada za 6,5 posto, a početkom godine za još deset posto.
Ako situacija na Bliskom istoku eskalira na način kako sada predviđaju poznavatelji prilika, poskupljenja i neravnoteže na tržištu bi mogle biti i veće. Europski strateški projekti poput Janafa i Terminala za ukapljeni plin, mogu nam pružiti barem djelomični optimizam da bez energenata nećemo ostati.
Pitanje je jedino po kojoj cijeni jer nitko, ili samo onaj tko je pod nekim sankcijama, ne prodaje energente po cijenama značajnije nižima nego to izračunaju energetske burze. Vlasti diljem Europe, pa tako i hrvatske vlasti, morat će uzeti u obzir vanjskopolitički i geoenergetski kontekst prilikom projektiranja fiskalnih ili subvencijskih odgovora na moguće izazove kako ne bi nastala histerija usmjerena prema onima čija je tržišna funkcija opskrba energentima.
A oni su ponajveći poslodavci i porezni obveznici. Dakako, o svemu tome razmišljamo samo ako je ostalo još dovoljno straha među onima koji drže prste na nuklearnim obaračima.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu