U Hrvatskoj možda još nema nekih od luksuznih hotelskih brendova poput, recimo, Four Seasonsa ili Ritz Carltona, ali luksuznih hotela itekako ima. Isto tako, Hrvatska se već neko vrijeme može pohvaliti globalnim brendovima Hilton, Kempinski, Radisson Blu, Park Plaza…, a neke domaće hotelske kuće, k tome, i same uspješno razvijaju vlastite brendove. Tako Maistrin Grand Park hotel u Rovinju i bez zvučnoga stranog imena spada u sam vrh hotelskog doživljaja i, dakako, luksuza.

U cjelini, Hrvatska ima 1206 hotela s nešto više od 183.000 ležajeva, a već pomalo pretežu kapaciteti visokog ili najvišeg ranga. Naime, u 66 hotela s pet zvjezdica i 435 hotelskih objekata s četiri zvjezdice koncentrirano je ukupno 93.000 hotelskih kreveta.

Recimo i to da tri zvjezdice nosi 381 hotelski objekt s 58.000 kreveta, dok skromne dvije zvjezdice i dalje ima 59 hotela sa samo 13.600 kreveta (u razne hotelske potkategorije razvrstano je još 265 objekata sa 17.500 kreveta).

Broj zvjezdica, pritom, ne govori uvijek sve. Neki hoteli, naime, svjesno ostaju sa zvjezdicom manje iako bi mogli konkurirati za kategoriju više jer procjenjuju da će na tržištu kojem se obraćaju tako imati bolju prođu.

Neki nude i batlere
Kako god, u Hrvatskoj i najzahtjevniji hotelski gost danas može ispuniti praktično sve svoje želje. Komfor, personalizirana usluga i vrhunski gourmet doživljaj se podrazumijevaju, a poneki hoteli uz vrhunski dizajnirane sobe i maksimalnu udobnost, bogate sadržaje i visoku kuhinju gostima nude i tzv. batlere, osobe koje su im na raspolaganju 24 sata na dan.

Najvišu razinu servisa u pravilu je lakše naći u manjim, boutique hotelima, kakvih je u Hrvatskoj iz godine u godinu sve više. Velike hotele s četiri ili pet zvjezdica i nekoliko stotina soba gostu je lakše detektirati, ali malih hotelskih bisera sada uistinu ima duž obale. Top-lista uvelike ovisi o osobnim preferencijama, ali na popis ultimativnog luksuza mnogi će uvrstiti i lošinjsku Alhambru, opatijski hotel Ikador, Villu Dubrovnik u Dubrovniku, hotel Lemongarden na Braču, Villu Nai na Dugom otoku ili smještaj Meneghetti u istarskim Balama.

Lista objekata tu, dakako, ne završava, a neki su okupljeni i u Udruzi jedinstvenih hrvatskih hotela Impresia. Nema ih puno, formalno je članova samo 17, a radi se o objektima jedinstvenim ne samo zbog luksuza nego i zbog ekskluzivne lokacije, bilo u tisućljetnim jezgrama slikovitih gradova pod zaštitom UNESCO-a, bilo u palačama rimskih careva ili u luksuznim plemenitaškim dvorcima. Neki čak nemaju bazen, a njihovi gosti bez problema noćenje plaćaju stotine, pa i tisuću eura te onda još izvan hotela u danu potroše još barem 500-600 eura.

“To su gosti koje ne zanimaju bazeni, lusteri Swarovski ni zlatne slavine. Riječ je o poslovnoj i kulturnoj eliti, visokoobrazovanim ljudima na visokim pozicijama u svojim zemljama koji nemaju mnogo slobodnog vremena, ali svaki dan odmora žele maksimalno ispuniti autentičnim, lokalnim iskustvima i vrhunskom uslugom.

Naravno, mimo svakog čekanja i gužvi. Nije ništa neobično da čim slete, kao što je nedavno bio slučaj s gostima iz Singapura, odmah sa splitskog aerodroma požele na Vis, posjetiti i Modru i Titovu špilju, ručati u Jastožeri, a navečer kod nas u hotelu. Ili bi iz Splita kratko do Lastova, a imali smo i goste koji su se raspitivali za helikopter, razmišljali su “skoknuti” do Venecije.

Fine dining ih uglavnom ne impresionira previše, mnogi radije pojedu nešto domaćih mirisa i okusa. Jednoj skupini gostiju iz SAD-a organizirali smo, recimo, da s ribarima idu baciti mreže, pa smo im sutradan od te ribe priredili ručak. Nedavno smo, primjerice, imali par iz Meksika. Mladić je htio da njegova prosidba bude iznenađenje za djevojku, a za cijeli doživljaj, koji je podrazumijevao i da im iz Dubrovnika tu večer dovedemo prijatelje, nije mu problem bio račun od 5500 eura.

Većina takvih gostiju u jednoj destinaciji ostaje najviše 2-3 dana. Amerikanci, recimo, u Hrvatskoj ostanu desetak dana, ali za to vrijeme obiđu od Dubrovnika i Splita, Korčule, Hvara i Istre nerijetko sve do Bleda”, kazuje Nenad Nizić, direktor splitskog boutique hotela Vestibul i predsjednik Udruge jedinstvenih hrvatskih hotela Impresia.

Male, luksuzne boutique hotele preferiraju, kažu u toj udruzi, Amerikanci, Britanci i Nijemci, koji su najčešći gosti, ali na visokom 4. mjestu su domaći. Noćenje izvan sezone može se, inače, dobiti i za 150-200 eura, dok rezidencijalni objekti s nekoliko soba i bazenom ljeti dosežu i cijenu od 3500 eura po noćenju. Neki uopće ne ističu cijene, nego ih formiraju tek na upit. Mnogi već primaju upite za smještaj debelo u posezoni, u studenom.

Većina nije na plaži
“Većina tih hotela nije na plaži, rade cijele godine i dobar su primjer održivog turizma. A kad se otvori takav hotel, može promijeniti imidž cijelog mjesta. Recimo, otprije dvije godine postoji jedan u Imotskom i zbog njega sada dolaze neki novi gosti, kakve se prije u Imotskom nije sretalo”, ističe Antonia Urlić, izvršna direktorica Udruge jedinstvenih hrvatskih hotela Impresia.

Boutique hoteli, koji se mogu pohvaliti posjetiteljima koji praktično ne pitaju za cijenu, u pravilu imaju više osoblja po gostu nego neki hoteli visokih kategorija. O gostima u hotelu sa samo sedam soba, primjerice, brine se 18 ljudi.

“Naše članice inzistiraju na domaćim ljudima jer oni najbolje mogu prenijeti našu tradiciju, kulturu. Kad su prisiljene zaposliti stranca, onda su to u pravilu poslovi u domaćinstvu. Zbog toga, kako bismo popularizirali turistička i ugostiteljska zanimanja među mladima, naša udruga već drugu godinu provodi projekt “Upoznajte naše priče”, zahvaljujući kojem je oko 120 učenika i studenata dobilo priliku obići neki od hotela naših članica, razgovarati s osobljem i čuti zanimljiva iskustva. Vjerujemo da je to kod nekih dodatno pobudilo interes za karijeru u turizmu”, kaže A. Urlić.

Mnogi su zasigurno pomislili i da bi bilo lijepo da hrvatski turizam ima više ekskluzivnih objekata poput ovih koje okuplja Udruga Impresia. U moru apartmana i samo desetak posto smještajnih kapaciteta u hotelima, potencijal postoji.

“Većina apartmanskih objekata teško može zadovoljiti kriterije, ali dosta vila ima potencijal prerasti u, recimo, heritage (baštinske, op. a.) hotele. Neki vlasnici možda misle da im se to manje isplati jer onda moraju imati recepciju i više osoblja, ali mora se razmišljati dugoročno, destinacija se ipak gradi i profilira na hotelskom smještaju”, zaključuje Nenad Nizić.