Možda vam je promakao podatak da je, prema preliminarnoj procjeni Državnog zavoda za statistiku (DZS), godišnja stopa inflacije u kolovozu je, po prvi puta od ožujka 2021. godine, skliznula ispod 2%? Negativan trend, čiji počeci datiraju još s kraja 2022. godine, potvrđuju i svježe brojke derivirane iz metodologije Eurostata: kako navodi Hrvatska središnja banka (HNB), harmonizirani indeks potrošačkih cijena (usporediv diljem Europske unije) u kolovozu se, barem prema preliminarnim podacima, spustio sa 3,3% na 3%.
Dobre vijesti, dakako, još uvijek ne podrazumijevaju pad opće razine za cijena – niža stopa inflacije s pozitivnim predznakom ne znači ujedno i da cijene unutar potrošačke košarice padaju, već i dalje rastu, samo (u prosjeku) sporije nego prije. Uostalom, kolovoz je (zahvaljujući turističkoj orijentaciji domaće ekonomije) iznjedrio novi udar na životni standard najranjivijih slojeva društva u obliku većeg rasta cijena prehrambenih proizvoda. Pad cijena naftnih derivata ipak je snizio vrijednost indeksa potrošačkih cijena, no za jesen se sprema novo poskupljenje koji će se itekako odraziti na financije dobrog dijela hrvatskih građana.
Suprotstavljeni trendovi nafte i plina
Činjenica da vodstvo OPEC-a nikako ne uspijeva obuzdati članice kartela i ograničiti proizvodnju u skladu s dogovorenim kvotama, a kamoli uskladiti daljnje smanjenje proizvodnje koje bi zaustavilo korekciju cijena, itekako ide na ruku potrošačima. U odnosu na ovogodišnji rekord iz travnja, tržište se tijekom višemjesečne (dvoznamenkaste) korekcije spustilo i ispod razine s početka godine, a OPEC je ranije za listopad najavio postupno podizanje proizvodnih kvota, što je trebalo dodatno podebljati ponudu (dok rast potražnje nije opravdao optimistične prognoze).
Kako to obično biva, u očekivanju više proizvodnje cijene su se kretale suprotnim smjerom, no i alternativan scenarij koji je naposlijetku odabrao OPEC, odustavši od planiranog podizanja kvota, može biti jednako neugodan: uz vrlo agresivnu konkurenciju (ponajprije od strane američkih proizvođača), zadržavanje postojećih kvota može donijeti daljnji pad tržišnog udjela, a onda u konačnici i manje prihode od prodaje, koji predstavljaju vrlo bitnu stavku u proračunima velikog broja zemalja članica OPEC-a. Suočeni s neizvjesnim epilogom, veliki igrači (hedge fondovi) se zasad mahom drže na pristojnoj distanci i na taj su način, zadovoljivši se ulogom pasivnih promatrača, barem posredno kumovali popuštanju inflacije u kolovozu.
Slojevita je priča, naravno, puno kompleksnija, ali se u konačnici najlakše može ilustrirati podatkom kako je cijena Brent sirove nafte u prvim danima rujna skliznula ispod 73 dolara po barelu, signalizirajući nastavak negativnog trenda. Korekcije, uostalom, iz ovog ili onog razloga nisu pošteđena ni brojna druga tržišta roba, od metala do žitarica, ali se među malobrojnim (pozitivnim) iznimkama našao jednako zanimljiv segment tržišta energenata.
Naime, divergentna krivulja cijena prirodnog plina posljednjih mjeseci nudi bitno drukčiji prizor: u odnosu na početak godine, cijena na virtualnom TTF (Title Transfer Facility) čvorištu u Nizozemskoj porasla je za otprilike 15%, dok je u odnosu na ovogodišnji minimum, evidentiran u drugoj polovici veljače, porasla za čak dvije trećine. I dok rasprava o ukidanju subvencija na benzin i dizel, zahvaljujući povoljnim trendovima na globalnoj razini, u domaćoj javnosti nije podigla previše prašine (mehanizam ograničenja prodajnih marži je još uvijek na snazi), to se nipošto ne bi moglo reći za cijene plina neposredno uoči početka zimske sezone.
Bitka za energetsku neovisnost
Uslijed specifičnih okolnosti, odnosno državnih subvencija koje su hrvatskim potrošačima jamčile miran san, za uspon cijene plina dosad vjerojatno nitko nije previše mario. Time je šok izazvan izračunom koji je predstavila Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA) vjerojatno još i veći, jer nove brojke impliciraju rast (maloprodajne) cijene između 20% i 30% i nisu nimalo u skladu s benignim podacima o kretanju stope inflacije. Dramatičan će skok barem u određenoj mjeri ispeglati nova intervencija iz Banskih dvora, odakle pristižu umirujući tonovi i obećanja, ali to i dalje ne objašnjava naoko misteriozan rast cijena na europskom tržištu. Nismo li već taj problem trebali ostaviti iza sebe?
Više nije nikakva vijest da je Europa invaziju na Ukrajinu dočekala posve nespremna, iznimno ovisna o ruskom plinu koji je mjesecima prije napada (kao dio pomno pripremanog plana) ionako sve sporije pritjecao. Statistika pokazuje kako se popunjenost europskih skladišta plina na sam dan napada, 24. veljače 2022. godine, spustila se ispod kritične granice od 30%. Tijekom idućih pet mjeseci, obilježenih grozničavim gomilanjem zaliha (bez obzira na enormne troškove), popunjenost skladišta porasla je na 70%, a sukladno direktivama Europske unije, već početkom listopada dosegla je 90%.
U nedostatku kredibilne alternative, borba za neovisnost skupo je plaćena (na uvoz plina od invazije naovamo utrošeno je više od bilijun eura), a terminali za prihvat ukapljenog prirodnog plina (LNG) nicali su diljem Starog kontinenta kao gljive poslije kiše. Nikad više popunjenost skladišta nije otišla ispod 55%. Razmjere dramatične prilagodbe možda najbolje ilustrira rad domaćeg LNG terminala u Omišlju: raspoloživi kapaciteti terminala čija se profitabilnost u startu činila prilično upitnom zakupljeni su sve do 2036. godine, a ogroman interes kupaca itekako opravdava investiciju kojom bi se do ljeta iduće godine postojeći kapaciteti trebali gotovo udvostručiti.
A Hrvatska pritom nije nikakva iznimka – aktualne brojke pokazuju kako su dostupni kapaciteti u europskim skladištima plina otprilike 90%. Zbog čega onda cijene rastu? Za razliku od pomalo uspavanog tržišta nafte i naftnih derivata, hedge fondovi su u segmentu trgovine plinom bitno aktivniji, ali špekulativna aktivnost institucionalnih investitora u ovom slučaju nije uzrok rasta cijene, već puka posljedica konkretnih okolnosti koje definiraju specifičan karakter europskog tržišta prirodnog plina.
Nepovoljna konfiguracija tržišta
Dio odgovora jasno se dade naslutiti već na temelju podataka koji prikazuju utjecaj punjenja skladišta na cijene tijekom drugog i trećeg kvartala. Riječ je o sezonskom obrascu, uvjetovanom popunjavanjem skladišta uoči početka sezone grijanja, pri čemu distributeri (prethodno opečeni ruskom agresijom) agresivno gomilaju zalihe, a proklamirani cilj nerijetko opravdava sredstvo (cijenu). Na to ih obvezuju i pravila Europske unije – kapaciteti podzemnih skladišta do kraja listopada svake godine moraju biti popunjeni barem do 90%. Potonji je uvjet ove godine zadovoljen već tijekom kolovoza, što u značajnoj mjeri objašnjava uzlaznu putanju cijene – brojni su posrednici u toj priči, obilato koristeći već prepoznatljiv obrazac ponašanja, napunili svoje džepove, upućujući terete ukapljenog plina prema europskim kupcima. Zapažena aktivnost špekulanata na tržištu osigurava visoku razinu likvidnosti (ogromne količine sirovine obično prođu kroz barem nekoliko ruku), ali počesto produbljuje prevladavajući trend, što je očito bio slučaj ovoga ljeta.
Svi oni su itekako svjesni ključnog problema: čak i nakon drastičnog smanjenja potrošnje (ovisno o procjenama i do 20% i najniže razine u protekla tri-četiri desetljeća) na kontinentu, zalihe u skladištima u najboljem slučaju (pri niskim zimskim temperaturama) pokrivaju trećinu godišnjih potreba (i to pod uvjetom da plin iz Rusije preko Ukrajine i dalje nastavi pristizati). Zahvaljujući izdašnim državnim subvencijama hrvatske Vlade, koje su jednako honorirale potrošače bez obzira njihovu kupovnu moć i životni standard, a potom i neuobičajeno blagim zimama, dramatičnih skokova cijene dosad nije bilo. Ali to zapravo ništa ne mijenja na stvari jer se proces iz godinu u godinu ponavlja, i pritom doista puno toga može poći po zlu; stabilnu opskrbu može ugroziti čak i kratkotrajno zahlađenje, problemi geopolitičke naravi ili komplikacije tijekom uobičajene procedure održavanja kritične infrastrukture. Ono što se u ovom slučaju čini dovoljno (obilato popunjene zalihe) zapravo je – nedovoljno. A toga su hedge fondovi itekako svjesni,
A onda još valja uzeti u obzir i konkurenciju koja odvlači dio tereta u smjeru Azije, u prvom redu u Kinu i Japan. Zaslugom tamošnjih kupaca (i relativno tople zime), Europa je ove godine uvezla zamjetno manje količine ukapljenog plina, a time možda i izgubila prioritetan status kod nekih proizvođača. Ukoliko se ostvare najave meteorologa, a toplo i vlažno vrijeme karakteristično za El Niño fenomen krajem godine zamijeni La Niña, i sa sobom donese značajan pad temperature, gornja granica ovogodišnjeg raspona lako bi se mogla pomaknuti s 43 eura (za megavatsat).
Za očekivati je da bi se cijene mogle stabilizirati (i korigirati prema dolje) tek u prosincu ili siječnju iduće godine, ovisno o stvarnoj potrošnji i tempu iscrpljivanja zaliha. Ali onda ciklus opet kreće ispočetka, pokazujući kako je Europa uspjela tek zamijeniti jednu ranjivost drugom: sada više ne ovisi (ili barem ni izbliza kao prije) o Vladimiru Putinu, već o tržišnim mijenama na tržištu. Tu ovisnost u velikoj mjeri može ublažiti proces zelene tranzicije, u skladu s ambicioznim REPower planom, no to je ipak priča za neku drugu prigodu.
