Emmanuel Macron pričekao je skoro dva mjeseca da se relativni pobjednik izbora, ljevica (Nova narodna fronta) ispuše u debatama, da se razbuktaju međusobne svađe, i paraleno je automatski odbacivao sva imena koja su nudili za mandatara vlade, iako su neka rješenja mogla biti prihvatljiva.

No, da ih je prihvatio, politički bi oslabio. Sada je imenovao Michela Barniera, koji mora dobiti većinsko povjerenje u Skupštini, a zatim formirati vladu koja se neće srušiti prvom prilikom.

Ako Barnier ne dobije povjerenje Skupštine, Macron će dodatno i znatno politički oslabiti, i u zemlji i na europskom planu. U biti, Macron se, kao i oko izbora za Skupštinu koju je sazvao preko noći, i izgubio, ponovo kocka.

Francuski predsjednik ovako računa: Barnier ideološki pripada degolističkoj, dakle nacionalističkoj desnici, društveno konzervativnoj, pa odgovara biračima koji dvoje između mainstream stranaka i lepenista. Ljevici bi možda moglo odgovarati da je Barnier osjetljiv na ekološke teme.

Paralele s Italijom
Marine Le Pen ostavila je prostor da da zeleno svjetlo Barnieru, koji je donedavno tvrdio da nikada ne bi mogao surađivati s lepenistima niti bilo kojom krajnjom desnicom. No, sada hoće, a ako imenovanje prođe u Skupštini, lepenisti će ga držati na kratkoj lajni. Jer uvijek mogu zahtijevati glasanje o povjerenju.

Kao ni Macron, niti Barnier nema skrupula oko političkih rješenja. Obojica voze kako se od njih očekuje i kako su obećali i kako se podrazumijeva, ali odmah skreću s puta kad smatraju da im je to u interesu.

Relativni pobjednik francuskih izbora, lijevi blok Nova narodna fronta, smatraju da su izigrani, a faktički i jesu. Činjenica je da Macron nije poštivao bolje običaje demokracije i da će u narednom razdoblju ljevicu pokušati dijelom primiriti mrvicama, a dijelom obuzdati. Lako je predvidjeti da će ulice biti pune demonstracija.

To javno iskazivanje velikog nezadovoljstva, ipak će i unutra i prema vani, slabiti Macrona. To dalje znači da će se Macron i Barnier približavati lepenistima i uvlačiti ih u svoj tabor u nadi da će ih to možda umekšati.

Slično je prije petnaestak godina u Italiji napravio Berlusconi kad se zbližio s Legom Nord, što je, danas vidimo, za rezultat imalo da se cijeli talijanski politički centar, ali i cijela scena, pomakla udesno. Danas u Italiji, a bit će tako i u Francuskoj, desnim centrom zovemo ono što smo prije prepoznavali kao “desnije od desnog centra”.

Barnier bi, računa Macron, trebao biti prihvatljiv francuskoj ljevici jer je ipak iskusan političar, ozbiljan čovjek, promišljen, stara škola, nije svadljiv, ne skače, čak je malo dosadan. U kontaktu s novinarima u Bruxellesu, za vrijeme pregovora o Brexitu i prije kao povjerenik, bio je odmjeren, koncentriran, imao je respekta prema sugovorniku, na njemu se nije odmah uočavala uobraženost francuskih elita. Također, Barnier je, iako čovjek desnice, i 71-godišnjak, osviješten ekološki. Macron misli da ako itko s desnice može postići dogovor tri strane, onda je to Michel Barnier.

Njegova biografija dosta govori. Dva puta bio je francuski povjerenik u EK-u (za regionalnu politiku početkom 2000-ih i za unutrašnje tržište prije 10 godina) i bio je među najboljima. Bio je četiri puta ministar u vladi. Prema općoj ocjeni, bio je odličan pregovarač EU za Brexit. Svi europski ciljevi u pregovorima s UK su postignuti, a uspio je održati pregovore da se nisu raspali.

Također, bio je potpredsjednik Europske pučke stranke te kandidat EPP-a za šefa Komisije. Godine 2022., kad je pobijedio Macron, bio je i kandidat na francuskim predsjedničkim izborima i tada je pokazao da lagano može okrenuti kaput, jer je, u namjeri da privuče glasače Marine Le Pen, napadao EU i pokazivao simpatije za Brexit.

To jest, treba priznati, izazvalo šok kod svih u Bruxellesu, jer ako išta, onda se o Barnieru mislilo kao do srži proeuropski orijentiranom. To je, uvjerenje na francuskim izborima založio, ali sad može na tome graditi prijateljske odnose s antieuropskim lepenistima.

Gdje je crvena linija?
Teško je za takve političke karaktere kao što su Barnier ili Macron reći gdje im je ideološka linija koju neće prestupiti. Ipak, zasigurno bi se Barnier mogao naći s desnicom oko odnosa prema imigraciji, i pitanjima unutarnje sigurnosti, a šire, da će biti na liniji antiputinovske politike, o čemu, doduše, neće biti pitan.

Mjesto francuskog premijera okrenuto je unutrašnjoj sceni, o čemu Barnier ne zna mnogo. Tehnički, uspjet će svojim autoritetom utjecati da se neke odluke u Komisiji donose u korist Francuske, već i zato jer su neki visoki kadrovi bili njegovi bliski suradnici.

Ali, ima tema koje su samo francuske, primjerice proračun, koji bi trebao biti donesen za mjesec dana, a financije i domaća ekonomija nisu Barnierova jača strana. Na svakoj stepenici mogao bi pasti. Uglavnom, promjenjivo i nestabilno za Macrona.