Nakon što je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu 24. veljače 2022., milijuni Ukrajinaca pronašli su utočište u Europskoj uniji, a samo Njemačka i Poljska primile su po oko milijun izbjeglica. Ali to je oduvijek trebalo biti samo privremeno rješenje. Dugotrajni rat iscrpljivanja koji je sada u tijeku u Ukrajini nalaže drukčiji pristup.

Odgovor nije veća integracija u zemlje domaćine. Ukrajinci se već integriraju u Njemačkoj i drugdje, ali kao što je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski više puta naglasio, Ukrajini treba povratak svog naroda kako bi doprinijeli ratnim naporima i da se ne smanji broj stanovnika zemlje, što bi uništilo gospodarske izglede. Već mnoge ukrajinske tvrtke izvještavaju da je nedostatak radne snage ključni čimbenik koji ograničava njihove aktivnosti, a broj stanovnika Ukrajine naglo će se smanjiti: s više od 40 milijuna prije rata na otprilike 31 milijun u 2035., prema jednoj projekciji.

Jedini način da se nadoknadi ovo smanjenje jest uvjeravanjem većeg broja ukrajinskih izbjeglica da se vrate kući. To neće biti lako: ankete pokazuju da ih odvraća neizvjesnost po pitanju sigurnosti, stanovanja i zapošljavanja. Srećom, ova se pitanja mogu riješiti čak i u trenutnim teškim uvjetima.

Strah za sigurnost

Zabrinutost za sigurnost i stanovanje usko je povezana. Od siječnja 2024. oštećeno je ili uništeno više od 8,6% predratnog stambenog fonda Ukrajine, uglavnom u istočnom dijelu zemlje. Masovni priljev interno raseljenih osoba povećao je cijene nekretnina u zapadnoj Ukrajini, gdje je bilo relativno malo razaranja. Ali čak i na zapadu, stanovanje u manjim gradovima ostaje uglavnom pristupačno, a ima i praznih kuća u kojima bi se mogli smjestiti povratnici.

No, kako bi iskoristili sigurnost i smještaj koje zapadna Ukrajina nudi, povratnici bi također trebali pristup zapošljavanju. Njemačka savezna vlada trenutno troši oko 9-10 milijardi eura godišnje za potporu ukrajinskim izbjeglicama, a podnacionalne vlasti također ostvaruju znatne izdatke. Svi ti troškovi pokrivaju osnovne potrebe izbjeglica, kao i tečajeve njemačkog jezika za potporu integraciji, ali čini se da ne vode do zapošljavanja.

Zapravo, službeni podaci ukazuju na to da od 743 tisuća radno sposobnih ukrajinskih građana koji trenutno žive u Njemačkoj (od ukupno 1,3 milijuna), oko 135 tisuća ima “normalne” poslove (koji uključuju socijalno osiguranje), a još 40 tisuća ima takozvane mini-poslove. To je oko 20 posto stope zaposlenosti. Stope zaposlenosti više su u zemljama EU-a s manje velikodušnim sustavima socijalne sigurnosti, što znači da je njihova ponuda radne snage osjetljiva na poticaje.

Umjesto ulijevanja novca u socijalne transfere unutar zemalja domaćina, EU i njegove države članice trebale bi preraspodijeliti ta sredstva za potporu ponovnom ulasku izbjeglica u Ukrajinu, posebno zapadnu Ukrajinu. Ako su dobro osmišljeni, programi povratka koje financira EU ne samo da bi omogućili povratak većem broju Ukrajinaca, čime bi se ojačalo tržište rada u njihovoj matičnoj zemlji, već bi i potaknuli europska poduzeća na ulaganja u stabilnija područja Ukrajine, postavljajući temelje za snažan poslijeratni oporavak.

Europske tvrtke, osobito njemačke, pokazale su određeni apetit za takvim ulaganjima. Njemački proizvođač kabela Leoni prije rata zapošljavao je više od 7000 radnika u zapadnoj Ukrajini. A 2023. farmaceutska i biomedicinska tvrtka Bayer obvezala se uložiti 60 milijuna eura u tvornicu u Pochuikyju u Ukrajini. Za sada, međutim, ratni rizici i nedostatak kvalificiranog osoblja sa znanjem njemačkog jezika ometaju daljnja ulaganja.

Teret za javne financije

Oba ova čimbenika mogu se ublažiti. Logika rata favorizira proizvodnju koja je ili organizirana u utvrđenim klasterima (što je najbolje za veliku proizvodnju) ili decentralizirana (prikladnija za mala i srednja poduzeća). Ako su male tvornice raštrkane na velikom području i nalaze se na određenoj udaljenosti od linije bojišnice, rizik od izravnog uništenja je ograničen.

Kako bi se dodatno ublažili ratni rizici, neki oblik osiguranja mogu pružiti njemačke institucije ili institucije EU-a, poput KfW-a (njemačke državne investicijske i razvojne banke) ili Europske investicijske banke. Takvi programi mogli bi se upakirati u pomoć za preseljenje i financiranje osposobljavanja na radnom mjestu, uključujući potrebne tečajeve jezika, za ukrajinske izbjeglice koje su spremne raditi u novoosnovanim europskim tvornicama u zapadnoj Ukrajini. Povezivanjem premještanja sa zapošljavanjem osiguralo bi se da povratnici ne predstavljaju teret za ionako napete javne financije Ukrajine.

Od ovog bi programa Ukrajina imala dugoročne koristi. Povijesno gledano, zapadna Ukrajina bila je manje razvijena od ostalih dijelova zemlje. No, težište gospodarstva u Ukrajini u posljednje se vrijeme pomiče prema zapadu, dijelom zato što je većina teške industrije na istoku uništena, ali i zbog blizine EU-a. Kada bismo se pobrinuli da zapadna Ukrajina ima snažnu radnu snagu i da prima obilje europskih ulaganja, posebno u mala i srednja poduzeća, pripremili bismo teren za integraciju Ukrajine u europsko gospodarstvo.

Takav bi napor također postavio temelje za otporniji razvojni model. Kao što je pokazao uspon talijanske regije Veneto nakon Drugog svjetskog rata, snažan, globalno integriran sektor malih i srednjih poduzeća može dovesti do veće otpornosti na gospodarske šokove.

Početak procesa obnove ukrajinskog proizvodnog sektora odmah, a ne nakon završetka rata, ojačao bi sposobnost zemlje da se odupre ruskoj agresiji i podržao njezin gospodarski oporavak i integraciju u EU. Prvi je korak pobrinuti se da Ukrajinci koji trenutačno traže utočište u EU-u imaju resurse i poticaje koji su im potrebni za povratak kući.