Esko Aho, najmlađi premijer u povijesti Finske i nekadašni izvršni predsjednik Nokije, jedan je od govornika na ovogodišnjoj konferenciji Podržimo održivo, koja će se u organizaciji Hrvatske gospodarske komore, održati u zagrebačkoj Laubi 9. i 10. rujna. Radom i doprinosom na različitim područjima i dalje ostavlja dubok trag na međunarodnoj sceni. Uoči dolaska u Hrvatsku, razgovarali smo o izazovnim premijerskim danima, važnosti zelene tranzicije i investiranju u istraživanje u razvoj te demografskim promjenama koje postaju globalni problem.

Vodili ste Finsku kroz jednu od najtežih ekonomskih kriza u povijesti zemlje tijekom svog premijerskog mandata od 1991. do 1995. godine, proveli reforme koje su zemlju izvukle iz krize i dovele je do članstva u Europskoj uniji. Koji su bili najveći gospodarski izazovi s kojima ste se tada suočili kao lider i kako ste ih prevladali?

Temeljni je tada problem bio što je udio industrijske proizvodnje i izvoza bio prenizak za finsko gospodarstvo i kontinuirano je padao od kasnih 1980-ih. Uz to, imali smo i balon u financijskom sektoru zbog liberalizacije financijskih tržišta krajem 1980-ih. Na kraju, došlo je i do kolapsa Sovjetskog Saveza te do gubitka tamošnjeg tržišta. Sva tri faktora imala su ulogu u kolapsu našeg gospodarstva. S najvećim izazovima suočili smo se 1991. godine kada se naše gospodarstvo smanjilo za 7 posto. Teška nam je bila i 1992. godina, ali 1993. godine gospodarstvo nam je ponovno počelo rasti. Bio je to vrlo težak trogodišnji period za Finsku, počevši od 1990. i završivši otprilike 1993. godine.

Što smatrate svojim najvećim uspjehom u političkoj karijeri?

Prije svega, brzi oporavak finskog gospodarstva koji je djelomično bio posljedica devalvacije naše valute, što je doprinijelo poboljšanju izvoza i smanjenju deficita tekućeg računa. Istovremeno smo proveli radikalne reforme u poreznom sustavu. Jako smo ulagali u istraživanje i razvoj (R&D). Udvostručili smo ulaganja u R&D tijekom 1980-ih, a isti proces smo nastavili početkom 1990-ih unatoč krizi koju smo imali. Proveli smo mnoge reforme u financijskom sustavu javnog sektora kako bismo stvorili poticaje za lokalnu i središnju vlast da snižavanjem troškova poboljšaju produktivnost javnog sektora. Osim toga, ostvarili smo napredak i zahvaljujući članstvu u EU. Članstvo u EU također je bilo jedan od pokretača promjena u Finskoj. Kao rezultat toga, kako sam rekao, naše gospodarstvo je počelo rasti 1993., a već 1994. imali smo stopu rasta od gotovo četiri posto, što je naznačilo brzi oporavak. Mislim da je to bilo najveće postignuće vlade tijekom 1990-ih.

Postoji li neka odluka tijekom vašeg mandata koja vas i dalje prati u mislima?Što biste danas možda učinili drugačije?

Broj bankrota tijekom krize u zemlji je porastao, kamatne stope su dugo bile vrlo visoke, a stopa nezaposlenosti popela se na 20 posto, što je bilo posve neuobičajeno u Finskoj tako da smo pretrpjeli mnogo štete. No, istovremeno su se počele događati nove stvari. Nokia je počela rasti, njezina strategija je počela funkcionirati, došlo je do radikalnih promjene u našem industrijskom sektoru, a javni sektor postao je produktivniji. Kad pogledam unatrag, mislim da nam je najveći problem bio taj što nismo uspjeli pronaći dobro rješenje za nezaposlenost. Stariji nisu imali potrebne vještine i talente za nove industrije s potencijalom rasta, a mladi su dugo bili nezaposleni, što im je znatno smanjilo sposobnost povratka na tržište rada. Dakle, osnovno razočaranje bilo je to što nismo imali dovoljno kapaciteta za pronalaženje razumnih rješenja za nezaposlenost, no to nije bila samo odgovornost vlade. već se u velikoj mjeri odnosilo i na tadašnji sustav tržišta rada koji nije bio dovoljno fleksibilan. Cilj nam je bio zaustaviti deficit tekućeg računa. Imali smo ogroman iznos od minus pet posto, što je bilo vrlo blizu kritične razine krize. Htjeli smo brzo smanjiti taj deficit, a to se dogodilo 1994. godine kada smo uspjeli postići ravnotežu. Drugi nam je cilj bio stabilizirati razinu javnog duga te što prije postići fiskalnu ravnotežu, pa čak i suficit na fiskalnoj strani, što smo ostvarili 1997. ili 1998. godine. Trebalo nam je više od pet godina da postignemo taj cilj, ali smo uspjeli. Stvari su se počele mijenjati u pravom smjeru, ali te promjene su trajale dugo. U politici je vrijeme ključno, a ljudima je bilo teško razumjeti da se stvari ne mogu poboljšati brzo i odmah. Bio je to veliki problem. No, gledajući unazad, mislim da je proces oporavka tekao sasvim prirodno. Takve radikalne promjene se ne događaju preko noći.

Čelni ljudi europskih firmi znaju se žaliti da im održive i zelene politike u pravilu donose dodatne troškove jer cijeli proces uključuje brojne administrativne zahtjeve i različite tržišne kriterije za zelene politike unutar EU, a što na kraju oduzima puno vremena i novca. Kako da onda uspješno primjene koncept ‘ekosustava’ koji spominjete u kontekstu zelene tranzicije? Koji su ključni elementi tog ekosustava i kako ih organizacije mogu uspješno implementirati?”

Morate imati strpljenja. Strpljenje je ključno za ekonomski rast, a posebno za ekonomsku transformaciju. Kada ju provodite, morate razumjeti da gubite nešto, uništavate stare strukture kako biste omogućili nastanak nečeg novog. To je slučaj i sa zelenom tranzicijom koju trebamo razumjeti kao proces koji će biti prilično bolan. Međutim, imamo primjere da on dobro funkcionira. U Finskoj se udio vjetroelektrana u proizvodnji električne energije povećao s gotovo nula na skoro 20 posto u roku od šest, sedam godina. To je radikalna promjena koja se dogodila kao rezultat razvoja ekosustava, Uspjeli smo stvoriti bolju unutarnju ravnotežu energetskog sustava, a povećali smo i upotrebu nuklearne energije. Usto, Finska ima ogromne šumske resurse, no problem je što u Europi ne postoji zajedničko razumijevanje uloge bioekonomije.

Zato moramo ulagati u istraživanje i razvoj u tom sektoru. Trebamo bolji obrazovni sustav za razvoj vještina i talenta u području bioekonomije. Potrebna nam je i nova vrsta regulacije kako bi ulaganja u nju bila razumnija. Dakle, ulaganja u zelene projekte putem rizičnog kapitala ili neka vrsta demo projekata koje financiraju vlade. Kao što sam spomenuo, povećanje udjela vjetroelektrana dobar je primjer kako vlade mogu snažno podržati zelenu transformaciju.

Kao izvršni potpredsjednik u Nokiji od 2008. do 2012. godine, koje ste inovacije predvodili, a koje su bile relevantne za rješavanje tadašnjih izazova u kontekstu održivosti?

Uspjeli smo poboljšati utjecaj telekomunikacijskih mreža na okoliš. Mobilni uređaji su postali učinkovitiji po pitanju potrošnje električne energije, proizvodi su postali reciklabilni, a napravljena su i druga manja poboljšanja. Uvijek se prisjetim kako je Rimski klub početkom 1970-ih predvidio da Kinezi i Indijci nikada neće moći biti povezani međunarodnim ili globalnim telekomunikacijskim mrežama zbog nedostatka bakra jer su tadašnji sustavi počivali na fiksnim linijama, a bakar je bio ključan za njihovu izgradnju. Mobilna tehnologija prekinula je taj trend i pokazala se kao veliko otkriće. Također, imala je ogroman utjecaj na okoliš. Mobilni sektor bio je jedan od vodećih sektora u održivosti u svakom pogledu.

U kojim područjima očekujete inovacije koje će oblikovati globalnu ekonomiju u sljedećih deset godina?

Očekujem ih u području zelene tranzicije za koju su nam potrebna ogromna ulaganja. To pruža mnogo prilika za gospodarstva koja ju predvode. Europa ima potencijal biti vodeća regija u svijetu u tom kontekstu. Isto tako, potrebna su nam ulaganja u digitalne tehnologije. To nije toliko pitanje financijskih ulaganja, koliko naše sposobnosti da stvorimo nove platforme i integriramo digitalne tehnologije u sve što radimo. Pretpostavljam da će umjetna inteligencija biti najvažniji pojedinačni pokretač promjena. Njezin daljni razvitak pomoći će industrijama, proizvodnom, a još više javnom sektoru koji imaju hitnu potrebu za produktivnošću. S obzirom na globalni trend starenja stanovništva, ne vjerujem da ćemo s postojećim modelom moći odgovoriti na predstojeće izazove. Nedostajat će nam radna snaga, a troškovi socijalnih i zdravstvenih usluga će rasti. Postoji mnogo rigidnosti, no uspijemo li maksimalno iskoristiti tehnološki razvoj, to nam može pružiti razumna sredstva za suočavanje s izazovima. Dakle, zelena tranzicija i digitalne tehnologije dva su područja u kojima leže najbolje prilike i najveći potencijali za buduće inovacije.

S obzirom na trenutne izazove s kojima se EU suočava, kako procjenjujete njezinu budućnost?

Europa je napravila fundamentalnu pogrešku početkom 2000-ih jer nije više ulagala u jedinstveno tržište. Digitalno jedinstveno tržište nije ostvareno. Ideja je postojala, ali vrlo malo je učinjeno za njegovu realizaciju. Istovremeno, Europska unija počela je planirati ustavne reforme. Nažalost, one nisu uspjele i gotovo ništa nije proizašlo iz tog procesa. Ta temeljna pogreška, dovela je Europu do situacije u kojoj nije mogla postići cilj zacrtan Lisabonskom strategijom 2000. godine, a prema kojemu je trebala postati najkonkurentnija visokotehnološka regija u svijetu. To je bio san, ali to se nije dogodilo. Europa nije uspjela napraviti takve promjene u politici koje bi vodile ka ostvarenju tog cilja. To je i danas najveći problem. Mislim da sada moramo vratiti fokus na osnove, na jedinstveno tržište, tehnološke kapacitete, znanost, tehnologiju i inovacije te tako poboljšati temelje naše gospodarske konkurentnosti.

Trebamo zajednička pravila za primjenu digitalnih tehnologija, veću financijsku integraciju kako bi bankarski sektor mogao djelovati po istim načelima u različitim zemljama. Također, potrebna su nam bolja zajednička pravila za ulaganja unutar Europe. Trenutno me dosta zabrinjava protekcionizam, posebno ideja o nacionalnim šampionima, to jest, kompanijama koje dobivaju podršku vlada. Moramo se osloniti na europsko tržište i osigurati da najbolje tvrtke i najbolje opcije imaju priliku na tržištu.

Što biste savjetovali budućim generacijama europskih političara? Na koje bi se gospodarske i društvene probleme trebali usredotočiti?

Na demografske promjene. Europa stari, a to je danas i globalni problem, promjene su uočljive u Japanu, Južnoj Koreji, Kini, Sjedinjenim Američkim Državama. Smaram da putem vladinih politika ne možemo značajno povećati stopu nataliteta i ne očekujem da ćemo vidjeti brze promjene. Čak i ako ih postignemo, učinak će doći vrlo sporo. Dakle, ako se broj rođenih poveća od iduće godine, situacija na tržištu rada poboljšat će se tek za 20 godina. Moramo prihvatiti da će razina nataliteta ostati više-manje kakva je danas. Moramo povećati imigraciju kako bismo povećali ponudu radne snage u Europi i stvoriti potpuno novi tip ekonomije – srebrnu ekonomiju – u kojoj se starenje prihvaća kao činjenica i kao pozitivna prilika za razvoj novih vrsta proizvoda i usluga, kako bi ljudi ostali dulje u radnom vijeku i prihvatili činjenicu da postoji visoka razina raznolikosti među starijim građanima. Danas još uvijek imamo standardizirano razmišljanje da dob za umirovljenje mora biti približno ista za sve. Očekujemo da svi trebaju sličnu vrstu usluga. To nije točno. Mnogo je starijih osoba koje mogu raditi mnogo dulje nego što smo radili prije, i ne trebaju svi istu vrstu usluga i podrške. Sve je to vrlo individualizirano. Digitalna tehnologija pruža nam priliku za transformaciju. S tradicionalnim tehnologijama, morali smo se oslanjati na standardizirane sustave, no s digitalnim tehnologijama, možemo stvoriti personalizirane proizvode i rješenja. To je zaista radikalna promjena. Mislim da naš socijalni, politički i ekonomski koncept to ne razumije u potpunosti, još uvijek je staromodan i moramo ga brzo reformirati. Velik je izazov pred europskim donositeljima odluka, ali moramo početi djelovati sada jer vrijeme brzo prolazi. Donedavno je približna dob za umirovljenje bila ispod 60 godina, a sada je ona između 61. i 62. godine, i brzo raste. Broj umirovljenika koji još uvijek rade također je brzo porastao. Dakle, imamo dobar trend, ali to nije dovoljno, trebamo učiniti mnogo više.

Pronalazak posla, adekvatna plaća u skladu sa stupnjem obrazovanja, kasno napuštanje roditeljskog doma zbog nemogućnosti kupnje ili najma nekretnine zbog visokih cijena na tržištu, opći pad povjerenja u javne institucije, nepotizam i korupcija samo su neki od problema koje brinu mlade u Hrvatskoj. Prema World Happiness Reportu, Finska je već nekoliko godina zaredom proglašena najsretnijom zemljom na svijetu. Što muči mlade Fince koji tek stupaju na tržište rada? Imaju li u tom kontekstu bar neke dodirne točke s vršnjacima iz Hrvatske?

Iako većina mladih ljudi dobiva dobro obrazovanje i dobro su pripremljeni za tržište rada, postoji i značajan broj onih koji ne stječu osnovne vještine potrebne za posao, i taj broj je prevelik. Također, imamo problem jer ljudi u potpunosti ne razumiju da je svaki posao vrijedan.Tradicionalno smo imali puno opcija za mlade, no u današnjem medijskom okruženju, određene profesije i sektori su vrlo privlačni, dok drugi nisu. Na primjer, proizvodni sektor danas nije jako privlačan, unatoč tome što im može pružiti dobre poslove. Zato mislim da je vrlo važno poticati mlade da shvate da je svaki posao vrijedan i da ne moraju raditi u najpopularnijim sektorima kako bi obavljali važan posao i imali dobar prihod.

U Hrvatskoj je nedostatak radne snage postao posebno izražen od sredine 2010-ih, osobito nakon ulaska u EU, što je dovelo do povećanog zapošljavanja radnika iz Azije. Također, Finska se od početka 2000-ih suočava s izazovima zbog starenja populacije i nedostatka radne snage. Kako se vaša zemlja nosi s nedostatkom radne snage, migracijama radnika i prilagodbom domaćeg stanovništva na promjene na tržištu rada? Što biste u tom kontekstu savjetovali hrvatskoj Vladi?

Treba razlikovati imigraciju koja se temelji na zaštiti izbjeglica i onu motiviranu potrebama tržišta rada. Mislim da smo pomiješali te dvije stvari, što je stvorilo određene probleme. Broj imigranata u Finskoj stalno se povećava. Nisam siguran je li situacija ista u Hrvatskoj, ali pretpostavljam da jest. Vrlo je važno da se novopridošlice dobro integriraju u društvo, a poznavanje jezika ima ključnu ulogu u tome. Zbog toga bi im prvi posao koji im se ponudi pri ulasku u zemlju, trebao osigurati i do 50 posto vremena za učenje lokalnog jezika, a za to bi trebala biti dostupna državna sredstva. Mislim da je to dobra investicija za društvo jer onda i sve ostalo postaje lakše za imigrante. Integracija u društvo, aktivno sudjelovanje u društvenom i kulturnom životu zemlje. To je moj savjet. Uložite u jezično obrazovanje novopridošlih radnika i tako ih pokušajte integrirati.

Što očekujete od konferencije “Podržimo održivo” u Zagrebu i koje konkretne akcije mislite da bi mogle proizaći iz ovogodišnjih rasprava?

Nadam se da ćemo nakon konferencije moći bolje razumijeti što zapravo znači zelena tranzicija i održivost. Mislim da ponekad imamo poteškoća u shvaćanju koje kombinacije napora trebamo primijeniti kako bismo postigli ambiciozne i nužne ciljeve. Postoje ljudi koji vjeruju da su ograničenja najvažnija i da moramo prestati raditi neke stvari kako bismo spasili svijet. S druge strane, postoje oni koji smatraju da moramo započeti s novim stvarima kako bismo preživjeli. Vjerujem da su nam potrebna oba pristupa. Moramo brzo prestati raditi ono što je pogrešno, ali da bismo to postigli, moramo značajno ulagati u nove tehnologije i nove načine rada. Nadam se da ćemo prepoznati područja u kojima moramo napredovati. Već sam spomenuo bioekonomiju. Čak i u Hrvatskoj, vjerujem da ona može igrati puno veću ulogu. Imamo mnogo dostupnih materijala i moramo naučiti koristiti ih na učinkovitiji način. Na primjer, šumarstvo pruža mnogo materijala, ne samo za proizvodnju vlakana kao zamjenu za pamuk, već i u proizvodnji kemikalija i energije. Bioekonomija je sjajan alat, ali u Europi nismo dovoljno učinkoviti u njezinu korištenju. Kad govorimo o održivosti, često raspravljamo o proizvodnji energije, prometu, šumarstvu i poljoprivredi, no i gradovi mogu imati važnu ulogu u proizvodnji bioopreme i biomaterijala. Moramo shvatiti da možemo poboljšati kvalitetu života i smanjiti visoke temperature ulaganjem u zelenije gradove, a zeleniji gradovi mogu se postići upravo kroz ulaganja u to područje.

Hoće li industrija orijentirana ka uporabi električne energije biti samo prijelazna faza prema industriji pogonjenoj vodikom?

Važno je imati dobar energetski miks. U Finskoj imamo nuklearnu energiju, hidroenergiju, biomaterijale i energiju vjetra, što nam pruža različite mogućnosti. Energetska raznolikost biti će biti jednako važna i u budućnosti kako bismo izbjegli ovisnost o samo jednom ili dva-tri izvora. Ključno je promisliti kako možemo postići bolju ravnotežu između dugoročne i kratkoročne proizvodnje energije.Na primjer, kako povećati udio nuklearne energije. SMR-ovi (mali nuklearni reaktori) mogli bi postati važan alat koji ćemo možda početi koristiti već početkom 2030-ih. Oni su važni jer su fleksibilniji, manje rizični, i mogu se lako kombinirati s drugim ulaganjima u energetski sektor. Također, moramo biti sposobni pohraniti energiju iz vjetra i sunca jer kada ima puno vjetra, cijena struje pada, a slično vrijedi za solarnu energiju. Trebamo se osloniti na tržišne mehanizme; cijene energije stalno se mijenjaju, pa postoji prilika da iskoristimo jeftinu struju kada je dostupna i pohranimo je za kasniju upotrebu. Hyperchain tehnologije mogle bi biti jedno od rješenja za to jer omogućuju proizvodnju vodika kada su cijene struje niske kao i njegovu kasniju upotrebu. U energetskom sektoru postoji puno prilika, ali nažalost, potrebna su velika ulaganja da bi se te prilike realizirale, što predstavlja izazov u Europi.

Jesu li bogati zainteresirani za zelenu tranziciju i zelene politike ili ih vide samo kao trošak?

Izuzetno je važno osloniti se na tržišne sile. Često se događa da oni koji rade u politici ili administraciji ne razumiju u potpunosti da tržište može vrlo brzo potaknuti promjene, ali za to su potrebni poticaji. Uloga vlade je stvoriti okruženje u kojem postoje poticaji za ulaganja. Već smo vidjeli uspješne priče u zelenom sektoru, kao što su energija vjetra i solara, koji se brzo razvijaju. Također, vidimo da se i nuklearna energija vraća u Europu, a bioekonomija, ima ogroman potencijal. Pokušajmo analizirati sve prepreke koje stoje na putu razvoja zelenih opcija i ukloniti ih što je brže moguće, a zatim se oslonimo na tržište. Tržište će se pobrinuti za ostalo.

Kako ocjenjujete buduće prilike gospodarske suradnje između Finske i Hrvatske?

Finska je vrlo napredna u sektoru bioekonomije, a pretpostavljam da Hrvatska nije na istoj razini. Ako želite ostvariti neke koristi, mislim da biste trebali surađivati s finskim tvrtkama. Obje smo zemlje članice Europske unije i naš zajednički interes, osobito kao malih država, je da Europa bude ravnopravno polje za sve zemlje. Rizik je da sada veliki igrači poput Njemačke, Francuske gledaju na budućnost iz svoje perspektive. Vrlo je važno da prvo imamo europsku agendu, a tek nakon toga nacionalne agende.