Opće je poznato da prijelaz na gospodarstvo s nultom neto stopom emisija ugljika iziskuje i mrkvu i štap – i poticaje i kazne. Zanemaruje se važnost stavljanja poticaja ispred kazni.

Istina, ekonomisti već dugo inzistiraju na tome da je jedini način da se brzo i u odgovarajućim razmjerima smanje emisije ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova određivanjem njihovih cijena. U svijetu u kojem sagorijevanje fosilnih goriva uzrokuje više štete nego što dodaje vrijednost BDP-u, svaka potrošena tona ugljena ili barel nafte u konačnici uništava kolektivni prosperitet.

Izračuni troškova tih emisija za društvo pružaju smjernice za određivanje njihovih cijena. Uzimajući u obzir punu štetu uzrokovanu svakom tonom emitiranog CO2, odgovarajuća cijena znatno je veća od 200 dolara. Ali to iznosi gotovo 2 dolara po galonu (ili 0,50 dolara po litri) benzina na pumpi, pa je stoga jasnije zašto, primjerice, ni europsko tržište ugljika koje dobro funkcionira (s cijenama od oko 75 dolara po toni) ni njemački porez na ugljik ne pokrivaju benzin u potrebnoj mjeri. U Njemačkoj, gdje 80 milijuna ljudi posjeduje 40 milijuna automobila koje pogoni na benzin ili dizel, primjereno visok porez previše bi nalikovao na kaznu i političari ga ne bi prihvatili.

Kulturni ratovi

Svi izračuni također objašnjavaju zašto su električna vozila tako važno rješenje. Prednost tehnologije leži u osnovnoj fizici: električna vozila pretvaraju 90% svoje snage u udaljenost, u usporedbi sa samo 20% kod motora s unutarnjim izgaranjem. I slični omjeri učinkovitosti vrijede kada se uspoređuju toplinske pumpe s plinskim grijalicama, indukcijski štednjaci s plinskim štednjacima i LED diode sa žaruljama sa žarnom niti iz prošlosti.

Taj posljednji primjer posebno je poučan, budući da je prijelaz na LED diode već uglavnom završen. S obzirom na to da su žarulje sa žarnom niti bile notorno neučinkovite – pretvarale su 90% energije u toplinu umjesto u svjetlost – prelazak na LED diode višestruko se isplatio. Ali čak je i ova zdravorazumska promjena nalagala koordinaciju kako bi se postigao razmjer i prevladale prepreke poput visokih početnih troškova i nespremnosti stanodavaca da stanarima omoguće učinkovitije žarulje. U SAD-u je sve to započelo Zakonom o energetskoj neovisnosti i sigurnosti iz 2007., koji je potpisao predsjednik George W. Bush, a koji je postavio nove standarde učinkovitosti za kućanske žarulje. To je pokrenulo tipičan odgovor kulturnim ratom, s republikanskom kongresnicom Michele Bachmann koja je 2008. predstavila Zakon o slobodi izbora žarulja. Srećom, njezin prijedlog zakona nije vodio nikamo, kao ni pokušaji predsjednika Donalda Trumpa da ukine standarde učinkovitosti desetljeće kasnije. LED diode već su preuzele ulogu bolje, učinkovitije i u konačnici jeftinije tehnologije. Fizika i ekonomija nadmašile su kulturne ratove, a potrošači i planet imali su od toga koristi.

Prijelazi na električna vozila, toplinske pumpe, indukcijske štednjake i mnoge druge novije, bolje tehnologije sada slijede slične – i podjednako brze – putanje. Dok su troškovi proizvodnje energije iz ugljena u uvjetima prilagođenim inflaciji ostali otprilike isti više od 200 godina, troškovi solarne energije i baterija smanjili su se za više od 99% samo u posljednjih 30 godina. Zapravo, solarna energija sada je najjeftiniji izvor električne energije ikad – da, čak i uzimajući u obzir činjenicu da sunce ne sja noću – i sigurno će postati još jeftinija. Sunca, pijeska i ljudskih inovacija ima u izobilju, što dovodi do daljnje ekonomije razmjera.

No, kao i usvajanje LED-a, brzo uvođenje solarne energije nalaže koordinaciju između kućanstava, komunalnih poduzeća, regulatora, industrije i onih koji razvijaju nove tehnologije. Uostalom, cilj je imati punjiva električna vozila koja se pune kada sunce sja i napajati perilicu posuđa ili imati pomoć u stabilizaciji lokalne mreže kada sunce ne sja. Koordinacija je također potrebna kako bi se potaknula kupnja solarnih ploča i drugih tehnologija. Kada je Njemačka 2011. godine pokrenula svoju ambicioznu energetsku tranziciju, poticajne cijene i druge subvencije pomogle su proizvođačima solarnih ploča u stjecanju potrebnih kompetencija i smanjenju troškova. Međutim, proizvođači solarne energije tada su pobjegli u Kinu, što je dodatno smanjilo troškove, ali naštetilo stopama zaposlenosti u Njemačkoj. A sada, goleme nove američke subvencije prema Zakonu o smanjenju inflacije (IRA) mogle bi navesti više europskih tvrtki za proizvodnju čiste tehnologije da se pouzdaju u obale koje im nude bolje uvjete, ovaj put preko Atlantika.

Pravi odgovor na ovaj razvoj događaja jest ne odustajanje od novijih, učinkovitijih tehnologija. Treba pronaći druge načine za njihovu proizvodnju i primjenu u vlastitoj zemlji. Zabrana prodaje automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem od 2035. godine u Europskoj uniji pomogla bi, kao i koordinirani poticaj za potporu usvajanju toplinskih pumpi. Odustajanje od ovih politika bila bi velika pogreška. Europljani će morati osmisliti kreativna rješenja za subvencioniranje proizvodnje i usvajanja čistih tehnologija. Reforme tržišta električne energije koje nagrađuju proizvodnju električne energije s niskim emisijama ugljika i time prenose niže cijene solarne energije na potrošače dobar su početak. Što se tiče električnih vozila, toplinskih pumpi i drugih učinkovitijih proizvoda, ciljani rasporedi prijelaza trebali bi biti dio paketa. Pružaju sigurnost ulaganja i uravnotežuju poticaje i kazne.

Politički pritisak

Primjerice, država New York zabranila je plinske priključke na većinu novih zgrada (što je mjera koju Njemačka tek treba donijeti), čime je postupno smanjila svoju ovisnost o izvoru fosilnih goriva, a pritom nije uvela porez na njega. Minnesota, pod vodstvom guvernera Tima Walza, sada demokratskog kandidata za potpredsjednika, na sličan je način donijela zakon koji nalaže komunalnim poduzećima da dođu do cilja proizvodnje od 60-80% električne energije bez ugljika do 2030. i 100% do 2040., u odnosu na oko 50% danas. Zakon se provodi s fleksibilnim standardom portfelja obnovljivih izvora, ali to je još uvijek u velikoj mjeri kazna. Poticaj: 2 milijarde dolara subvencija za čistu energiju, kao dio sveobuhvatnog državnog akcijskog plana. Ne ide sve tako glatko. Iako bi dugo očekivani plan guvernerke New Yorka Kathy Hochul o uvođenju poreza za automobile koji prometuju u centru grada u cilju smanjenja prometnih zagušenja u New Yorku financirao prijeko potrebna ulaganja u javni prijevoz, to se smatralo stavljanjem kazne ispred poticaja. U tom slučaju, pokleknula je pred političkim pritiskom i odustala od tog plana u zadnji čas. SAD se suočava sa širim pitanjima slijeda uvođenja mjera. Sada su se mnoge subvencije Zakona za smanjenje inflacije pokazale iznimno popularnima, pa kada je onda pravo vrijeme da se poticaji poprate kaznama? Istek Trumpovih poreznih olakšica za bogate sljedeće godine mogao bi se smatrati prilikom da se konačno počnu određivati cijene ugljika. Naravno, sve će ovisiti o ishodu predsjedničkih izbora u studenom.