Odrastajući u Grčkoj, jedno od mojih najradosnijih sjećanja iz djetinjstva bila je najava da će se školski (i radni) tjedan smanjiti sa šest dana na pet. Budući da se sjećam da su i moji sunarodnjaci bili jednako uzbuđeni zbog te promjene, iznenadila sam se kad sam čula da bi prema novom zakonu poslodavci u nekoliko sektora mogli ponovno uvesti šestodnevni radni tjedan. Ova je promjena iznenađujuća iz više razloga. Prije svega, čini se da se to suprotstavlja općem trendu poticanja ravnoteže između poslovnog i privatnog života i omogućavanju fleksibilnijih radnih aranžmana. Nekoliko vlada u razvijenim gospodarstvima (Belgija, Singapur i Ujedinjeno Kraljevstvo) najavilo je kraće radne tjedne, a ostale (Njemačka, Japan, Irska, Južna Afrika i Španjolska) razmišljaju o sličnim promjenama.

Otišlo 500.000 Grka

Drugo, Grci su poznati po tome što cijene ravnotežu između poslovnog i privatnog života, a ionako već rade više sati od ostalih Europljana. Prosječni grčki radnik provede 39,8 sati tjedno na poslu, u usporedbi s prosjekom od samo 36,1 sat u cijeloj Europskoj uniji.

Treće, iako aktualna grčka vlada potiče poslovanje i rast, pokazala je da uvažava prava i napredovanja žena, skupine na koju će vjerojatno negativno utjecati duži, manje fleksibilni radni raspored. Ista vlada također je pokazala predanost donošenju politika temeljenih na dokazima, a dosadašnji dokazi upućuju na to da kraći radni tjedni i uravnoteženiji način života doprinose većem zadovoljstvu zaposlenika, boljem zdravlju i u konačnici većoj produktivnosti. Dakle, čime objasniti ovu neočekivanu promjenu politike? Sama vlada opisuje taj potez kao “izvanrednu mjeru”, za koju svi znamo da je eufemizam za “politiku u krajnjoj nuždi”. Poput mnogih zemalja s visokim dohotkom, Grčka je suočena s akutnim manjkom radne snage. Iako je njezina situacija posebno teška, zbog značajnog odljeva radne snage nakon financijske krize 2010. (procjenjuje se da je otišlo oko 500 tisuća Grka, što iznosi 5 posto sadašnjeg stanovništva), nije jedina.

Korijen problema leži u niskoj plodnosti i starenju stanovništva – demografskim uvjetima koje grčka vlada s pravom opisuje kao “tempiranu bombu”. Zajedno s osnovanim zahtjevima za višom kvalitetom života i boljom ravnotežom između poslovnog i privatnog života dok ljudi postaju sve bogatiji, smanjenje broja radno sposobnih ljudi ograničava ponudu radne snage. Kako bi napredna gospodarstva trebala riješiti ovaj problem? Padaju mi na pamet četiri mogućnosti. Prva je prihvaćanje automatizacije, pod pretpostavkom da bi strojevi, roboti i umjetna inteligencija na kraju mogli zauzeti mjesto radnika koji nedostaju. Ali ne može svaki posao obavljati stroj ili veliki jezični model. Još su nam uvijek potrebni ljudi koji će popuniti mnoga od najmanje poželjnih niskokvalificiranih radnih mjesta u građevinarstvu ili prehrambenoj i ugostiteljskoj industriji. Druga je opcija povećanje naknade radnicima. Osnove ekonomije uče nas da kada potražnja premaši ponudu, cijene (u ovom slučaju plaće) rastu. Ali veće plaće u konačnici dovode do viših cijena za potrošače, koje su obično nepopularne, osobito u vrijeme kada je inflacija najveća briga. A u maloj otvorenoj ekonomiji kao što je Grčka, veće plaće i cijene imale bi štetne učinke na međunarodnu konkurentnost.

Treća je opcija tražiti od radnika u razvijenim gospodarstvima da rade više, kao što je to sada učinila Grčka. Iako se čini da se ovaj potez suprotstavlja općem trendu prema manjem broju radnih sati tjedno, zapravo se ne razlikuje toliko od podizanja dobi za umirovljenje, kao što je nekoliko drugih zemalja (Danska, Francuska, Njemačka) smatralo potrebnim. U oba slučaja, promjene politike bile su vrlo nepopularne među radnicima; i u oba slučaja ljudi su poslali jasnu poruku da bi se radije odrekli većeg dohotka (u slučaju Grčke, šesti radni dan nosi dodatak na plaću od 40%) nego radili više no što su navikli.

Većina bi i ovce i novce

Ostaje nam četvrta opcija, a to je povećanje ponude radne snage iskorištavanjem kontrolirane, legalizirane imigracije. U regijama koje su pogođene izbjegličkom krizom i ilegalnom imigracijom (poput većeg dijela Europe i Sjedinjenih Država), pravilno osmišljene imigracijske politike imaju potencijal da ubiju dvije muhe jednim udarcem. Ipak, čini se da takva politika trenutačno ne dolazi u obzir. Suočene s geopolitičkom fragmentacijom i zabrinutošću za nacionalnu sigurnost, zemlje sve više zatvaraju svoje granice i okreću se prema unutra.

Još se jednom podsjećamo da je u globalno međusobno povezanom svijetu razlika između stranog i domaćeg beznačajna. Problemi koji potječu iz drugih dijelova svijeta imaju važne posljedice na domaće probleme, a u ovom slučaju i na tržišta rada.

Naravno, postoji i peta opcija, a to je da ljudi u bogatijim zemljama smanje svoju potrošnju i rast i oslanjaju se na plodove rada koji su spremni pružiti. Time bi se osigurala ravnoteža između poslovnog i privatnog života koju traže, kao i osigurala održiva budućnost. Ali za sada, malo je tko spreman prihvatiti ovaj kompromis.

Većina ljudi želi i ovce i novce. Ali to nije moguće. Kako bi održali svoju trenutnu kvalitetu života, građani zemalja s visokim dohotkom moraju ili otvoriti svoje granice novim imigrantima ili raditi više. S obzirom na trenutne globalne napetosti, čini se da se njihalo pomiče prema više rada, bilo da se radi o višoj dobi za odlazak u mirovinu ili dužem radnom tjednu. Grčka je možda prije postavljačica trendova nego njihova remetiteljica.

*Autorica je bivša glavna ekonomistica Grupe Svjetske banke, glavna urednica časopisa American Economic Review i profesorica ekonomije na Sveučilištu Yale