Snažan gospodarski rast u Kini bio je jedan od ključnih orijentira veće aktivnosti rudarskih kompanija, zbog čega agonija na tržištu nekretnina sada djeluje nepovoljno u oba smjera, smanjujući potražnju u uvjetima povećane ponude. Rezultat je očekivan – korekcija cijena metala

U zadnji danima srpnja Bloomberg Commodity Index (BCOM) je skliznuo nešto dublje ispod granice od 100 bodova, spustivši se na najnižu razinu u ovoj godini. Proklizavanje na prvi pogled ne izgleda nimalo dramatično: u odnosu na ovogodišnji rekord evidentiran samo dva mjeseca ranije, pad je (doduše, jedva) još uvijek unutar jednoznamenkastih okvira, dok indeks od početka godine bilježi minus od prilično skromnih 2,5%.

U nekim drugim, uobičajenim okolnostima, benigne brojke lako bi se mogle utrpati u okvir uobičajenih sezonskih oscilacija ili opravdati ovim ili onim specifičnim faktorima koji oblikuju kratkoročne fluktuacije cijena. Problem je, međutim, što se jedna skupina roba kreće u skladu s vrlo prepoznatljivim obrascem kojim je moguće u najvećoj mjeri objasniti krivulju cijena, bilo da je riječ o recentnom klizanju, ili pak o nešto dugoročnijoj izmjeni ciklusa. I u jednom i u drugom slučaju, ključan remetilački faktor na tržištu je – Kina.

Cijene uvjetovane nekretninskom krizom

Još sredinom svibnja (ove godine) tržište metala odisalo je vrlo opipljivim optimizmom; na krilima zelene tranzicije koja već dulje vremena sustavno raspiruje maštu trgovaca, bakar se nakon pune dvije godine najprije progurao iznad okruglih 10.000 dolara po toni, da bi potom cijena stigla nadomak granice od 11.000 dolara.

Time je postavljen novi povijesni rekord (na London Metal Exchange), a pozornost tržišnih aktera bila je u prvom redu usredotočena na optimistične projekcije koje su ukazivale na zamjetan deficit na tržištu, kao posve logičnu posljedicu kroničnog jaza između (slabije) ponude i (rastuće) potražnje. Baš nekako u to vrijeme i BHP je krenuo u lov na svog manjeg rivala, pri čemu su rudnici bakra (za razliku od dijamanata ili platine) figurirali kao najatraktivniji dio proizvodnog portfelja Anglo Americana.

Nakon neuspješnih pregovora BHP odustao od vrlo kompleksnog pokušaja ne osobito prijateljskog povezivanja (koji je dodatno zakomplicirala i politika), a cijene su se, zanimljivim spletom okolnosti, otkotrljale nizbrdo. Korekcija, međutim, nema previše veze sa zbivanjima u korporativnom sektoru, makar slabiji tempo zelene tranzicije sigurno ne pomaže. Puno veći problem predstavlja Kina i duboka kriza na tržištu nekretnina koje je godinama gutalo ogromne količine materijala, hraneći spektakularan građevinski boom, koji, kao što možete pretpostaviti, uz bakar iziskuje i velike količine željeza.

Na grafikonu koji prikazuje kretanje cijena obaju sirovina, najprije upada u oči strelovit rast cijena sredinom 2021. godine, nakon čega je u segmentu željezne rudače uslijedila jednako spektakularna korekcija. Krivulja cijena bakra razlikuje se utoliko što su cijene (iz razumljivih razloga) živnule početkom 2022. godine, uslijed ruske invazije na Ukrajinu, no nedugo potom ipak smo imali prilike vidjeti prilično tvrdo prizemljenje, opet kao izravnu posljedicu zbivanja u Kini.

Naime, u kolovozu 2021. godine, kineski nekretninski div Evergrande obustavio je radove na projektima diljem zemlje; mjesec dana kasnije kompanija je propustila isplatiti dospjele kamate na obveznice i ostala bez kreditnog rejtinga. Bio je to početak kraja, odnosno višegodišnje agonije kojoj se još uvijek ne nazire kraja.

Ovo potonje jasno potvrđuje i izgled cjenovnih krivulja, s nekoliko kratkoročnih pozitivnih epizoda rasta koje se potom vrlo brzo pretvaraju u priliku za likvidaciju i akumulaciju profita. Svaki puta kada se ukaže nekakvo svjetlo na kraju tunela, obično u iščekivanju odlučnije reakcije kineskih vlasti, nadanja vrlo brzo ugasnu, a tržište metala, pritisnuto još uvijek dovoljno izdašnim zalihama, nanovo zaglavi u nekakvoj apatiji. I tako do iduće salve nominalno ohrabrujućih izjava iz Pekinga koje u konačnici ostaju tek mrtvo slovo na papiru.

Nekretnine su za stanovanje

Proteklih su tjedana i mjeseci tenzije na tržištu podgrijavala iščekivanja Trećeg plenuma, odnosno pomalo naivna fikcija da bi okupljanje visokih dužnosnika Komunističke partije koje su tom formatu događa svega dvaput unutar jednog desetljeća, moglo iznjedriti nekakav preokret, odnosno, konkretniju i odlučniju intervenciju državne administracije koja bi onda preokrenula negativne trendove.

A oni već duže vremena dominiraju tržištem nekretnina, bilo da je riječ o građevinskim dozvolama, brojem započetih ili dovršenih projekata, prodaji zemljišta, dovršenim stanovima, ili pak cijenama po kojima stanovi, bili stari ili novi, mijenjaju vlasnike. Svi pobrojani indikatori, a onda još i pregršt srodne statistike, upućuju na katastrofalan gubitak povjerenja kineskih građana kojima su nekretnine godinama bile primarna investicijska destinacija (ovo zadnje vjerojatno zvuči poznato, zar ne?). No veliki vođa Xi Jinping je bio sasvim jasan: “Nekretnine su sa življenje, ne za špekuliranje.”

Dakako, onima koji su iskusili život u socijalizmu posve je jasno kako povoda za kojekakve partijske kongrese, komisije, plenume i sjednice nikad ne manjka, ali je svima njima zajedničko da u pravilu, bez obzira na formalni naziv i oblik, ništa bitno ne mijenjaju na stvari. Ni Treći plenum nije bio iznimka; kao i obično, partijski su dužnosnici i ovoga puta mudro zaključili kako domaću potražnju treba aktivno poticati, ali su zaboravili navesti na koji način to namjeravaju učiniti.

Za to vrijeme jedinice lokalne uprave, pritisnute teretom duga kojemu partijska vrhuška također namjerava stati na kraj, masovno odgađaju niz infrastrukturnih projekata, što se također negativno odražava na potražnju za metalima (jer je nerijetko riječ o nekakvim mostovima, prometnicama i inim

kapitalnim poduhvatima). U nedostatku boljih vijesti, dijelu investitora sada optimistično zvuči već i strateško prioritiziranje pojedinih sektora (konkretna krilatica koju je plasirao Xi Jinping glasi “nove produktivne snage”) koji obuhvaćaju poluvodičku industriju, te niz proizvoda naslonjenih upravo na zelenu tranziciju, od električnih automobila i baterija, do solarnih panela i vjetroturbina. Forsirajući izvoz tih proizvoda (i riskirajući opasno razbuktavanje trgovinskog rata s Europom), partijska vrhuška vjeruje kako može kompenzirati slabiju domaću potražnju i osigurati stabilan gospodarski rasta.

Računica je prilično porozna i većina ekonomista vjeruje kako je Kina ušla u razdoblje anemičnog gospodarskog rasta koji će se itekako (negativno) odraziti na tržišta roba. Uostalom, da nije geopolitičkih faktora (koji se u prvom redu odnose na trusno područje Bliskog istoka), vjerojatno bi opisani scenarij za cijene metala već gledali i na tržištu nafte.

Nepovoljna makro pozadina

Kada govorimo o promašenoj računici, Kina je zapravo tek jedan (vjerojatno najvažniji) faktor vrlo kompleksnog modela koji determinira zbivanja na tržištima roba. Naime, aktivnost korporativnog sektora i projekcije rasta proizvodnje u značajnoj su mjeri izvedene upravo iz optimističnih očekivanja u pogledu Kine, zbog čega niži gospodarski rast ne utječe samo na (slabiju) potražnju, već je odgovoran i za rastuću ponudu, odnosno gomilanje zaliha proizvođača koji su u svojim kalkulacijama računali na bitno višu razinu potrošnje.

Ponajveće rudarske kompanije proteklih su mjeseci redom izvješćivale o rekordnoj proizvodnji, no zbivanja u Kini pokazuju kako se strategija pokazala prilično – promašenom. O tome dovoljno svjedoči kretanje cijena dionica rudarskih kompanija širom svijeta, koje svojom izvedbom tijekom ove godine ne mogu pratiti solidan tempo burzovnih indeksa.

Tračak nade za metale ponudile su monetarne vlasti razvijenih zemalja: Europska središnja banka već je početkom lipnja smanjenjem ključnih kamatnih stopa napravila prvi korak, a sva je prilika da će FED to napraviti na redovitom sastanku u rujnu. No pitanje je u kojoj mjeri ekspanzivna monetarna politika može podići relativno skromne stope gospodarskog rasta? Uostalom, europska industrija još uvijek teško diše pod teškim teretom cijena energenata, dok je s druge strane ozbiljno pritišće kineska konkurencija.

To “nove produktivne snage” koje tvrdoglavo favorizira Xi Jinping, umjesto da se pozabavi s problemom kronično slabe domaće potražnje, zasad su donijele samo bespoštednu borbu za tržišni udio koji ruši profitne marže korporativnog sektora i neumorno gomila zalihe. Čak se i kineski proizvođači, ojačani najrazličitijim oblicima državnih subvencija, žale na višak kapaciteta, zbog čega se smanjenje proizvodnje doima neminovnim. A u takvim je okolnostima teško očekivati nekakve pozitivne pomake, barem kada je riječ o tržištima roba.