Kutinska Petrokemija desetljećima je bila na popisu strateških državnih tvrtki. Taj gigant, točnije negdašnji gigant, jer riječ je o najvećoj tvornici mineralnih gnojiva u bivšoj državi i širem području ovog dijela Europe, svojom proizvodnjom bio je od presudne važnosti za razvoj poljoprivrede.

No, danas je nejasno zaslužuje li Petrokemija takav status. Čak i pojedini ljudi koji su profesionalno stasali u kutinskoj tvrtki i život proveli u njoj danas će reći da je ona taj značaj odavno izgubila. Najviše to po njima potvrđuju protekle dvije godine, u kojima je proizvodnja u kutinskim pogonima bila zaustavljena, a potresa na hrvatskom tržištu nije bilo.

Loše odigrano

Ipak, dolazak novog većinskog vlasnika, turske grupacije Yildirim, otvorio je pitanje povratka Petrokemije u društvo strateških tvrtki. Štoviše, taj potez najavio je sam premijer Andrej Plenković, prihvaćajući početkom ožujka inicijativu Yildirima da se država uključi u dokapitalizaciju Petrokemije, čime bi joj osigurali svjež kapital nužan za neophodne investicije i ‘povratak u igru’.

No, ‘u igru’ je upala i zaplela se sama Vlada, loše odigravši s Yildirimom dogovoreni omjer ulaganja, pa je umjesto da iz tog procesa izađe s kontrolnim paketom, nakon 12 milijuna eura ulaganja njezin vlasnički udjel spao na niti 20%. Proces tehnički još nije proveden kroz sudski registar, a Yildirim i Vlada otvorili su pregovore o uređivanju odnosa, no osnovni i polazni stav Plenkovićevog tima jest da je Petrokemija tvrtka od strateškog interesa za državu.

Taj status kutinska tvrtka izgubila je netom prije dolaska Plenkovićeve Vlade, u mandatu Tihomira Oreškovića u svibnju 2016., no sam proces skidanja s liste poduzeća od posebnog državnog interesa započet je zapravo još u vrijeme dok je u Banskim dvorima bio Zoran Milanović, kada se i dogovarao model spašavanja i restrukturiranja kroz koji će zapostavljenog gubitaša Petrokemiju preuzeti Ina i PPD. Nitko na političkoj sceni tada se nije bunio protiv takve odluke, osim ponešto na lokalnoj razini. Sada su svi jednoglasni i od Vlade traži da pošto-poto vrati državi 25% plus jednu dionicu i ima kontrolu nad poslovanjem Petrokemije.

U razgovoru s nekolicinom prekaljenih Petrokemijaca, koji su više nego emotivno vezani uz kompaniju u kojoj su uglavnom i proveli životni vijek, reći će svi jednoglasno da Petrokemija odavno nije ono što je bila, još i puno prije nego je došla kriza s eksplozijom cijena plina i poremećajem koji je potom uslijedio na europskom tržištu mineralnih gnojiva.

“Poljoprivreda je u Hrvatskoj u opadanju, seljaci ne kupuju od Petrokemije, već od trgovaca koji nabavljaju gnojiva na širem tržištu, a i veliki proizvođači poput Belja i Žita nabavljaju ga od više proizvođača koje pozovu na tender i svi oni biraju cjenovno najprihvatljivije”, kaže jedan od sugovornika, dodajući kako je i Petrokemija, kao i drugi najveći proizvođač u EU, svoje poslovne aktivnosti većim dijelom zadnjih godina svela na uvoz gnojiva s otvorenog tržišta i prepakiravanje.

Generalno, kemijska i petrokemijska industrija je zadnjih desetak godina u svjetskim razmjerima doživjela snažnu ekspanziju, posebice u zemljama Bliskog Istoka, Rusije, Kine i SAD-a, dok je u Europi ona zaspala. Cijene struje i energije, koje imaju i najveće učešće, dodatno opterećuju i troškovi smanjenja emisija stakleničkih plinova.

Rusko gnojivo

Mnogi su prije nekoliko godina ostali bez riječi kada je tadašnji predsjednik uprave Petrokemije na upite kada će se pokrenuti proizvodnja u Kutini izjavio da se Petrokemiji više isplati ne proizvoditi nego proizvoditi, premda je cijena plina u tom trenutku već bila osjetno smanjena. To je najveći trošak u poslovanju, a u odnosu na vrhunac krize kada je u jednom trenutku prelazila i 300 eura smanjila se na 35 eura za megavatsat, što je i trenutno njezina prosječna razina.

Ujedno je ta cijena od 35 eura i sada argument aktualnoj Yildirimovoj upravi da joj pogoni u Kutini stoje. U struci će svi redom posvjedočiti da taj argument ‘drži vodu’ i opravdan je u okolnostima kada je europsko tržište preplavljeno gnojivom iz zemalja s višestruko nižim cijenama plina, posebice iz Rusije, te mu ne može cjenovno konkurirati. Rješenje je, kažu iskusni znalci u ovoj branši, promjena u proizvodnoj politici.

“Urea je, što se Europe tiče, u ovakvim tržišnim uvjetima de facto gotova priča, ostaje prostor za proizvodnju kana, no perspektivu treba tražiti u okretanju proizvodnji zelenog amonijaka. Tim putem nekolicina velikih proizvođača već je krenula, primjerice najveći proizvođač gnojiva Yara. No, da bi Petrokemija donijela takvu stratešku odluku mora imati potporu države i subvencije iz europskih fondova koji su i usmjereni na zelenu tranziciju. Bez te potpore, ta opcija nije izgledna”, rezimira jedan od sugovornika iz ove branše.

Kisić: Država mora osigurati da se takva proizvodnja održi u Hrvatskoj, jer stvari se u svijetu stubokom mijenjaju, a hranu se mora osigurati i stoga sve što je povezano s hranom mora predstavljati stratešku odrednicu za državu.

Mišljenja onih koji koriste ovu proizvodnju, međutim, nisu ujednačena. Nekolicina većih proizvođača u neslužbenim će razgovorima reći kako budućnost za Petrokemiju nije nimalo svijetla, ali i da to ni u kojem scenariju ne ovisi o državi. Tržište je pretrpano, a država ne može ograničiti uvoz. S druge strane, Petrokemija nema vlastitu prodajnu mrežu, ne izlazi iz osnovne djelatnosti, ne inovira i ne razvija nove proizvode.

Ona je puni smisao i svoj maksimum imala u vrijeme bivše države. Građena je šezdesetih godina prošlog stojeća, a osamdesetih je godina povećala kapacitete na, kako se tada baratalo brojkama, gotovo 1,9 milijuna tona mineralnih gnojiva godišnje. Mnogi će reći da je to bio megalomanski projekt, što potvrđuju i time što ti kapaciteti nikad nisu dosegnuti.

Proizvodilo se i prodavalo do 1,2 milijuna tona gnojiva, a velik dio plasiran je i u druge republike bivše SFRJ, odnosno države nastale nakon njezinog raspada. I na domaćem tržištu do ove krize Petrokemija je bila najznačajniji ‘igrač’. Od 400 do 450 tisuća tona kolika je godišnja potrošnja, Petrokemija je pokrivala od 320 do 350 tisuća tona.

U grupaciji Žito, vodećoj prehrambenoj grupaciji u Slavoniji, u vlasništvu Marka Pipunića, reći će kako su kao najveći kupac, s godišnjom nabavom od oko 100 tisuća tona gnojiva, koje su aplicirali na vlastitim površinama i distribuirali svojim kooperantima, s Petrokemijom imali sve ove godine partnerski i strateški odnos.

“Količine koje smo trebali uvijek smo mogli nabaviti i od inozemnih dobavljača, no podržavali smo domaću industriju i proizvodnju u RH”, ističu u Žitu, dodajući da se protekle dvije godine, u kojima je proizvodnja bila nedovoljna za hrvatske potrebe, suradnja odvijala na znatno nižim razinama, te su gnojivo nabavljali iz inozemstva.

No, dodaju da pritom nije bilo nikakvih problema u osiguranju potrebnih količina. U prosjeku se godišnje Žitove potrebe kreću oko 140 tisuća tona gnojiva, a od Petrokemije trenutno nabavljaju oko 30 tisuća tona. Što se cijena tiče, one su, kažu u Žitu, u pravilu vrlo slične kod većine proizvođača, a razliku mogu činiti kvaliteta, logistički troškovi i preferencije poljoprivrednih proizvođača.

Strateško pozicioniranje

Na potonju odrednicu bi po mnogima trebalo možda i najviše računati u osmišljavanju daljnjeg pozicioniranja Petrokemije. “Neosporno je da je Petrokemija tehnološki zaostala i da joj je potrebno zanavljanje, kao i da u ovom trenutku ima i previše gnojiva na tržištu, po cijeni koju Petrokemija ne može nuditi.

No, država mora osigurati da se takva proizvodnja održi u Hrvatskoj, jer stvari se u svijetu stubokom mijenjaju, a hranu se mora osigurati i stoga sve što je povezano s hranom mora predstavljati stratešku odrednicu za državu”, smatra profesor zagrebačkog Agronomskog fakulteta Ivica Kisić, ne želeći ulaziti u model kojim će se država brinuti o samom osiguranju proizvodnje i uređenju odnosa s vlasnicima kutinske tvrtke. I Robert Hadžić, osnivač Agrarne stranke, ističe kako su mineralna gnojiva ključ za poljoprivredu.

“Status koji su Kutinjani imali uzdrman je odavno, a pitanje je ima li snage Petrokemija vratiti se na noge, jer ta industrija snažno se razvija i napreduje u svijetu”, dodaje Hadžić, koji u stanju Petrokemije prepoznaje još jedan znak nebrige države o poljoprivrednoj proizvodnji, tim više što je tvrtka devastirana upravo dok je bila pod vlasništvom države. No, neovisno o prošlosti, Petrokemiju vidi temom koju sada država nikako ne smije ispustiti iz ruku, jer je, kaže, prehrambeni suverenitet danas postao tema i država ga mora štititi.

“Globalistički model pokazao se neodrživ, a Europa koju se najviše napada, dopustila je sebi ranjivost, pa tako i Hrvatska. Zato država sada treba intervenirati, jer kada ovisite o drugima, rizici su ogromni. A poljoprivredu treba gledati kao lanac, u kojemu su mineralna gnojiva jedna od karika, jer danas pada mljekarstvo, s njim će padati još i više ratarstvo,…”, kaže Hadžić.

Ono što ostaje nepoznanica jest što kani s Petrokemijom Yildirim. Iako ta velika turska grupacija u nizu brojnih sektora u kojima je aktivna ima i vlastitu proizvodnju mineralnih gnojiva, njezini kapaciteti su tek četvrtina onih u Kutini, u kojoj će kritičari s dozom zajedljivosti reći i da je za Yildirim Petrokemija zapravo škola za petrokemijsku proizvodnju.

Veo tajne

U ovoj fazi pregovori i vizija budućnosti Petrokemije još su obavijeni tajnošću. U javnost je tek procurilo da u Vladi prevladava stav da se umjesto dodatnog ulaganja novca, kako bi se stekao kontrolni paket, treba ići na promjenu postojećeg međudioničarskog ugovora, koji je Yildirim naslijedio od Ine i PPD-a, jer se njime mogu ‘zacementirati’ ciljevi čije ispunjavanje će morati poštivati Yildirim. Time bi se više osiguralo Petrokemiju i njezino poslovanje i šire gledajući poljoprivredu, nego formalnim stjecanjem kontrolnog paketa, smatraju u Vladi.

No, koju god od opcija izabere, paket ili manji udjel uz definiranje pozicija i obveza kroz međudioničarski ugovor, ključno će biti temeljitije praćenje onoga što se nakon toga događa u Petrokemiji, a što i u vrijeme kada je bila jedini ili 45-postotni vlasnik država nije baš ozbiljno prakticirala. I da, valja i formalno provesti ponovno upisivanje Petrokemije na listu strateških tvrtki, da bi ju se uopće i tretiralo kao takvu.