Natalija Gorščak nedavno je imenovana vršiteljicom dužnosti generalnog direktora RTV Slovenije.

Godinama unazad, jedno je od najcjenjenijih imena na televizijskom tržištu u regiji, a i među najboljim je poznavateljicama regionalne TV-industrije, u što smo se imali prilike uvjeriti i tijekom održavanja NEM Dubrovnik konferencije gdje je govoreći o regionalnom sadržaju istaknula: “Mi smo prvi koji trebamo i gledati i kupovati programe s naših prostora i na taj ih način promovirati”.

U nimalo jednostavnim okolnostima sama se odlučila pokušati izboriti za bolje financijske uvjete produkcije.

Godinama ste već sudionica NEM-ovih konferencija u Zagrebu i Dubrovniku. Koja je težina tih konferencija za televizijsko tržište u regiji?
NEM je zaista suprotno od onoga što znači ‘nem’ na slovenskom – nijem, onaj, koji ne može pričati. NEM Dubrovnik prostor je gdje uvijek nađeš nova tehnološka rješenja. Primjerice, ove sam godine našla tvrtku iz Litve koja radi aplikaciju koju trebamo – da mlade usmjeri i na live television, televiziju u živo, linearnu televiziju. Debate i novosti koje čuješ na NEM-u nužni su za naš rad.

Na drugoj strani je NEM Zagreb, prostor za sadržaj i za nove ideje, s odličnim natjecanjem novih formata, prostor, gdje mladi ljudi nalaze mjesto da predstave svoje ideje. Svakako su organizatori NEM i “mama” NEM-a Sanja Božić Ljubičić, a sada i njen sin Ivan Ljubičić, s odličnom ekipom odradili posao na koga bi svi koji se bave audio-vizualnom sektorom u Hrvatskoj trebali biti ponosni. NEM priča priče ovih prostora, priča priče naših susjeda i cijelog sektora, kako na sadržajnoj tako i na tehnološkoj strani.

Nedavno ste imenovani za vršiteljicu dužnosti generalnog direktora RTV Slovenije. Na što ćete se fokusirati u relativno kratkom šestomjesečnom mandatnom razdoblju?
Prvo sam se fokusirala na financijsku sanaciju jer od 2012. poslujemo na osnovi iste RTV pretplate. Druga stvar je simulacija proračuna za 2025. i priprema programsko-produkcijskog plana za sljedeću godinu, analiza dijelova kuće na osnovi troškovne efikasnosti i priprema promjena u smjeru racionalizacije poslovnih procesa. Počela sam i s komunikacijom s institucijama koje su na bilo koji način povezane s našim djelatnostima, sve sa svrhom da dođemo do dodatnog novca za produkciju koja se zbog mjera štednje snizila na najnižu moguću razinu.

U čemu je važnost javnih televizijskih servisa i zašto je upravo razdoblje krize naglasilo njihovu važnost?
Javni televizijski servis jamac je pristupu besplatnim informacijama, edukaciji i zabavi. U vrijeme Covida-19 ljudi u Europi okrenuli su se javnoj radioteleviziji i tada nam je gledanost jako rasla. No, tada smo, po mojem mišljenju, izgubili borbu s društvenim mrežama i portalima jer smo izvještavali samo o jednoj, službenoj istini.

Dok su sumnje u ljudima rasle, nismo znali dobro odgovoriti na izazov i ispitati pitanja koja su se postavljala. Naša samokritika i danas nije na razini, a nemamo ni samopouzdanja, da kažemo, da smo jedini koji educiramo, zabavljamo na razini da su naši programi dostupni hendikepiranima, manjinama, ljudima s ruba društva. Mi smo javni servis svih i zbog toga nam je naša dužnost da se u našim programima pronađu svi.

Stoji li i dalje teza da zemlje sa snažnim javnim medijskim servisom imaju i razvijeniju demokraciju. Kako to objašnjavate?
Naravno da stoji. To je inače rezultat istrage na EBU 2016. koji je pokazao da jaka demokracija želi imati snažan javni servis, tako da se ne čudim da Finci, Šveđani, Španjolci i Francuzi imaju jake javne servise. Ali plaši činjenica da sve više desničarskih vlada želi javnu radioteleviziju preoblikovati u državnu iz doba početka televizije u 50-im i 60-im. Na drugoj strani se komercijalne televizije sve više politički profiliraju, slično kao što se to dogodilo u SAD.

Pitanje je je li polarizacija medija samo slika društva ili polarizacija medija polarizira i društvo. Javni servis je odgovor na polarizaciju, javni servis s nezavisnim informativnim programom.

Zašto smatrate da je javni servis ključni igrač na tržištu?
Primjer politizacije i rušenja slovenske javne radiotelevizije prije tri godine pokazao je kako sve što se događa na javnom servisu utječe na audio-vizualno tržište i kako je javni RTV-servis ključni igrač na tržištu AV-produkcije.

Naime, kada se slovenska radiotelevizija RTV SLO u doba Janše počela baviti samo političkim ustrojem informativnog programa Televizije, tada je zaboravila da je javni servis puno više od toga i da ne smije biti samo plijen jedne političke opcije. Nije se toliko ulagalo u razvoj emisija i u nove programe.

Pošto se više nije ulagalo u program, rejtinzi na komercijalnim televizijama rasli su, što je posljedično dovelo do toga da su i komercijalne televizije prestale puno ulagati u audio-vizualno tržište i prestalo se producirati kao prije. Ostalo je par emisija i serija, a novac primjerice sada sa POP TV odlazi u RTL Hrvatska, gdje je javna radiotelevizija i dalje odličan i jak producent, takav, kakav treba biti. Odnosno, takav kakvi su producenti velike javne radiotelevizije u Europi.

Kakva je pozicija javnog televizijskog servisa u Sloveniji i kakav je odnos spram konkurencije?
Javni servis u Sloveniji je talac svih politika do sada koje nisu imale odnos prema njemu i talac radnika istog servisa koji žele sačuvati svoje male feude unutar kuće.

Javni servis je izuzetno bitan za očuvanje kvalitetnog medijskog tržišta. Kada jedan dio tog tržišta, javni medijski servis, dobro radi, to diže kvalitetu i ostalim medijima jer se žele približiti toj kvaliteti. Prije godinu dana sam na 10. NEM-u rekla da postoji ovisnost među medijima na tržištu.

U trenutku kada jedan diže kvalitetu, diže je i drugi, i obrnuto. Kod nas je, kao što sam već prije rekla, pad gledanosti RTV Slovenija značio i pad kvalitete na tržištu. Javni servis nema konkurenciju do trenutka dok sam ne odluči sniziti kriterije i programsku politiku približiti komercijalnim medijima.

Autorica ste dokumentarnih filmova. Jedan od njih ‘Djeca alkoholičara’ progovara o tome kako su zapravo najveće žrtve alkoholizma u obitelji djeca. Kako je bilo raditi na tom filmu i što vas je motiviralo da ga stvorite?
Kao dijete alkoholičara iz obitelji gdje je bilo jako puno nasilja uvijek sam željela prenijeti poruku drugoj djeci alkoholičara koja najviše pate zbog alkoholizma. Tata ili mama alkoholičar sa svojim partnerima imaju svoj bolesni odnos, a djeca nekako ispadaju izgubljeni i prepušteni sebi i okolini.

Većina njih su djeca koje u biti ne primjećujete jer su ili tihi i dobri ili se potvrđuju u školi s dobrim ocjenama ili su mangupi. Moja poruka toj djeci je da svatko tkoi želi izaći iz tog vrtloga to može uraditi. Film nije patetičan i tužan, baš suprotno, ja sa velikom dozom samoironije i optimizma pričam jako tužnu priču. “Djeca alkoholičara” je moj prvi dokumentarni film kojeg sam napravila s jako malo suradnika i zbog toga jer je alkoholizam uvijek bio rak našeg društva. Kasnije su mu se približile ovisnosti o drogama, igrama na sreću, videoigrama i društvenim mrežama.

Prošle godine sam napravila drugi dokumentarni film o Bojanu Adamiču, slovenskom kompozitoru koji je bio poslan u Albaniju 1947. na jako čudan način, ali tamo je napravio pravu revoluciju u glazbi. Priču o čovjeku kao što sam ja – kada ga stave u kantu za smeće, on kantu oboji i napravi je najljepšom u gradu.

Kako ocjenjujete kreativne potencijale u Sloveniji i regiji na planu autorskog dokumentarnog filma? Mogu li teme s ovih prostora zadobiti i globalnu pažnju?
Kao što sam izjavila na ovogodišnjem panelu na NEM-u o CEE-sadržaju, mi smo prvi koji trebamo i gledati i kupovati programe s naših prostora. Znam kakav je bio odnos u Sloveniji prema produkciji “s druge strane Kupe” u 1990-ima. Kasnije se to malo popravilo, ali još nekako ne želimo gledati ono što stvaramo na jednoj i drugoj strani.

Kada u Hrvatskoj kažete slovenski film, netko će vam reći: “Živa dosada.” A više nije. Mladi autori su naša nada, mladi autori koji sudjeluju, pričaju priče svojih roditelja, baka i djedova, susjeda, fiktivne priče iz svijeta koji je nama nov. Studio Virc je prije osam godina napravio film “Houston, we have a problem” o svemirskom programu u bivšoj Jugoslaviji.

Slovensko-hrvatsko-češko-katarska koprodukcija pokazala je, kako je moguće napraviti odličan dokumentarni film koji još i danas putuje po svijetu.

Kao medijska stručnjakinja radili ste za Vijeće Europe u Ukrajini, Moldaviji i Gruziji. Što nam možete reći o iskustvima u tim zemljama?
To su zemlje pune potencijala, ali bez samopouzdanja i s jakom lošom slikom o sebi. Misle da su njihovi radovi loši, da ne znaju raditi kao “zapadnjaci”, što nije istina.

Svi naši teritoriji imaju jedan problem koji se zove financiranje audio-vizualnog sektora i znanje kako “pitchati” projekte, kako ih zapakirati, kako prodati i kako projekte distribuirati. Sve su to znanja koja nemamo, koja ovise o pojedinačnim osobama. Sve to treba sistemski urediti i što više udružiti naše snage. Smiješno je da nam najbolje radove prodaju Englezi, Nijemci i Francuzi. Oni najviše zarađuju na našem radu, isto kao i u većini ostalih sektora.

Stvaranje povezanog ekonomskog prostora na području audio-vizualnog sektora bilo bi jako korisno za sve nas, ali nas više zanima tko koga ne voli i što je bilo u 2. Svjetskom ratu i u ovom prije 30 godina. Srećom, mladi drugačije gledaju na svijet.

Od 2002. uključeni ste u rad EBU-a kao članica temeljne skupine koja je promijenila EBU-ovu konferenciju o marketingu, promociji i dizajnu u Eurovision Connect, a kao članica temeljne skupine Formats uključeni ste u Eurovision Creative Forum. U čemu je značaj tog događaja?
Eurovision Connect popularno je mjesto gdje stručnjaci članica EBU-a raspravljaju o novim načinima promocije i marketinga, o online svijetu promocije, o različitim načinima analize programa, kanala i online svijeta.

Eurovision Creative Forum konferencija je gdje dolazi do razmjene ideja, programa i formata. To je mjesto gdje članice pokazuju najnovije programe, isto kao što na Connectu prikazuju najnovije spotove i ideje za kampanje programa i projekta.