Zeleni plan Europske unije jedan je od najuspješnijih i najtransformativnijih političkih okvira Unije koji nudi jasan put prema potpunoj održivosti do sredine stoljeća. Međutim, novi izazovi, poput sve antagonističkijeg geopolitičkog krajolika i brzog zaoštravanja klimatske krize i krize biološke raznolikosti, nalažu prilagodbu Zelenog plana kako bi on mogao ostvariti svoje ciljeve.

Postoje tri načina za jačanje okvira. Prvi je usklađivanje borbe protiv klimatskih promjena s nastojanjima da EU postane konkurentniji. Europske cijene energije, koje su vrtoglavo skočile na neodržive razine nakon ruske invazije na Ukrajinu, glavni su uzrok smanjenja konkurentnosti EU-a.

Invazija i prekid opskrbe ruskim zemnim plinom pokazali su kako kontinuirana ovisnost Unije o fosilnim gorivima pogoršava klimatske promjene i predstavlja neposredan rizik za gospodarsku budućnost Europe. Konkretno, zemlje članice EU-a trenutačno plaćaju dvostruko više za zemni plin nego SAD i druge zemlje.

Kako bi ostale konkurentne, europske zemlje moraju ubrzati dekarbonizaciju svojih energetskih sustava. Uspjeh plana EU-a RePowerEU, kojim je brzo smanjena ovisnost Europe o ruskom plinu, pokazuje da je to izvedivo. Međutim, ako ne poduzme značajne korake za smanjenje oslanjanja na velike količine nafte i ukapljenog prirodnog plina, EU riskira postizanje samo djelomične dekarbonizacije, zbog čega je izložen nestabilnim cijenama energije.

EU riskira
Pokretanjem desetljetnih napora u smjeru dekarbonizacije europskih energetskih sustava i industrija na razini EU-a, konkurentnost Unije mogla bi se značajno poboljšati. Nadovezujući se na inicijativu EU-a “Spremni za 55”, posebno na sustav EU-a za trgovanje emisijama (ETS), tvorcima politika omogućilo bi se da uspostave potrebne regulatorne i investicijske okvire za ubrzavanje prelaska na čistu energiju tijekom snalaženja na turbulentnom energetskom tržištu u nadolazećim godinama.

Ti bi napori nesumnjivo iziskivali od 27 država članica EU-a da prevladaju svoju sklonost održavanju zasebnih industrijskih politika. U okviru Zelenog plana 2.0, politička i financijska moć država članica mogla bi se konsolidirati u jedinstveni europski plan industrijske tranzicije.

Kako bi taj plan tranzicije funkcionirao, on se mora proširiti na regije poput Sredozemlja i Ukrajine, koje su ključne za osiguravanje dovoljnih količina energije i sirovina s niskim emisijama ugljika. Regionalna energetska suradnja mogla bi pomoći i u rješavanju dvaju drugih velikih izazova s kojima se EU suočava: migracije i pristupanja Ukrajine.

Drugi način jačanja europskog zelenog plana jest poticanje pravednog prijelaza na niskougljično gospodarstvo. Osim ubrzavanja prelaska na čistu energiju, tvorci politika moraju poduzeti mjere kako bi se pobrinuli da nitko ne bude zapostavljen, posebno zbog visoke inflacije i tekuće krize troškova života.

Europski zeleni plan dosad se uspješno oslanjao na mehanizme preraspodjele, kao što su dohodovna potpora i subvencije, kako bi se ublažila veća nejednakost koja obično prati gospodarske preobrazbe. Međutim, preraspodjela nije dovoljna da se osigura pravedna energetska tranzicija.

Zeleni plan 2.0 mora naglasiti solidarnost i provesti radikalne reforme na stambenom i energetskom tržištu kako bi se kućanstvima s niskim prihodima te malim i srednjim poduzećima omogućilo potpuno sudjelovanje u gospodarstvu koje se brzo dekarbonizira.

Instrumenti politike prije distribucije, kao što su obrazovanje, osposobljavanje za posao, urbanističko planiranje i javni prijevoz, moraju imati središnju ulogu u sljedećoj fazi energetske tranzicije Europe. Uostalom, Europski zeleni plan ne odnosi se samo na preraspodjelu dohotka i bogatstva, već i na pravednu raspodjelu nade, mogućnosti i dobrobiti.

Biološka raznolikost
Naposljetku, EU mora ponovno potvrditi svoju predanost biološkoj raznolikosti. Okvir za bioraznolikost Zelenog plana suočio se sa znatnim zastojima u posljednjih nekoliko mjeseci jer su povećani strahovi od pobune poljoprivrednika potaknuli Europsku komisiju da poništi ili odgodi nekoliko propisa i odredbi.

Iako je šteta za opće klimatske ciljeve EU-a ograničena, lakoća ukidanja ključnih mjera naglašava nedovoljnu usmjerenost okvira na biološku raznolikost, posebno u usporedbi s njegovim klimatskim i energetskim komponentama.

Energetski okvir zelenog plana nije se suočio sa sličnim izazovima, čak ni zbog rastućih životnih i kapitalnih troškova. To je zato što energetska tranzicija nudi opipljive gospodarske koristi društvu, poduzećima i kućanstvima zahvaljujući učinkovitom mehanizmu određivanja cijena ugljika u sustavu trgovanja emisijama. Nasuprot tome, očuvanje biološke raznolikosti nema takvo ekonomsko obrazloženje i umjesto toga oslanja se na ograničenu političku volju.

Međutim, postoji snažan gospodarski argument za biološku raznolikost. Jednostavno rečeno, trenutačni način unovčenja stabla jest da ga posiječete i prodate. Dodjeljivanjem novčane vrijednosti sadržaju ugljika koji drveće pohranjuje putem sustava EU-a za trgovanje emisijama, Zeleni plan 2.0 mogao bi pošumljavanje učiniti profitabilnim.

Uspješno okruženje može imati ključnu ulogu u ublažavanju klimatskih promjena i prilagodbi njima te bi ga trebalo u skladu s time cijeniti. U tu svrhu, Europska komisija razvija instrument tipa sustava EU-a za trgovanje emisijama uporabom Certifikacije za uklanjanje ugljika koji bi Zeleni plan 2.0 mogao olakšati. Kada prepoznamo da očuvanje biološke raznolikosti nije samo moralni i zdravstveni imperativ, već i pametna poslovna strategija, moći ćemo se početi kretati u pravom smjeru.

© Project Syndicate 2024.