Svjetsko gospodarstvo nalazi se na prekretnici. Budući da se globalni lanci opskrbe suočavaju sa sve češćim poremećajima, strukture na kojima se temelje tržišta i međunarodna trgovina raspadaju se, što dovodi do gospodarske nestabilnosti koja se pak prelijeva na druga područja i potiče sukobe i političku polarizaciju.

Suočeni s ovim izazovima, trebamo se zapitati zašto se čini da, unatoč dosad nezabilježenom priljevu podataka, glavno ekonomsko razmišljanje i donošenje politika podbacuju. Vjerujem da problem leži u manjku teorijskih istraživanja, osobito kada je riječ o istraživanju sveobuhvatnih ideja potrebnih za povezivanje i tumačenje naizgled različitih podatkovnih točaka i trendova.

Velike prekretnice nalažu…
Sve veći otpor prema ekonomskoj teoriji posljednjih godina uglavnom se usredotočio na oslanjanje tog područja na matematičke modele u nastajanju zbog njih samih, a ne na informiranje i poboljšanje javne politike.

Mnogi tvrde da bi, umjesto da pokušavaju oponašati fiziku, ekonomisti trebali naglasiti empirijsku analizu temeljenu na podacima. No, iako ne sumnjam u važnost prikupljanja podataka i rješavanja hitnih socijalnih pitanja, velike prekretnice nalažu da svoju pozornost usmjerimo na temeljnija pitanja i razmotrimo potrebu za pomakom ekonomske paradigme.

Povijest je prepuna takvih pomaka. Primjerice, industrijska revolucija bila je razdoblje brzih tehnoloških inovacija koje su povećale našu sposobnost proizvodnje robe, ali i promijenile pravila igre, jer je feudalizam ustupio mjesto najamnom radu i velikoj tvorničkoj proizvodnji. Djecu su zaposlili u proizvodnji, a nebo se zamračilo dimom i zagađenjem.

U početku nitko nije razumio kako funkcionira ova nova industrijska ekonomija. Ali industrijska revolucija poklopila se s nekima od najvećih otkrića u ekonomskoj teoriji, od utjecajnog Bogatstva naroda Adama Smitha 1776. do Elemenata čiste političke ekonomije Léona Walrasa 1874. godine. Ta pionirska djela dovela su, pak, do inovativnih i potrebnih političkih intervencija, poput britanskog uvođenja poreza na dohodak 1842. i usvajanja američkog Shermanovog protumonopolskog zakona iz 1890. godine.

Ključno je da se matematičko modeliranje još nije nazivalo disciplinom u procvatu, zbog čega su i Smithove lucidne analize političke ekonomije bez matematike i Walrasov matematički rad uspjeli preobraziti ekonomsku teoriju i pružiti neprocjenjiv uvid u novu paradigmu koja se pojavila tijekom industrijske revolucije.

Nakon što je Walrasov rad postavio temelje za neoklasičnu ekonomiju, matematička načela postala su sastavni dio javne politike. Neko je vrijeme ovaj pristup dobro funkcionirao. No, neoklasična revolucija usvojila je savršene informacije i to je postalo sastavni dio discipline, iako je većina ekonomista, osim nekoliko tvrdolinijaša, znala da je to iluzija.

Početkom 1970-ih, ekonomisti nobelovci George Akerlof, Joseph Stiglitz i Michael Spence pokazali su da informacije nisu samo nesavršene, već i asimetrične i da ljudi nisu svjesni njihovih dramatičnih posljedica. Korporacije znaju više o proizvodima koje prodaju nego kupci, baš kao što trgovci rabljenim automobilima znaju više od svojih kupaca o vozilima koja prodaju.

Revolucionarni rad ovih ekonomista promijenio je neke temeljne pretpostavke neoklasične ekonomije, što je dovelo do promjene paradigme koja je pružila nove uvide u to kako osmisliti javne politike za zaštitu potrošača i radnika od eksploatacije.

Ekonomija je sada ponovno na vrhuncu duboke transformacije zbog digitalne revolucije i uspona umjetne inteligencije. Redefiniranjem značenja rada i stvaranjem novih oblika ekonomskog ratovanja koji ometaju globalne lance opskrbe, ovaj brzi tehnološki napredak mijenja prirodu tržišta i trgovine.

Uspon teorije igara
Čini se da tvorci politike sporo prepoznaju ovu novu stvarnost, što dovodi do čestog “gašenja požara” u ekonomiji. No, kao što borba protiv požara ne eliminira potrebu za razvojem novih vrsta nezapaljivih materijala, ekonomisti moraju posvetiti više energije proučavanju dinamike današnje tehnološke paradigme u nastajanju.

Jedan od načina za to je vraćanje osnovama. Značajno je da prije kraja devetnaestog stoljeća nije postojala disciplina nazvana ekonomija. Nazivali su je “politička ekonomija”, da pokažu da priznaju isprepletenu prirodu gospodarstva i političkih struktura. To se počelo mijenjati objavljivanjem Načela ekonomike Alfreda Marshalla 1890. godine i kasnijim usponom marginalizma. Odvajanjem od proučavanja politike, ekonomija je postala zasebna, matematička disciplina.

Iako je ovaj isključivi naglasak omogućio ekonomistima da usredotoče svoja istraživanja i omogućio toj disciplini sazrijevanje munjevitom brzinom, također je doveo do umjetne odvojenosti između oblikovanja ekonomske politike i politike. U stvarnom svijetu, tržišta, trgovina, politika i međunarodni odnosi postali su toliko međusobno povezani da nam puno toga promakne ako ih pokušamo proučavati odvojeno.

Srećom, uspon teorije igara tijekom prošlog stoljeća pružio je ekonomistima analitički okvir koji, za razliku od marginalističke matematike, može obuhvatiti i ekonomiju i politiku. Oživljavanje klasične tradicije političke ekonomije pružilo bi nam intelektualne alate potrebne za proučavanje, a možda i konačno razumijevanje, našeg svijeta koji se ubrzano mijenja.

© Project Syndicate 2024.