Rio Tinto je na putu da vrati projekt Jadar na pravi put, nakon što je predsjednik Vučić najavio da bi politički i poslovni čelnici iz cijelog svijeta mogli doći u Srbiju na potpisivanje ugovora već sljedećeg mjeseca.

Zapadne, a posebno europske zemlje u posljednje su vrijeme svim snagama stale iza projekta iskopavanja litija u Srbiji, računajući na smanjenje ovisnosti o Kini kada je u pitanju ovaj metal. Čiji je zapravo Rio Tinto?

Tko su vlasnici?
Podaci pokazuju da Aluminium Corporation of China ima 11 posto dionica, dok nešto manje imaju američki investicijski fondovi BlackRock – 8,7 posto i Capital Research and Management – 5,2 posto.

“Slažem se da Rio Tinto nije kineska tvrtka: njen najveći dioničar je doista kinesko državno poduzeće koje zakonski ne smije držati više od 15 posto dionica kompanije. Međutim, većina ostalih vlasnika su svjetski poznate tvrtke za upravljanje imovinom poput BlackRocka i Vanguarda. Štoviše, u Australiji mnoge njihove aktivnosti regulira država jer kontroliraju kritične resurse”, kaže za Novu ekonomiju Martin Sebena, glavni ekonomist Srednjoeuropskog instituta za azijske studije (CEIAS).

Sebena objašnjava da australska vlada ograničava kinesko vlasništvo iz više razloga – zaštite domaćih resursa, ograničenja koncentracije vlasništva, zaštite intelektualnog vlasništva i reciprociteta.

“Reciprocitet, jer Kina također ograničava (ili potpuno zabranjuje) strano vlasništvo nad svojim prirodnim resursima. Zaštita intelektualnog vlasništva budući da je postojao slučaj visokog profila kineskih zaposlenika koji su krali poslovne tajne”, kaže Sebena.

Ali u široj priči i perspektivi, Kinezi su ti koji drže većinu proizvodnje litija i baterija u svijetu, a činjenica je da svi projekti vezani za ovaj metal u Srbiji okupljaju kompanije koje imaju većinski udio iz Kine. Prema riječima Dušana Markovića s Ekonomskog fakulteta u Beogradu, za sada je korporacijama u sektoru rudarstva dozvoljeno da imaju vlasničke udjele iz Kine.

U nekim drugim sektorima, poput proizvodnje mikročipova, kineske tvrtke su sankcionirane na Zapadu. “Sada vidimo sankcije EU za električne automobile. Veliko je pitanje što bi se dogodilo da se neke zabrane i sankcije počnu primjenjivati i na rudarski sektor. U današnjoj geopolitičkoj situaciji više ništa nije nezamislivo”, kaže ovaj stručnjak.

Da je diversifikacija investicija i njihovo porijeklo neophodna jasno je kada se pogleda tko su najveći izvoznici iz Srbije (Zijin Mining iz Bora i HBIS Grupa iz Smedereva), ali i kada je u pitanju izgradnja infrastrukturnih projekata u Srbiji – cesta, željeznice i mostova – koji se uglavnom dodjeljuju kineskim tvrtkama.

Činjenica je da sve što se događa oko litija u Srbiji ima uporište u kompanijama koje su u djelomičnom ili većinskom vlasništvu Kine. Priča je zaokružena s InoBatom, Minthom i prije nekoliko dana sa Zhejiang Geely holdingom.

Predstavnici Geelyja nedavno su se sastali s predsjednikom Srbije, koji je nakon toga rekao da su razgovarali o “razvoju srpske auto industrije i kineskim ulaganjima u srpsko gospodarstvo”.

Slovački proizvođač baterija InoBat, prema najavama iz rujna prošle godine, u Ćupriji će graditi tvornicu baterija u kojoj će proizvoditi i reciklirati baterije za električna vozila. Međutim, čiji je zapravo InoBat? U rujnu prošle godine, kineski Gotion kupio 25 posto udjela u ovom slovačkom startupu.

Osim toga, InoBat je objavio da je potpisao Memorandum o razumijevanju s Minth Grupom o kompletnom lancu vrijednosti baterija u Europi, počevši od Srbije.

Osiguravanje resursa
Minth Automotive je također kineski proizvođač automobila i već ima tvornicu u Loznici. “Srbija ima dvije komparativne prednosti – relativno velike resurse litija blizu europskog tržišta i jeftinu radnu snagu.

Stoga bi imalo smisla graditi cijeli lanac vrijednosti u zemlji – od vađenja litija do proizvodnje baterija, možda čak i proizvodnje električnih vozila. Ako pogledate tko kontrolira sve te aktivnosti, to će uglavnom biti kineske tvrtke koje naporno rade kako bi osigurale dodatne resurse”, kaže Seben