Mehanizam EU za graničnu prilagodbu emisija ugljika, službeno pokrenut u listopadu 2023., sada zahtijeva od uvoznika da izvješćuju o izravnim i neizravnim emisijama stakleničkih plinova ugrađenima u robu koju uvoze.

Počevši od siječnja 2026., EU će početi uvoditi carine na uvoz iz zemalja koje ne cijene ugljik po tržišnoj stopi Unije, što bi moglo znatno utjecati na proizvođače s visokim emisijama ugljika među njezinim trgovinskim partnerima.

Novi režim određivanja cijena ugljika u EU-u može se činiti potencijalnim izvorom međunarodnih razdora uz već ionako preveliki broj zastrašujućih globalnih izazova. Međutim, pogled izbliza upućuje na to da bi mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika mogao predstavljati najučinkovitiji globalni put prema postizanju ambicioznih ciljeva smanjenja emisija iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama.

Kada je Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime stupila na snagu 1994., bilo je jasno da će biti iznimno teško pridobiti zemlje da pristanu i poštuju ograničenja emisija stakleničkih plinova zbog znatnih gospodarskih troškova.

Iako su tržišni mehanizmi poput određivanja cijena ugljika ili dozvola za emisije kojima se može trgovati smatrani obećavajućim načinom smanjenja tih troškova, mnogi su vjerovali da to nikada neće moći funkcionirati, jer je javno mnijenje u većini zemalja daleko manje podržavalo tržišno utemeljene pristupe nego što je to bilo u SAD-u.

Nadalje, nije postojao vjerojatan način za poticanje ili provedbu sporazuma o smanjenju emisija ugljika jer se pretpostavljalo da će mnoge zemlje jednostavno odbiti to implicirano kršenje svojeg nacionalnog suvereniteta. S obzirom na problem muktaša, očekivalo se da će međunarodne objave ambicioznih klimatskih ciljeva biti samo prazna obećanja.

Trideset godina kasnije, situacija se promijenila. EU je 2005. uspješno uspostavio svoj sustav trgovanja emisijama koji funkcionira kao otvoreno tržište za trgovanje emisijskim dozvolama. Mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika, osmišljen kako bi se spriječilo “curenje” kada regulirane industrije prebace proizvodnju iz zemalja sa strogim propisima o zaštiti okoliša u one s blažim propisima, može biti ključ za uspostavu globalnog režima određivanja cijena ugljika.

Prazna obećanja
U okviru mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika, zemljama koje ne oporezuju stakleničke plinove zapravo slijede carine na izvoz u EU u šest “pilot” sektora s visokim emisijama ugljika: aluminij, željezo i čelik, cement, gnojiva, vodik i električna energija.

Do 2030. treba dodati još industrija. Uvoznici će morati kupiti uvozne dozvole, čiji će trošak biti jednak tržišnoj cijeni ugljika unutar EU-a, 77 eura (83,9 američkih dolara) po toni od 23. svibnja, umanjen za cijenu ugljika koju dobavljači plaćaju u svojim zemljama.

Oporezivanjem emisija stakleničkih plinova, mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika djelotvorno će trgovinskim partnerima EU-a koji izvoze robu s visokim emisijama ugljika dati snažan poticaj za uspostavu mehanizama za određivanje cijena ugljika i vlastitih mehanizama za graničnu prilagodbu emisija ugljika.

Time bi se državama sudionicama omogućilo prikupljanje prihoda koje bi inače prikupile europske države, a koje bi zatim mogle iskoristiti za ulaganje u domaće prioritete, financiranje projekata zelenog razvoja i pokrivanje fiskalnih praznina. Usporedno s pridruživanjem sve većeg broja zemalja, očekuje se povećanje gospodarskog pritiska na tvrdoglave da slijede taj primjer.

Iako bi neki mogli tvrditi da takve trgovinske kazne nisu u skladu s pravilima Svjetske trgovinske organizacije i da bi se mogle upotrijebiti za potporu protekcionističkim politikama, EU tvrdi da se to neće dogoditi s mehanizmom za graničnu prilagodbu emisija ugljika. Konkretno, mehanizam je osmišljen da bude nediskriminirajući, što bi ga trebalo uskladiti s pravilima Svjetske trgovinske organizacije.

Većina zemalja tek počinje formulirati političke odgovore na mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika. Ujedinjeno Kraljevstvo, koje ima vlastito domaće tržište emisija, u prosincu je odlučilo slijediti svoje susjede na kontinentu i usvojiti sličan mehanizam za graničnu prilagodbu. Turska također razvija vlastiti prekogranični porez na ugljik, dok Australija i Kanada navodno razmatraju slične mjere.

U međuvremenu, u američkom Senatu, prijedlozi okvira tipa mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika mogli bi biti dio koraka u pravom smjeru. Međutim, bez određivanja nacionalne cijene ugljika na domaćem tržištu takav bi sustav bio diskriminirajući.

Puki izgovori
Američke tvrtke tvrdit će da već plaćaju visoku implicitnu cijenu ugljika zbog nižih prosječnih emisija stakleničkih plinova. Primjerice, američke tvrtke za proizvodnju čelika prvenstveno se koriste električnim lučnim pećima, koje emitiraju daleko manje ugljičnog dioksida od visokih peći kojima se koriste u mnogim drugim zemljama izvoznicama poput Kine, Rusije, Ukrajine, Južne Koreje, Indije i Kanade. Ipak, bez izričitog nacionalnog cjenovnog iznosa ugljika, američki mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika vjerojatno neće biti u skladu s pravilima međunarodne trgovine.

Širenje poreza na ugljik moglo bi imati duboke posljedice za gospodarstva u nastajanju i u razvoju. Iako su zemlje poput Kine, Indije i Južne Afrike osporile mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika, novi režim EU-a mogao bi ih potaknuti da razviju vlastite mehanizme za određivanje cijena ugljika kako bi ublažile učinak na svoj izvoz i BDP.

Prekogranični porezi na uvoz ugljika svakako mogu poslužiti kao puki izgovori za zaštitu domaćih industrija od uvoza. Međutim, ako se učinkovito provedu, zemlje koje se suočavaju s naknadama za graničnu prilagodbu emisija ugljika mogle bi na kraju, premda nevoljko, odgovoriti usvajanjem strogih režima određivanja cijena ugljika. To bi mogla biti najbolja šansa koju svijet ima da olakša potrebne promjene u tehnologiji, proizvodnji i potrošnji potrebne za sprječavanje katastrofalnih klimatskih promjena.

© Project Syndicate 2024.