Današnji gospodarski izgledi neobično su proturječni. Iako su globalna tržišta, predvođena tehnologijom i energetskim sektorom, bila ushićena zbog visoke kratkoročne dobiti, raspoloženje na proljetnim sastancima Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda prošlog mjeseca bilo je izrazito tmurno. Dvije globalne institucije koje obično govore banalnosti izdale su snažna upozorenja o sve većim rizicima gospodarske rascjepkanosti.

Ideja da međuovisno globalno gospodarstvo može djelovati unutar geopolitičkog sustava temeljenog na nacionalnom suverenitetu gotovo 200 država uvijek je odražavala određenu količinu idealizma. Ili je to možda bilo više nalik na oholost. Ovaj čudan brak ipak je propao 1930-ih, a podjela je trajala do kraja Drugog svjetskog rata.

Ali idealizam nije bio mrtav, a globalni sustav naknadno je obnovljen na temelju dogovorenih pravila, zajedničkih međunarodnih institucija, stupnja međusobne tolerancije i upravljanja krizama. Od početka su se sigurnosna pitanja što više odvajala od gospodarstva, ali to je postalo posebno važno 1990-ih, kada su se zemlje s radikalno različitim režimima počele integrirati u globalno gospodarstvo.

Prijeti rascjepkanost
Danas, međutim, temelji ovog sustava brzo erodiraju, a globalna gospodarska integracija naizgled nazaduje. Kako je nedavno pojasnila Gita Gopinath, prva zamjenica glavnog ravnatelja MMF-a, gospodarska rascjepkanost mogla bi imati dalekosežne posljedice za trgovinu, poput smanjenja povećanja učinkovitosti i povećanja rizika od makrofinancijske volatilnosti. Rascjepkanost bi također mogla smanjiti tokove kapitala prema globalnom jugu i ugroziti pružanje globalnih javnih dobara, uključujući djelovanje u području klime.

Pet ključnih čimbenika pokreće ovaj trend prema rascjepkanosti. Prvo, sve veći geopolitički rizici potaknuli su nepovjerenje i smanjili volju sistemski važnih zemalja za suradnjom. Iako tvorci politike to rijetko priznaju, kriza oko Tajvana – žarišta u kinesko-američkom suparništvu – mogla bi srušiti globalni gospodarski sustav.

Drugo, ključne zemlje sve više dopuštaju da sigurnosna pitanja oblikuju gospodarsku politiku, a neke poduzimaju opsežne mjere kako bi osigurale pristup ulaznim materijalima, infrastrukturi i tehnologijama. Iako je to razumljivo, zemlje moraju biti suzdržane. Iako se globalizacija odvijala postupno, proces deglobalizacije potaknut sigurnosno motiviranim mjerama (za koje je gotovo zajamčeno da će izazvati eskalaciju suparnika i partnera) vjerojatno bi bio brz i nezgrapan, što predstavlja ozbiljne sistemske rizike.

Treći čimbenik na kojem se temelji gospodarska rascjepkanost jest produbljivanje razdora između globalnog sjevera i globalnog juga. Javna i privatna potpora gospodarstvima u razvoju propala je u vrijeme kada se mnogi bore s nasljeđem pandemije bolesti Covida-19 i suočavaju s klimatskim promjenama. Višedesetljetni trend konvergencije s razvijenim gospodarstvima naizgled je prekinut, a ogorčenost raste na globalnom jugu.

Neto financijski tokovi prema zemljama u razvoju postali su negativni u 2023., a taj se trend pogoršava u 2024. To djelomično objašnjava nevoljkost ili odbijanje mnogih zemalja globalnog juga da podrže Zapad u ključnim geopolitičkim pitanjima, poput sankcija protiv Rusije kao odgovor na njezin osvajački rat u Ukrajini.

Rascjepkanost odražava i brzu eskalaciju klimatskih rizika i katastrofa. Uslijed neviđenih poplava, megapožara i suša koje se šire, mnoge su zemlje u opasnosti od destabilizacije u sljedećih nekoliko godina i pritom nema globalne “sigurnosne mreže”. U međuvremenu, kako je istaknuo Dani Rodrik s Harvarda, zemlje se natječu za prevlast u zelenim tehnologijama, umjesto da zajedno rade na ubrzanju napretka.

Naposljetku, eksponencijalni rast umjetne inteligencije potiče nacionalno tržišno natjecanje, a ne nužnu globalnu suradnju. Kao što su primijetili Daron Acemoglu i Simon Johnson s MIT-a, propisi, politike i institucije bit će ključni kako bi se osiguralo da umjetna inteligencija otvara radna mjesta, a ne samo da ih uništava. Zemljama globalnog juga potreban je glas u naporima za reguliranje umjetne inteligencije.

Globalni gospodarski sustav još uvijek ima mnogo izvora otpornosti. Kao što su pokazala nedavna indonezijska, indijska i brazilska predsjedništva skupine G20, većina globalnog juga i dalje je predana međuovisnosti i globalnom upravljanju. Nadalje, privatni sektor još uvijek karakterizira međuovisnost. Još uvijek imamo posvećene međunarodne organizacije, globalne obrazovne mreže i globalno civilno društvo.

Borbe za vlast
Ne smijemo podcijeniti opasnosti koje su pred nama. Opravdano je misliti da će nadolazeći mjeseci i godine donijeti niz šokova i kriza. Ako čelnici odgovore politikama “oko za oko, zub za zub” čiji je cilj osigurati prednosti u odnosu na suparnike, integrirano globalno gospodarstvo moglo bi se raspasti. Brzina tog procesa mogla bi zapanjiti tvorce politika, a put od gospodarskih poteškoća do društvenih preokreta i napuštanja zajedničkih globalnih pravila mogao bi biti kratak.

Kako sada stvari stoje, vođe su toliko zaokupljeni ratovima, borbama za vlast, društvenim napetostima i političkom polarizacijom da se čini da uglavnom nisu voljni ulagati u spašavanje integriranog globalnog gospodarstva, a kamoli ojačati njegovu sposobnost nošenja s egzistencijalnim rizicima s kojima se suočavamo. Ali povijest, ekonomska teorija i trenutni empirijski trendovi ukazuju na to da je to pogreška.

Čak bi i djelomično urušavanje naših međuovisnih globalnih gospodarskih i financijskih sustava bilo katastrofalno, između ostalog i zato što bi ugrozilo ulaganja u globalna javna dobra. Za političare zabrinute zbog utjecaja migracija na njihove zemlje, vrijedi napomenuti da bi, bez velikih ulaganja u borbu protiv klimatskih promjena, suzbijanja dezertifikacije i smanjenja siromaštva, milijuni mogli pokušati prijeći Sredozemlje do 2050. godine.

Nacionalna sigurnost mora biti prioritet za tvorce politika. Međutim, mjere za “osiguranje” gospodarstva moraju se kombinirati s naporima za poboljšanje komunikacije sa suparnicima i ulaganje u globalna javna dobra. U tu bi svrhu svjetski čelnici trebali iskoristiti skupinu G20 i druga plurilateralna tijela za uzdizanje radnih skupina i institucija koje podupiru kolektivno upravljanje, s naglaskom na upravljanju rizicima umjetne inteligencije, rješavanju problema klimatskih promjena i sprječavanju urušavanja globalnog gospodarskog sustava o kojem ovisimo.

© Project Syndicate 2024.

* Koautor članka je Yves Tiberghien, profesor političkih znanosti i direktor emeritus Instituta za istraživanje Azije na Sveučilištu British Columbia, gostujući je znanstvenik na Fakultetu ekonomije i politologije u Taipeiju