Uspon krajnje desnice sad je kao slon u “staklarni Europa”, i to je rezultat europskih izbora za koje se tvrdilo da nisu toliko bitni. Francuske političke klase tresu se od straha nakon Macronove objave o raspuštanju Skupštine, pošto su centar i ljevica smrvljeni od krajnje desnice.

U Belgiji, sjajan premijer kakvog zemlja dugo nije imala – centristički De Croo dao je ostavku nakon cunamija dvije krajnje desne partije iz Flandrije. Što će biti dalje tamo? U Njemačkoj, Scholzova taktika drugačija je od Macronove, primirio se i čeka da prvi val prođe iznad glave. Ali, tko su vođe krajnje desnih stranaka koji osvajaju institucije i svojih država i zajedničke, briselske?

Tko su ti ljudi? Macron je računao da će šok pobjede krajnje desnice, kod kuće, u Francuskoj mobilizirati sve druge na spašavanje njegovog političkog kursa, što bi, godine 2027. na predsjedničkim izborima smanjilo šanse Marine Le Pen.

Iritantne im klimatske teme
Ali, sveopće nezadovoljstvo Macronom na cijelom političkom spektru toliko je izraženo, da je vjerojatnije da će krajnje desna stranka Narodno okupljanje dobiti izbore za Skupštinu, te da će Macron morati predsjednika stranke, 28-godišnjeg Jordana Bardellu, imenovati za premijera.

Bardella, kojeg ironično opisuju kao zeta kojeg bi svaka majka poželjela, lice je europske nove, mlade desnice. Posvud po zapadnoj Europi tu mladu desnicu, čini se, ujedinjuje strah od prekarijata i nesigurne budućnosti, a antipatija prema temama koje guraju ljevica i centar.

Kad ljevica i politički centar apostrofiraju europske vrijednosti, ovoj sadašnjoj desnici to zvuči kao afektiranje njima dalekih elita, pa bila to otvorenost granica, tolerancija prema različitostima, ili borba protiv klimatskih promjena.

Nedavno, golema europska mobilizacija poljoprivrednika u Francuskoj, koja se prelila na cijelu Europu, bila je inicijalno pokrenuta i orkestrirana od Bardellinog i Le Peničinog Okupljanja. Bijes farmera bio je autentičan, ali artikuliran i usmjeravan od desnice ne samo kao poruka da ne žele ostaviti dio zemlje na ugaru i smanjiti uporabu pesticida kako je zahtijevala Europska komisija, nego je bio upozorenje da se i sama konstrukcija Europe može razoriti.

Mladi Jordan Bardella ima alžirsko i talijansko porijeklo, iza njega je skromno djetinjstvo, razorena obitelj, otac u zatvoru zbog šverca droge, nezavršen fakultet, a sve je to radikalno različito od klasične francuske političke elite – obrazovane, elokventne, kompetentne i upućene u sve nijanse. Bardellu je prepoznala i politički ga odgojila Marine Le Pen, ostavši njegova politička zaštitnica.

Okupljanje se odmaklo od starih tema koje su karakterizirale stranku Nacionalna fronta Jean Marie Le Pena, Marininog oca, kao što su antisemitizam i negiranje holokausta,ili priprosti rasizam. Marine Le Pen najprije je promijenila ime stranke, ublažila retoriku, čak do mjere koja ne odgovara svim članovima.

Kako su rasli politički apetiti, tako su otpali, na primjer, zabrana abortusa i zahtjev za uvođenjem smrtne kazne. Le Pen i njen pulen Bardella sad se zadržavaju na protivljenju imigracijama muslimana, tako da zagovaraju moratorij na legalne migracije i na pitanju povratka izgubljenog tradicionalnog identiteta.

Što se tiče stava prema Europskoj uniji, Le Pen se protivila uvođenju eura, i donedavno zagovarala izlazak iz eurozone. Oduvijek je bila protivnica proširenja, i to iz baš primitivno šovinističkih pozicija (“dok ne budu tako dobri kao mi”), a u vanjskoj politici divila se Putinu, koji je do vrlo nedavno i financijski donirao stranku Okupljanje.

Sad je malo uzmaknula oko Putina, no još zagovara strateško partnerstvo, u ovom trenutku valjda odgođeno, s Moskvom. Ona je, uz Austrijance i Mađare, bila najveći zagovornik Kremlja, a i dalje maksimalno kritična prema Ukrajini i protivi se bilo kakvoj pomoći Kijevu.

Protivnica je članstva Francuske u NATO-u, a sad je olabavila do mjere da pristaje na Savez, ali da se izvuče koliko god može od obaveza. Njene pozicije prema EU-u nalikuju onoj Velike Britanije kad se spremala na odvajanje.

Okupljanje želi labavi savez europskih nacija, a ne Uniju. Ne ide to tako s EU-om. Da je tako bilo najbolje za sve, onda bi se tako Unija povijesno razvijala. Ukratko, ova najpopularnija francuska partija zagovara ideju da se zadrže sve prednosti koje Francuska ima u EU, a ništa da se ne da zauzvrat. Slično smatra i AfD, a u Italiji Salvinijeva Lega, u Nizozemskoj Geert Wilders. Na stajalištu su da im dobrobiti prirodno pripadaju, ali obaveze su im mrske. Taj svoj put zovu eurorealizam.

Štoviše, toliko su godinama zagovarali takvo rješenje, da kad je Marine Le Pen promijenila kurs napuštanja Unije prema “reformama EU-a”, dakle, najavila namjeru da savije Uniju prema svojim željama, tvrda jezgra birača bila je nezadovoljna razvodnjavanjem. Neki bijes narastao je u Francuskoj, koji nije vidljiv na površini, ali svako toliko prasne, bilo u velikim seljačkim protestima, bilo anarhiji žutih prsluka.

Okupljanje šalje u Bruxelles najviše zastupnika od svih francuskih stranaka i čini bazu najdesnije stranke u Europskom parlamentu koja se zove Identitet i demokracija. Ako i kad mladi Bardella dobije izbore u Francuskoj, cijela će se tektonika u Europi poremetiti. Kao razvoj događaja, bit će zanimljivo, kao politika teško i opasno.

Elite ne znaju objasniti
Njemački kancelar Scholz, pak, poražen je od Alternative za Njemačku, a najviše glasova bilježili su na istoku Njemačke. No, i velik broj mladih birača, koji su u zapadnoj Europi oduvijek lijevo, i to je golem šok, okrenuo se AfD-u. Ta je stranka, pak, najradikalnija opcija među partijama krajnje desnice u zapadnoj Europi, tvrđa od francuskog Okupljanja.

Dakako da se već rade analize zašto-kako-otkud to, i ponovo se ističe nezadovoljstvo ponudom političkih elita, od strategije do načina govora. Elite, bilo u Bruxellesu, bilo u glavnim gradovima zemalja članica, jednostavno nisu u stanju narodu prenijeti razloge zašto se odlučuje za neki od pravaca, zašto se ustraje uz neki pravac.

Uz to, uz novu demokraciju društvenih mreža, raste i neprijateljski osjećaj prema znanstvenoj zajednici i školovanim elitama. Svatko tko ima smartphone je najpamentniji i najbolje o svemu zna i takvima se obraća i Okupljanje i AfD, i slične stranke.

Nepremostive su razlike u rječniku, stavovima, brigama, očekivanjima mladih s ljevice i mladih s desnice, toliko velike kao da dolaze s dvije različite planete. Nova ljevica, dakle ne marksistička, nego kulturalna ljevica u Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji i drugdje postala je ideologija dobrostojećih, financijski i karijerno bezbrižnih. Istina je da ta scena podsjeća na opise kako se francuska aristokracija iz zabave igrala pastira i pastirica, pa su tako seljaci za Marie Antoinette oprali i ulaštili jaja da bi ih onda ona pokupila u kokošinjcu i stavila u svilom podstavljenu košaricu.

Niti Francuzi što su glasali za Okupljanje i još desnije partije, niti Nijemci što prilaze AfD-u, ne podržavaju zeleniu transformaciju. Smatraju da će ih ona dokrajčiti i na selu i u gradu. Konkretno u Njemačkoj, građani su ozlojeđeni imperativom ugradnje skupih dizalica topline, smatraju to nepotrebnim hirom elita. AfD im obećava da će moći zadržati i plinske bojlere i peći na drva.

U Italiji Matteo Salvini vodi Legu, nasljednicu Lege Nord, koja je 1989. počela kao separatistički pokret za Republiku Padaniju. U međuvremenu, Lega je postala skoro neuhvatljiva ideološki. U nekim gradovima ili čak regijama Lega je fašistički crna, izaziva pravu nelagodu, a ponegdje pak, tek umjereno desna. Salvini upravo to želi, on hoće usisati sve što može, ali ipak daje pravo onima koje okuplja da dišu. Neki njegovi govori posve su prihvatljivi, a neki drugi musolinijevski.

Dok se u Francuskoj Macron nada da će mladi Bardella, čak i ako će ga morati imenovati premijerom, pokazati nesposobnost u upravljanju, popularnost Lege u Italiji raste jer su dobri gazde u svojim gradovima i regijama. Ove tri velike stranke, francuska, njemačka i talijanska, pripadaju krajnje desnoj grupaciji u Europskom parlamentu koju predvodi Marine Le Pen, a zove se Identitet i demokracija.

Hrvatske stranke koje bi odgovarale profilu AfD-a, pa i Marine Le Pen su Suverenisti, a Lega bi bila kombinacija između Suverenista, Domovinskog pokreta i Mosta. Mnogi francuski političari iz Okupljanja podsjećaju na nastupe generala Glasnovića, pa i sami imaju jednog vrlo desnog radikalnog generala u svojim redovima, kojemu je baka Hrvatica iz Pule.

U toj grupaciji, Identitet i demokracija, u Europskom parlamentu je i belgijski Vlaams Belang. Tko nije iskusio šovinizam i rasizam dobrostojećih u sjeverenim i zapadnim zemljama, ne može si predočiti taj ledeni, opasni zadah. Vlaams Belang je otvoreno rasistički nastrojen. Što se tiče odvajanja Flandrije, možda to i bude na dnevnom redu, jer to žele ne samo Belang, nego i umjerenija, recimo kao Domovinski pokret N-Va (Novi flamanski savez).

Napomenimo da je Belgija toliko decentralizirana da vrlo dugo može ostati bez zajedničke vlade. Svi funkcioniraju za sebe, sasvim uspješno. Jedino je problem koga će, tako razjedinjeni, poslati kao svoje predstavnike u Europsku komisiju. Međutim, iz Identiteta i demokracije ipak su ispale otvoreno fašističke stranke kao što su grčka Zlatna zora. Dakle, tipovi profila Skejo nisu više niti tamo dobrodošli.

Brinu stupovi stare Monarhije
Krenimo prema stupovima bivše Monarhije, Austriji i Mađarskoj. Za Mađarsku znamo da je Orbanov Fidesz suspendiran iz Europske pučke stranke, ali Orban će vjerojatno upisati svoju stranku u nešto manje radikalnu grupaciju Europski konzervativci i reformisti koju vodi Giorgia Meloni. No i tamo će biti na desnom kraju te grupacije. Novo lice na mađarskoj sceni, Peter Magyar, također je izraziti desničar, ali će pristupiti EPP-u.

Austrija je teži slučaj, kao što svjedoči FPÖ – Slobodarska stranka Austrije koja ima dugačku i zanimljivu povijest. Međutim, poslije Drugog svjetskog rata, ponovo ju je oživio bivši SS-ovac, što je odbijalo starije i srednje generacije, ali mlađima je posve svejedno. U međuvremenu su se pomakli prema centru, bili dio koalicijske vlade i onda zadnjih godina ponovo radikalizirali na platformi antiislamizma, antiimigracije, antislavenstva, europrotivnika, ali velikih zagovaratelja Moskve. Vrlo su jaki u Austriji i i rastu.

Šokantno, ali stupovi Monarhije, dobrim dijelom igraju za Putina. Bacimo pogled na Čehe koji su u Identitet i demokraciju dali zastupnike stranke Zora direktne demokracije. Kao i stranke iz zapadne Europe, i oni su antiislamisti, doduše i antiklerikalisti, ultranacionalisti-šovinisti, zagovaraju izlazak Češke iz EU-a i prijateljski promatraju Kremlj.

Vodi ih Tomio Okamura, sin Japanca i Čehinje, koji se između dva kraja svijeta i dječjih domova, doslovno sa samog dna, izdigao u poduzetnika i utjecajnog političara. Njegov uzor je Marine Le Pen. Spomenimo još i estonsku krajnje desnu, antisemitsku i ksenofobnu Konzervativnu narodnu stranku Estonije. Otkud u tako maloj zemlji, manjoj od Slovenije, toliko radikala? Ali, ima ih. U toj istoj grupaciji je i danska stranka radikalne desnice, također antiislamska, ksenofobna i protivnici Europske unije.

Eto, to je ekipa krajnje desnice u Europskoj uniji, koju karakterizira i međusobno neslaganje. Primjerice, Le Pen polako puže prema centru, oprezno, da njeni poklonici to što manje primijete, a Alice Weidel iz AfD-a gura prema daljnjoj radikalizaciji, pojačava zalet.

Većina ih simpatizira Vladimira Putina, većina ih je ne samo anti EU, nego i anti NATO. Ova će grupacija ipak, imati utjecaj u Europskom parlamentu, ali pitanje je koliki. Nije vjerojatno da će s njima velike stranke surađivati – iako, tko zna što će biti nakon izbora u Francuskoj – ali sigurno će se kao golema, hladna sjena nadviti nad ostalima.