Hrvatska se, uz nekoliko drugih malih zemalja, pokazala baš izrazito, ali izrazito proeuropska zemlja, jasno postavljeno, sigurno proeuropsko društvo. Uz Maltu, najviše u Europskoj uniji.

Koliko god izlaznost bila mala, rezultati su takvi da ovaj put ritualno društveno i medijsko samobičevanje o tome kako smo najgori u svemu što postoji jednostavno – nema smisla. Najprije, građani su na izborima nemilosrdno eliminirali pojedine štetočine i za ozbiljna pitanja zaprvao niškoristi igrače i glasali mnogo ozbiljnije nego prošli put.

Mala stranka, Možemo! šalje u europskim pitanjima kompetentnog i politički autentičnog Gordana Bosanca. On će ‘Možemosima’ podići ugled, a ugled je u Bruxellesu najjača moneta. Zašto? Zato jer će se naredni saziv ovog fragmentiranog, u dijelovima opasnog Europskog parlamenta osnivati na kompromisu. A u sklapanju takvih dogovora cijeni se uvjerenje i poznavanje Europskog parlamenta.

Jaki igrači
Dvije glavne stranke, HDZ i SDP, drže neupitni europski kurs ne samo po tome što su rezultatom izbora kontribuirale mjesta u velike političke grupacije od kojih zavisi prosperitet Europe, nego i zato jer im je to stvarna orijentacija. To neupitno stoji za Tonina Piculu, Biljanu Borzan, Freda Matića, svo troje uglednih u Europskom parlamentu, a četvrta zastupnica valjda će naći svoju ulogu.

HDZ je ovaj put u Bruxelles poslao igrača posebno jakog u poznavanju politike i autentičnog u svojim uvjerenjima, Davora Stiera. Zbog toga će Stier biti teška kategorija u EPP-u. Među ostalima kvaliteta varira, od talentiranog i radišnog Resslera pa do neuvjerljive Sunčane Glavak, ali svi će oni – a to je bitno – držati proeuropski kurs koji će zacrtati Andrej Plenković.

Da glasači nisu, kao što jesu, svjesno birali proeuropski, Tonino Picula, koji je posve zanemario komunikaciju s biračima u Hrvatskoj, ne bi se uspio kvalificirati preferencijalnim glasovima. Ali, jest, što znači da je građanima stalo do Europske unije.

Ovi rezultati dodatno će podignuti ugled Hrvatske u Uniji, a također i šanse Andreja Plenkovića u narednoj podjeli karata europskih poslova. Čak i ako Plenkoviću neće biti stalo do pozicije u Bruxellesu, on će osobno ojačati u komunikaciji, jer nastupa s ugledom nedavnog izbornog pobjednika jedne beskompromisno proeuropske zemlje.

Štoviše, čini se da Andrej Plenković, više nego što cilja na vodeća mjesta, gradi ugled tihe eminencije, jakog čovjeka iz sjene, a to je uloga koju često imaju lideri malih i uglednih zemalja. Na primjer, Finske. Bartulicu slobodno zanemarimo, isticat će se ultrakonzervativizmom, ali ne i euroskepticizmom.

Skoro i da straši da europski kurs, europski centar, proeuropski osjećaj počiva baš na nekoliko malih zemalja članica.

Osim najeruopskijih Hrvatske, Malte i Cipra, malo veća od Hrvatske, ali skoro parnjak po broju stanovnika, Danska, šalje većinski Zelene i socijaldemokrate. Isto tako proeuropski glasale su i Finska, Estonija i Litva. Od većih i važnijih zemalja, proeuropski – ali ipak ne toliko koliko mi mali – glasali su Španjolska i Rumunjska. Svi drugi singaliziraju rastrzanost, goleme podjele po svim pitanjima, ali i utjecaj Rusije.

Primjer rastrzanog društva je Grčka, gdje je komunistička ljevica, tj. Siriza, osvojila više glasova nego socijaldemokratski PASOK, a zajedno više nego pobjednički desni centar. Na suprotnom polu teško je i s Poljskom, gdje je euroskepticizam vrlo jak, iako je proeuropski Donald Tusk, odnio većinu.

Pravi problem
U Bugarskoj i Slovačkoj, ali i Latviji, antieuropske stranke koje će više ili manje pridonijeti krajnjoj desnici, vjerojatno do sigurno su pod utjecajem Kremlja.

Stupovi stare Monarhije, Austrija i Mađarska, zastrašujuće su radikalizirani i proruski. Austrijskoj Slobodarskoj stranci nisu štetile niti vrlo jasne indicije o povezanosti s Putinom. Slovenija je također glasala za europski centar, ali je Janšina stranka, koja je najbolje prošla, desnije od Plenkovićevog HDZ-a i nije na vlasti.

Problem su Njemačka i Francuska, a uz njih zemlje osnivačice Europske unije, Italija, Belgija i Nizozemska. Čak je i minijaturni Luksemburg gdje ništa nikome ne fali, uspio dati jednog ekstremista! Najveći problem, pokazalo se, danas je europski Zapad, a tu poziciju u odnosu na Europsku uniji niti u jednoj analizi još nisu osvijestili.

U međuvremenu, u Europskom parlamentu vidimo daljnu eroziju centra i daljnu političku fragmentaciju i unutar samih grupa. Orbanov Fidesz je u EPP-u, ali nema nikakve zajedničke točke s njemačkim CDU-om. Problem je da fragmentacija otežava dogovore i procese odlučivanja za koje je potrebna većina, a EU je ionako prespora. Svi govore o većoj efikasnosti europskih institucija, no ovakva disperzija političkih snaga neće dovesti do toga.

Što se tiče europske krajnje desnice u narednom Europskom parlamentu, dva su procesa na djelu. Očekujemo da će neki omekšavati i približavati se centru. To je već započela Giorgia Meloni, a pokušava, makar neuvjerljivo, i Marine Le Pen. Drugi krak krajnje desnice, njemački AfD, grabi prema još dubljoj radikalizaciji. Što god, krajnja desnica se ugnijezdila i trebat će tek vidjeti što će ostali početi s njima.

Već je poznato da će budući Europski parlament sačuvati stare obrise, tj.većinu EPP-a i Socijaldemokrata. Glavnu koaliciju tradicionalno formiraju grupacije EPP, Socijalisti i Demokrati i Liberali. U prošlom sazivu, te su tri grupacije dodatno zbile redove, kako bi se zaštitile od političkih krajnosti, i marginalizirale ih. Ali, od sada nadalje, pitanje je koja će metoda prevladati, da li sanitarni kordon, ili, vjerojatnije, suradnja velikih, ali i mogućim ad hoc koalicijama EPP-a s Konzervativcima.