Nedavni govori francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i poljskog ministra vanjskih poslova Radeka Sikorskog pokazuju koliko se europsko razmišljanje promijenilo otkako je Rusija napala Ukrajinu u veljači 2022. Budući da njemački kancelar Olaf Scholz podržava Macronovu osnovnu poruku, mogla bi nam predstojati dinamičnija i koherentnija vanjska politika Europske unije.

Sam Macron prešao je dug put. Poznato je da je još 2019. upozorio da je NATO u stanju “moždane smrti” i pozvao na veću stratešku autonomiju Europe, čak otvoreno osporavajući američke politike (a ne samo one Trumpove administracije).

Iako su mnogi mislili da je pogriješio, njegova pogrešna dijagnoza imala je pozitivne posljedice. Uostalom, čak i ako NATO nije bio u stanju moždane smrti, bio je barem u komi, a većina europskih članica razoružala se od raspada SSSR-a. Europa je morala naučiti stajati na vlastitim nogama.

Otada je ruska invazija na Ukrajinu (nakon zauzimanja ukrajinskog teritorija 2014.) oživjela NATO i čak dovela do proširenja saveza, uz nedavno dodavanje Finske i Švedske. Štoviše, Europa je počela osmišljavati vlastitu zajedničku obrambenu politiku, kolektivno kupovati oružje, učinkovitije koordinirati i biti poput SAD-a u svojoj vojnoj i gospodarskoj potpori Ukrajini.

Sikorski: Vođa je netko tko može ostvariti svoje ciljeve na način koji će mu pridobiti pristaše. … Poljska ima taj potencijal.

’Europa može umrijeti’
Glavna poruka Macronova nedavnog govora bila je izravna: “Naša Europa je smrtna. Može umrijeti.” To zvuči poput upozorenja poljskog premijera Donalda Tuska da je Europa sada u “predratnom razdoblju”. Štoviše, opisujući Europu kao zajednički liberalno-demokratski projekt koji se proteže od Lisabona do Odese, Macron je snažno kimnuo glavom konačnom članstvu Ukrajine u EU-u.

Europa se suočava s prijetnjama ne samo svojoj sigurnosti (iz Rusije), već i blagostanju zbog poremećaja na globalnim energetskim tržištima, američke i kineske protekcionističke i industrijske politike te drugih čimbenika.

U skladu sa svojom tendencijom pokretanja revolucionarnih projekata, Macron je sada pozvao na udvostručenje proračuna EU-a, uz značajna povećanja javne potrošnje na umjetnu inteligenciju, kvantno računalstvo, svemirske tehnologije, biotehnologiju i energiju.

Taj će prijedlog sigurno uznemiriti Nijemce, kao i Macronove ideje o stvaranju europskih korporativnih “prvaka”, uspostavljanju “europske preferencije” u nabavi obrane i dodjeljivanju Europskoj središnjoj banci dodatnih ovlasti za potporu rastu, uz borbu protiv inflacije. Pa ipak, nešto se promijenilo u nedavno pogoršanim odnosima između Francuske i Njemačke.

Odmah nakon Macronova govora, Scholz je na Twitteru napisao: “Francuska i Njemačka žele da Europa ostane jaka. Vaš govor sadrži dobre ideje o tome kako to postići, … Zajedno radimo na napretku EU-a: političkom i gospodarskom. Za suveren i inovativan EU. Živjela Europa!”

U svom govoru pred poljskim parlamentom (Sejmom) 25. travnja, Sikorski je otišao još dalje. Poput Macrona, on smatra: “Unija mora postati geopolitički akter jednak drugim međunarodnim silama”, te je pozvao na reforme kako bi se Europsko vijeće odmaknulo od strogo jednoglasnog donošenja odluka.

“Poljska i poljski narod zaslužuju biti jedan od lidera u procesu daljnje europske integracije”, izjavio je. “Vođa je, po definiciji, netko tko može ostvariti svoje ciljeve na način koji će mu pridobiti pristaše. … Poljska ima taj potencijal.”

Ako su se govori Macrona i Sikorskog rimovali, to je djelomično zato što se poljska vanjska politika konačno vraća usklađenosti s politikom svojih najbližih saveznika. Široki transatlantski konsenzus jest da obrambena politika mora stajati na dvije noge: američkoj i europskoj. Ta je spoznaja postala jasna čak i Njemačkoj, koja je sada najvažnija europska pobornica Ukrajine.

Za Poljsku (i baltičke zemlje) europska strateška preobrazba očito je dobrodošao razvoj događaja s obzirom na blizinu Rusije. Stoga je bilo zadovoljstvo čuti kako Sikorski više puta i eksplicitno spominje zbližavanje Poljske i Njemačke u svom govoru.

Sikorski je iznio i prioritete Poljske za njezino predsjedanje EU-om, koje počinje u siječnju 2025. Usredotočit će se na sigurnost i borbu protiv populizma na nadnacionalnoj razini. Poljska ima mnogo kredibiliteta i meke moći po pitanju potonjeg, s obzirom na nedavno iskustvo kada je izdržala neliberalnu vladu Prava i pravde (PiS), prije nego što su je birači odlučno odbacili na izborima u listopadu prošle godine.

Povratak normalnosti otada je nalikovao na revoluciju koja se polako brusi, jer poljsko biračko tijelo ostaje praktički podijeljeno na dva dijela s oprečnim vanjskim politikama. Čak ni poljska “Druga Republika” (1918.-1939.), koja je brzo sastavljena na kraju Prvog svjetskog rata kako bi se ispravile podjele Pruske iz 18. stoljeća i Habsburškog i Ruskog carstva, nije imala takvu oprečnu politiku.

Iako su zaraćene poljske frakcije jedna drugoj rezale krila, njihove su strateške perspektive bile uglavnom komplementarne. Kasnije su se svi složili da je Józef Piłsudski, vođa socijalista, dao Poljskoj istočnu granicu, a Roman Dmowski, vođa nacionalista, koji je sudjelovao na versajskoj konferenciji – zapadnu granicu.

Obrnute uloge
Što god netko mislio o Dmowskom, imao je strateški koncept i nije samo vodio vanjsku politiku čistog ogorčenja, kao što je to učinio PiS-ov vođa Jarosław Kaczyński u odnosu na Njemačku. Povijesno gledano, kada su Nijemci očito bili najveća prijetnja Poljskoj, traženje dijaloga s Rusijom imalo je svojevrsnog smisla (bez obzira na to koliko je neobično sada misliti da je poljska desnica bila tradicionalno proruska).

Danas su uloge obrnute: Rusija je glavna prijetnja, a Njemačka je očiti potencijalni prijatelj i partner Poljskoj. Nastaviti se oslanjati na klišeje iz 1930-ih o Nijemcima nije samo anakrono. To je opasan idiotizam. Karta na kojoj Kaczyński djeluje postoji samo u njegovoj glavi.

Nove poruke koje dolaze iz Europe potiču reaktivaciju Weimarskog trokuta (Francuska, Njemačka i Poljska) nakon 1991. Ali to više neće biti samo regionalni ili simbolički savez; umjesto toga, ako se održi, postat će novi pokretač EU-a, kao i novi potporni stup poljskom suverenitetu.