Godina je 1979., u Jugoslaviji je da se orijentiramo preko povijesti pop-kulture. Bijelo dugme je izdalo album Bitanga i princeza, a tuklo se u tiražama s narodnjacima. Azra je izdala prvi singl Balkane/A što da radim.

U zapadnoj Europi, to je čak dvije godine nakon Sex Pistolsa i njihove God Save the Queen – europski građani su u svibnju izašli na prve generalne europske izbore, za tijelo zamišljeno da provodi demokratsku kontrolu nad odlukama koje se donose u Bruxellesu, u tijelima koja su time što je europska zajednica zemalja jačala, postajala sve kompleksnija i manje razumljiva.

Koji laik shvaća ne samo procedure Europske komisije, nego čak i teme kojima se Europska komisija, ta svojevrsna vlada EU bavi? Nema ga. Doslovno je potrebno biti stručnjak, i onda se kompleksnost Unije navodi kao njena velika mana, a zapravo je pitanje obrazovanja i urastanja u te specifične vrste znanja.

Čak i političari na nacionalnoj sceni miješaju Europsko vijeće i Vijeće Europe (ta institucija ne spada u EU). Samo vrlo upućeni razumiju stručni žargon Bruxellesa. Izravni izbori za Europski parlament trebali su tu situaciju popraviti i situacija se poboljšala.

Treba znati jezik
Dekada osamdesetih u Europskoj ekonomskoj zajednici, kako se tada zvala EU, bila je epoha rasta, vrhunac zlatnog doba Europe. Najveća debata vrtjela se oko toga kako postati još jači i bogatiji, a vodila se u Europskom parlamentu. Britanci, ta stalna sila modernizacije dok je bila dio zajednice, pritisli su da se produbi i raširi i koliko je moguće, funkcionira unutrašnje zajedničko tržište.

Također, sredinom 1980-ih na čelo Europske komisije dolazi francuski socijalist Jacques Delors koji je ojačao Europsku komisiju. Kad se danas kaže da je neka europska institucija ojačala, mnogi misle da je otela prava državama, da se dodatno “odnarodila”, ali Delors je gradio nešto posve suprotno – on je jačao snagu zajednice kako bi svatko unutar nje imao razloga biti jako ili dovoljno zadovoljan.

Što se tiče kadrova koje su partije u državama članicama isticale na izbornim listama za europarlamentarce, još su mnogi, pogotovo ako su bili ambiciozni i imali šanse u domaćoj politici, nevoljko napuštali rodne zemlje u kišoviti i dosadan im Bruxelles ili Strasbourg. Tako je i danas.

Točno je da se rasprave ili zasjedanja u EP-u simultano prevode, ali ono što je zbilja bitno, razgovori i dogovori zastupnika na neformalnim okupljanjima, ne samo na večerama ili u kafiću, traže da ta osoba govori strani jezik. Za usporedbu, 1958., u počecima europske skupštine, 164 delegata govorila su četiri jezika, a francuski je bio radni jezik sporazumijevanja.

Danas 707 zastupnika donose sa sobom 24 službena jezika svojih zemalja (uključujući irski!), ali radni su jezici engleski, francuski, njemački. Većina mejlova je na engleskom. Samo se najvažniji dokumenti, propisi i zakoni, prevode na sve jezike Unije.

Dakako, uvijek se može tražiti od stručnih službi prijevod na svoj jezik i uvijek se može zaposliti asistenta kojemu će glavna dužnost biti filtriranje mailova na zastupniku nepoznatom engleskom, a to mnogi i rade, ali eurozastupnik koji se ne može ravnopravno sporazumjeti s kolegama ne može niti dobro obavljati posao. Nimalo nisu bitni naglasci i izgovor, ali bitno je da mogu komunicirati složeni sadržaj.

Alternativa je da takvi zastupnici, bez vještina koje se traže na tom mjestu, obavljaju nužni minimum. Prije interneta bi se sakrili i odspavali mandat. Danas, pak, mogu realno raditi malo i pogrešno, ali putem mreža ostavljati dojam u zemljama iz kojih dolaze da su zvijezde, bolji i aktivniji nego što jesu, a onda pojačavaju aktivnost pred izbore. To su obično zastupnici za koje su građani u njihovim zemljama glasali protestno, ali tragično uzaludno.

Također ih ima koji naporno rade u resorima od svog interesa, ali zanemaruju komunikaciju prema domaćoj javnosti ili su kritični prema vodstvima svojih nacionalnih stranaka pa gube podršku. Za njih je povratak na domaću političku scenu iznimno težak, ako ne i nemoguć. Zatim ima zastupnika, nevažnih koalicijskih partnera, koji su odradili traženi trenutak u nacionalnoj politici i koje se stavlja na liste za Bruxelles za nagradu da si poprave financijsku situaciju.

No, političari u punoj snazi, sve dok Europski parlament nije dodatno dobio ovlasti stvarnog sudjelovanja u politici, nisu bili spremni napustiti domaću politiku i domaću publiku za Bruxelles. Primjerice, Španjolska je postala članica 1986., i kako je tada pisao El Pais, kad su se sastavljale liste, političari bi rekli “učinit ću što partija od mene traži”.

To bi značilo – i još znači – tandrkanje vlakom Bruxelles – Strasbourg, beskrajna zasjedanja, avione, aerodrome, kašnjenja, hotele, iznajmljene stanove, pa sedam dana u domicilnu zemlju. Ponavljamo, sve to ako se posao shvati ozbiljno, posao je iznimno težak i zaslužuje poštovanje. Ako pak ne, lagano je izbjeći obaveze.

Na vrhuncu moći
Neki su pak lideri slali sebi opasne kadrove u Bruxelles da ih maknu s domaće scene, da ne smetaju i da se tamo umire i utješe visokim plaćama i povlasticama. Svega toga ima i danas.

Svejedno, Europski parlament, a to je počelo od 1990-ih, a pogotovo i poslije 2000. godine, počeo se puniti i kvalitetnim i iskusnim imenima, ili se koristi kao platforma za brušenje budućih nacionalnih političara. Europska i nacionalna politika idu ruku pod ruku, i makar ne može svaki nacionalni političar u Bruxelles na specijalizaciju, oni koji poznaju EU, baš zbog nacionalnih interesa najviše od svega strepe od euroneznalica.

Međutim, ambiciozni i kvalitetni međusobno se prepoznaju, debatiraju oko amandmana, bore se za ono do čega im je stalo – ukratko, ponašaju se kao pravi parlament. Ima odgovornih zastupnika kojima je toliko stalo do tema za koje su zaduženi da su mandate završavali i zdravstveno iscrpljeni.

Vratimo se u osamdesete u Bruxellesu. Nakon inzistiranja Britanije, pokreće se proces jačanja jedinstvenog tržišta, što će do kraja ostati britanski interes u EU i glavna britanska ambicija. Debate u EP-u tiču se deregulacija na unutrašnjem tržištu, a kako se prepreke uklanjaju, tržište jača.

Gotovo prirodno to vodi do ideje o zajedničkoj valuti, što EP podržava, i to vodi prema Europskoj monetarnoj uniji, a to je koordinacija gospodarskih i fiskalnih politika s jedinstvenom monetarnom politikom za članice koje imaju zajedničku valutu. U praksi, to je još korak prema jačanju zajednice država. To će, pak, biti potvrđeno u Maastrichtu 1992. koji je EU jako približio nekom tipu konfederalne države, ali i dalje onom što je Delors zvao neidentifiicirani politički objekt.

U Hrvatskoj taj razvoj nismo niti primijetili, jer smo imali druga posla, ali tko zna jesu li to shvaćali u zemljama istočne Europe kad se s njih povukla kontrola iz Moskve. Vjerojatno ne, još su bili zbunjeni, politička tranzicija je trajala, a njihova povijest bila je još udaljenija od zapada od jugoslavenske.

Ta razlika u fazi zajedničkog razvoja istoka i zapada Europe, bivših socijalističkih zemalja i zapadnih, nedostatak zajedničkih doživljaja, dva rukavca povijesti, čini se i danas presudna. Ali, početkom devedesetih, sad kad je prevažni Ugovor iz Maastrichta bio u džepu, Europska unija, a s njom i Europski parlament, osjećao se na vrhuncu svoje moći.

Pomislili su da mogu sami riješiti pitanje jugoslavenskog rata, u svom, kako se tada govorilo “dvorištu”, u čemu je, uz veliku dobrnonamjernost, bilo i nijansi neokolonijastičke superiornosti. Dakle, EU nije diplomatski riješio rat, nego se on završio uz angažman Sjedinjenih Država i tri europske članice koje su djelovale uz Ameriku, Chiracovu Francusku, Kohlovu Njemačku i Blairovu Britaniju. No, postrani od EU-a.

Svejedno, na samom početku 90-ih, Sloveniji, a i Hrvatskoj u ratu, predsjednik Europske komisije Delors, ponudio je tzv. “europsku perspektivu”. Europski parlament osuđivao je rat na Balkanu, ali nisu dobro poznavali situaciju. Vodile su se teške političke bitke za narativ oko toga što se događa u bivšoj SFRJ. Godine 1995. Unija se povećala za Austriju, Švedsku i Finsku i njihovi zastupnici proširili su i Europski parlament.

Devedesetih, najvažnije političke teme na kojoj su se izoštravale razlike i sklapali savezi bio je rat na Balkanu i perspektiva istočnoeuropskih zemalja za članstvo, odnosno da se Europa “s obje strane rijeke Labe (Elbe) ponovo spoji”. Čini se čak da je ta tema dominirala puno više nego danas rat u Ukrajini, iako je rat Rusije i Ukrajine mnogo veća stvarna opasnost za Europu. No, oko Balkana, to je bila bitka za narativ o snazi i ulozi Europe.

Sredinom 1990-ih prvih sedam članica odlučuje se i na šengenski režim, simboličko skidanje graničnih prijelaza, ali iza kojeg stoji složeni sustav suradnje i razmjene podataka.

Osamdesetih i devedesetih, Europski parlament ipak je i dalje bio institucija koje se Europska komisija i Europsko vijeće (zemlje članice) nisu bojale. U teoriji, postojao je trokut odlučivanja između te tri institucije, ali ipak se Parlament vukao za njima i stalno osjećao nezadovoljnim, nedovoljno cijenjenim.

No, Ugovor iz Maastrichta dao je Parlamentu ovlast koju prije nije imao, a to je da potvrdi i odbaci EK, skupa s predsjednikom i njihovim povjerenicima. Dakle, svojevrsna vlada EU-a i njeni ministri morali su proći kontrolu. Trebalo im je neko vrijeme da shvate koju moć imaju u rukama, ali od 2000.-ih nadalje jako je teško proći kontrolu Parlamenta za dobivanje povjereničkog mandata. Neki se kandidati odmah šalju kućama i predlažu se novi. Kandidati za Komisiju strepe.

Sad je samo pitanje kakvi su oni kao kontrolori. Naredna takva provjera bit će u listopadu nakon što će se konstituirati Europski parlament, a odmah potom države članice i partijski lideri odrediti predsjednika Europske komisije i podijeliti jake restore. No, ništa više nije zagarantirano. Dakle, demokratska kontrola, kakva-takva, ipak postoji zahvaljujući Europskom parlamentu.