Koliko je moda, i to ona najluksuznija, unosan biznis, govori i novi svjetski poredak najbogatijih ljudi na svijetu. S bogatstvom većim od 233 milijarde dolara (travanj 2024.), na prvom se mjestu smjestio 75-godišnji Francuz Bernard Arnault, vlasnik modnog konglomerata LVMH Moët Hennessy Louis Vuitton, ostavljajući iza sebe Elona Muska (195 mlrd. dolara), Jeffa Bezosa (194 mlrd. dolara) i Marka Zuckerberga (177 mlrd. dolara).

Ljudi trebaju tehnologiju, zabavljaju ih priče o letu u svemir, ali više od svega, kako se čini, vole se lijepo i skupo odjenuti. Louis Vuitton na ramenu, Tag Heuer na ruci, dijamantan Tiffany na prstu – to je život!

A davno je to zaključio već spomenuti Arnault, čiji LVMH u svom portfelju ima brendove poput Louisa Vuittona, Diora, Fendija, Celinea, Givenchyja, Tag Heuera, Tiffanyja, ali i Sephore, Moëta & Chandona i mnogih drugih. Arnault je rano prepoznao potencijal luksuzne mode te je 1984. godine kupio Boussac Saint-Freres, tada diva tekstilne industrije. Vrlo brzo otpustio je čak 9000 radnika, rasprodao imovinu i gotovo sve brendove – osim Christiana Diora i robne kuće Le Bon Marché.

Takvo poslovanje priskrbilo mu je nadimak Terminator. Dior je uskoro postao profitabilan, a Arnault je s vremenom kupovao sve više luksuznih brendova, podržavao mlade dizajnere poput Johna Galliana, Marca Jacobsa, Alexandera McQueena, redom najveće modne genije svoga vremena, kojima je novac bio nusprodukt njihove kreative, no Arnaultu je novac bio jedini cilj.

Zlatna koka modnog konglomerata LVMH bio je i ostao Louis Vuitton, brend koji, kako je vidljivo iz aviona, a to potvrđuju i statistike, poznaje gotovo svaka osoba na planetu. Ako je vjerovati onoj da je kopiranje ultimativan izraz ljubavi, onda za Louis Vuitton nema brige – s nepojmljivo velikim brojem krivotvorina u svakom kutku svijeta, Louis Vuitton je i najvoljeniji i najomiljeniji brend.

Dovoljno je prošetati zagrebačkom špicom i to će se obožavanje reflektirati u golemom broju torbica i modnih dodataka s kojih vrišti prepoznatljiv logo, što originalnih, a što nabavljenih u Turskoj (odakle dolaze skuplje verzije kopija) pa sve do onih za 15-20 eura koje dolaze s Hrelića.

A Louis Vuitton zaista je respektabilna modna kuća, osnovana u Parizu 1854. godine, što je s ponosom ugravirano u sve njene proizvode. Mnogi se modeli, poput torbi Neverfull, moraju čekati, a brend nikada, ali baš nikada nema popuste i sniženja. Za modne kuće tog profila sniženja su blasfemija. Jedino na što pristaju su tzv. private saleovi – na kojima odabrani krug kupaca i fashion buyera, profesionalnih stilista, ima priliku nabaviti neke modele po povoljnijim cijenama – kao zahvala za njihovu vjernost.

Glavni je dizajner u Louisu Vuittonu od 2013. godine Nicolas Ghesquiere, a lani je menswear preuzeo Pharell Williams. Zaštitno lice im je Zendaya. Ova imena jasno govore kako je tradicionalni brend itekako uspio držati korak s modernim vremenima te se po svim istraživanjima drži stabilno pri vrhu najomiljenijih brendova generacije Z. Upravo je sposobnost pridobivanja nove publike zajednička svim top brendovima današnjice.

Među njima je svakako i Gucci, ujedno i jedina akvizicija koju Terminator Arnault nije uspio realizirati. Početkom novog tisućljeća za Gucci se vodila oštra borba. Arnault je potajno kupovao dionice čim je Gucci izašao na burzu i pokušao neprijateljsko preuzimanje, no Gucci je nakon duge borbe i mnogih sudskih tužbi ipak ostao izvan konglomerata LVMH. Danas je u vlasništvu Keringa, drugog velikog igrača u svijetu luksuza.

Njegovo čelno lice danas je sin osnivača, čovjek koji je tvrtku modernizirao i, uostalom, transformirao ga iz PPR-a u Kering, a to je François-Henri Pinault, mnogima poznat kao suprug glumice Salme Hayek. Uz Gucci, kao dragulj u kruni, tu su i Balenciaga, Bottega Veneta, Saint Laurent, Alexander McQueen i drugi. Gucci, koji prema svim klasifikacijama uredno ostvaruje top pozicije u vrijednosti brenda i prodaji, prešao je trnovit put od 1921. godine, kada ga je u Firenci osnovao Guccio Gucci, pa do danas, kada je Keringov bankomat.

Kao i mnoge druge velike talijanske i francuske modne kuće koje su postale i ostale najpoznatije na svijetu, tvrtka je dugo bila u vlasništvu obitelji, no kako to obično biva, u jednom trenutku počinju bitke za vlast i nasljedstvo. Nedavno je to čak i tematizirano u mini seriji “House of Gucci” u režiji Ridleya Scotta s Lady Gagom, Adamom Driverom i Alom Pacinom u glavnim ulogama. Na kraju, Gucci je potpao pod Kering. Prvo renesansno razdoblje i spas za Gucci bio je dolazak tada mladog dizajnera Toma Forda, koji je poslije i sam postao vlasnik istoimenog luksuznog modnog brenda, a koji je nedavno prodao za 2,8 milijardi dolara grupaciji Estee Lauder, također velikom igraču na modno-beauty sceni.

Druga renesansa za Gucci stiže 2014. godine, kada je u kompaniju došao otkačeni modni genijalac Alessandro Michele, koji je u potpunosti transformirao viđenje Guccija. Pomaknuta estetika, uz izrazitu logomaniju gurnutu u prvi plan, na trenutke čak na rubu kiča, bila je pravi preokret za Gucci koji je godinama nakon Toma Forda životario na ostacima njegova poznatog minimalizma. Michele je, prije odlaska iz Guccija 2022. godine, osvojio nove generacije koje su odjednom počele zarađivati svoj prvi novac i trošiti ga upravo na Gucci.

Cijene rabljenih torbica kreću se oko 500 eura, a nove nije moguće nabaviti za manje od 1000 eura. Gucci, za razliku od LV-a i Chanela, ne preza od outleta te se birani modeli mogu pronaći u dizajnerskim outletima na nekoliko sati od Zagreba, u McArthur Glenn Pardorfu kraj Beča i Noventi di Piave blizu Venecije. Cijene su niže i do 50 posto, ali da bi se ušlo u prodavaonicu, treba čekati u redovima.

Još jedan od brendova koji se smatra ultimativnim statusnim simbolom jest Chanel. Osnovala ga je Gabrielle Coco Chanel 1910. godine u Parizu. Djevojčica odrasla u sirotištu postala je jedna od najznačajnijih osoba u povijesti mode. Njezina je ostavština enormna. Od modnih dodataka, preko kreacija od tvida, pa do parfema, među kojima je i dalje najpoznatiji Chanel br. 5, prvi put napravljen 1923. godine, Coco Chanel ne prestaje intrigirati javnost.

Njezin je život tematiziran u mnogim filmovima i serijama, često joj se spočitava suradnja s nacistima, no brend je unatoč svemu ostao netaknut. Bila je pomalo ekscentrična, živjela je na drugom katu hotela Ritz na Place Vendômeu, u apartmanu od 188 kvadrata, a tvrtku je ostavila u rukama svog učenika, modnoga genijalca Karla Lagerfelda, koji je njime kreativno upravljao do svoje smrti 2019. godine. Lagerfeld, međutim, nije bio vlasnik, već je to samozatajna obitelj Wertheimer, budući da je Pierre Wertheimer s Coco bio i osnivač tvrtke.

Chanelove se kreacije smatraju ultimativnim pojmom elegancije i luksuza, torbica od janjeće kože poznata kao 2,55 statusni je simbol, a posljednjih 10-ak godina njezina je cijena višestruko veća, pa ugledni New York Times kaže kako se više isplati uložiti u Chanel torbu nego u nekretnine ili u dionice. Torba koja je 2008. koštala 2000 eura danas stoji oko 8000 i cijena kontinuirano raste. A trend je to koji ne prestaje jednostavno zato što ima kupaca. U nekim su prodavaonicama još prije dosta vremena ograničili količine, ponajviše zbog kupaca iz Azije koji su kupovali strašno puno.

U prvu ligu luksuza svakako treba ubrojiti i Hermčs, čiji logo H mnogi ponosno ističu barem na remenu, a torba Birkin postala je dio pop kulture nakon što ju je Samantha u “Seksu i gradu” pokušala kupiti, no brutalno je odbijena jer postoji lista čekanja. Od početka 2000-ih, kada je snimljena legendarna scena, do danas brend je samo rastao. Od 1837. u vlasništvu je obitelji Hermes, a u posljednje je vrijeme nasljednik Nicolas Puech, peta generacija osnivača, došao u fokus javnosti jer planira prekinuti nasljedni niz te posvojiti svog 51-godišnjeg vrtlara kojemu bi ostavio Hermes.

I dok je vlasnička struktura Hermčsa neizvjesna ili je možda na njega oko bacio francuski modni Terminator, itekako je izvjesno da je tržište luksuza jače nego ikad prije, s projekcijama rasta do 2030. godine.

Zašto je to tako, vjerojatno spada u domenu psihologije jer kada se zna da proizvodnja, materijal i sastavljanje jedne dizajnerske torbe košta katkad i manje od 10% njezine istaknute cijene, no ljudi su i dalje spremni platiti nekoliko tisuća eura, a torbu Birkin i po stotinu tisuća eura, moramo se zapitati što toliko motivira ljude da se okite brendiranim stvarima. Kupnja luksuznih stvari nije esencijalna, nije racionalna, često brendirane stvari kupuju upravo oni koji si to ne mogu priuštiti, no želja za pripadanjem određenom krugu ljudi te osjećaj uspjeha i ostvarenosti nevjerojatno su snažni i očito imaju svoju cijenu, onu na etiketi.