Godina je 1979. u povijesti briselskog bloka zemalja i velika godina za razvoj Europskog parlamenta. Briselski blok već je pet godina ojačan ulaskom Velike Britanije, Irske i Danske.

Od te tri zemlje, jedino će Irska do danas ostati beskompromisno proeuropska, Danska uvijek malo stane po strani, pa se razmisli i vrati, a Britanija je, nažalost, ne samo vani, nego i daleko od Europe. Što je pogotovo šteta za Europski parlament jer su britanski europarlamentarci unosili u diskusije elokventnost, humor i duh Westminstera, a koji je njihovim odlaskom zamro.

Dakle, te 1979. građani zapadne Europe još su pod dojmom da svijet generalno ide nabolje. Još se diskutira o svrgavanju diktatura u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu. Žele odmah unutra, ali ih Bruxelles još koči. Prva će, 1981., u EU ući Grčka, posve nepripremljena, a Španjolska i Portugal 1986. Do tada njihovi gastarbajteri dolaze i rade i grade, a portugalske kućne pomoćnice rede po kućama finih gospođa. Oko Grčke u Bruxellesu i dan danas gunđaju.

Brandtova turneja
Međutim! Te 1979. održani su prvi izravni izbori za Europski parlament u tadašnjih devet članica. To su i prvi međunarodni izbori za instituciju parlamenta. Izabrano je 410 eurozastupnika, proporcionalno prema veličini zemalja, ali su se rasporedili prema političkim grupacijama koje su predstavljali.

Bilo je zanimljivo, pa je primjerice njemački kancelar i nobelovac Willy Brandt na turneji po Francuskoj, Belgiji, Italiji, Nizozemskoj pozivao građane da glasaju za socijaldemokrate na europskim izborima. Golemi Brandtov ugled, ali i opći politički ambijent, rezultirali su da je najveći pobjednik prvih europskih izbora bila Konfederacija Socijalističkih stranaka, drugi su bili iz desnog centra koji su danas prerasli u EPP, treći komunisti, a četvrti liberali.

Najveći odaziv za prve europske direktne izbore, osim u Belgiji i Luksemburgu gdje je glasanje obavezno, bio je u Italiji, 84 posto, među kojima i mnogo komunista koje je tada vodio reformator s ljevice. Enrico Berlinguer smatrao je da su europejstvo i ljevica, pa čak i komunistička ljevica, čvrsto povezani.

Najmanji odziv bio je u Britaniji i Danskoj. Iako su izašli na ove prve izravne izbore, građani niti tada nisu jasno znali što bi očekivali. Nisu sasvim povjerovali da će se na toj supranacionalnoj razini njihov glas čuti i biti zastupljen u Bruxellesu. Znali su da je već postojao parlament, nimalo bitan, pa zašto bi sad bilo drugačije samo zato jer se mijenja način glasanja? Razrađenije ideje bile su u političkim partijama.

Spomenuli smo Berlinguera, no recimo degolisti, tj. demokratska francuska desnica, ali i Labour u Britaniji, bojali su se da će europski parlament postati suviše važan. Toliko važan da će njegov rad ugroziti nacionalne parlamente i takvu su kampanju i vodili. Prva predsjednica tako izabranog Europskog parlamenta bila je francuska socijalistkinja Simone Veil.

Izabrani zastupnici, pak, i ne samo oni, nego sva briselska upravljačka elita, i zainteresirani za politiku u europskim članicama, računali su s time da će europski parlament od slabe skupštine malih ovlasti, nakon izravnih izbora, osnažiti. Podrazumijevalo se i da će novi Europski parlament prerasti u stvarnu demokratsku kontrolu sve većeg razvoja briselske zajednice zemalja, jer doista, izravni glas građana ima mnogo veću težinu.

Nešto ranije, 1973., pridružilie su se su nove zemlje, a priprema se teren za politički duboko ranjene Španjolsku i Portugal. Zajednica europskih zemalja postaje čvršća, veze se produbljuju i razvijaju. Svi su sve više povezani sa svakim, a to znači da se uspostavljaju i nova pravila. Ne samo to, nego se sredstva iz zajedničkog europskog proračuna usmjeravaju prema slabo razvijenim dijelovima država članica. Drugim riječima, Europa se zajednički gradi.

Razumljivo je da Europska komisija, koja upravlja tim procesima, postaje sve jača i važnija, a njeni čelnici sve biraniji i kvalitetniji. Britanci, Nijemci, Francuzi… svi su pridonijeli rastu kvaliete javne uprave Europske komisije. Smatralo se da će izravno izabrani zastupnici Europskog parlamenta uspostaviti kontrolu građana zemalja članica, demokratsku kontrolu nad sve većim ovlastima ovog središnjeg upravnog tijela i sve veće i složenije i običnom čovjeku sve manje razumljive strukture te zajednice zemalja.

Sjedište skupštine i parlamenta otpočetka je bilo u Strasbourgu, ali važne odluke, informacije i veći protok bili su u Bruxellesu, pa se i Europski parlament naginjao da bude u žiži, a ne na periferiji. Svaki mjesec europski zastupnici i njihovi asistenti sjedaju na vlak i voze se četiri sata do Strasbourga i tamo drže višednevno plenarno zasjedanje.

Zašto? Kad je 1952. osnovana Zajednica za ugljen i čelik, sve je bilo dogovoreno, znalo da će je voditi Jean Monnet, jedino se nije znalo gdje će biti sjedište. Nizozemska, Njemačka i Luksemburg predložili su Bruxelles, logičnu lokaciju, podjednako udaljen od drugih glavnih gradova Unije i odlično prometno povezan. Odjednom je, prepričava Monnet u Memoarima, istupio belgijski ministar vanjskih poslova Van Zeeland: “Ne znam, umorni smo i pospani, kasno je, ne možemo to sada odlučiti”.

Predložen i Liege
Naime, Van Zeeland nije htio ugroziti vlasite izglede na lokalnim izborima u Liegeu. Danas najsimorašniji dio Belgije tada je bio daleko najbogatiji. Ugljenokopi, čeličane, nebo se crnilo nad krajem, i jedna jaka grupa lobista htjela je upravo Liege za sjedište Zajednice za ugljen i čelik. Drugi nisu htjeli niti čuti. Novu organizaciju primio je Luksemburg, ali kako ta mala zemlja i grad nisu imali dovoljno veliku salu da bi primili skupštinu, pa su se tako odlučili za Strasbourg i prvu sjednicu održali u auditoriju tamošnjeg Sveučilišta.

Godine 1958. sjedište nove europske zajednice država preselilo se u Bruxelles. Ali, u međuvremenu, Francuzi su odlučili da ih simbolički jača ako sjedište Europskog parlamenta ostane u Strasbourgu. Uglavnom, oko dvije trećine parlamentarnih poslova obavlja se u Bruxellesu. Dakako da ovo mjesečno premještanje košta, ali eurozastupnici su i inače jako skupi. Slijede citati sa službenih stranica…

“Neto plaća je 7853 eura i 89 centi. Uz to, naknada za opće troškove 4950 eura mjesečno paušalni je iznos koji zastupnicima omogućuje pokrivanje troškova kao što su najam ureda u državi članici u kojoj su izabrani ili troškova za informatičke hardvere i softvere, uredski materijal, mobilne telefone/pretplate i internetske pretplate. Dnevnica od 350 eura paušalni je iznos koji pokriva smještaj, obroke i povezane troškove svakog dana tijekom službenog rada zastupnika u Europskom parlamentu.

U slučaju da zastupnici, čak i ako nazoče sjednici i potpišu se na popis nazočnih na dane glasovanja propuste više od polovice poimeničnih glasovanja, dobivaju samo polovicu dnevnice. Europski parlament pokriva putne troškove kako bi se zastupnicima omogućilo da sudjeluju na sjednicama i sastancima Europskog parlamenta, primjerice na plenarnim sjednicama, sjednicama odbora te sastancima klubova zastupnika. Uglavnom se održavaju u Bruxellesu ili Strasbourgu.

Zastupnicima se, nakon što dostave račune, nadoknađuju stvarni troškovi putnih karata korištenih radi sudjelovanja na sastancima. Gornje granice postavljene su do najviše cijene zračnog prijevoza poslovnog razreda (razred D ili sličan), karte za vlak prvog razreda ili 0,58 eura po kilometru za putovanja automobilom (do najviše 1000 km). Osim toga, postoje utvrđeni iznosi koji se temelje na udaljenosti i trajanju putovanja kako bi se pokrili razni putni troškovi (cestarina, troškovi prekomjerne prtljage, troškovi rezervacije…)”.

Ovi običaji uvedeni su u doba kad se nikog od europskih političara nije moglo prisiliti da provide niti godinu, a kamoli četiri godine u Europskom parlamentu. Političari, ako nisu bili uvjereni i strastveni za svoje ciljeve, osjećali su da gube dragocjeno vrijeme, pa su se zato povlastice stalno povećavale, kako bi se njima namamili da se prijave za europske zastupnike.

Kako su povlastice u međuvremenu jako narasle, i mediji se počeli puniti ironičnim opisima, počeli su bivati transparentniji i skromniji. Osim toga, što je to transparetnost i na što se sve “ima pravo” kad si zastupnik, razlikuje se od zemlje do zemlje, od kulture do kulture. Još traje korupcijski skandal u kojoj su umiješani grčka zastupnica i bivši talijanski zastupnik.

Uglavnom se radi o trgovini utjecajem za donošenje povoljnih odluka u nekom predmetu. Finci problijede kad im se tako nešto i spomene. Također, poznajem zastupnicu iz Švedske koja u dva mandata u Europskom parlamentu baš nikad nije koristila niti službenu karticu za reprezentaciju i baš svaki ručak i svaku kavu platila je sama…