Kroz njega se najbolje prelama kako EU vidi sebe, koliko je blizu tome da je neka vrsta države

Autor: Ines Sabalić , 06. svibanj 2024. u 13:49
Foto: SHUTTERSTOCK

Zašto ima pravo suoodličavanja u nekim pitanjima i otkud mu to pravo.

Jedno od pitanja koje nas muči uoči europskih izbora na kojima će hrvatski građani izabrati 12 zastupnika od 705 koliko ih ima, kako i zašto postoji Europski parlament, ako EU nije država, a parlamenti inače postoje samo u suverenim državama.

A ako EU nije država, kako to da Europski parlament ima pravo suoodličavanja u nekim pitanjima, i da mu je to pravo temeljeno na Ugovorima, a ti Ugovori postoje u EU umjesto Ustava. Da EU ipak nije država?

Nije, ali ako se listaju dokumenti unazad i sve posloži, uočljivo je da elementi postoje, a osim toga, već u prvom osnivačkom dokumentu, onome o Zajednici za ugljen i čelik, osnovane 1951, tj.1952. (Francuska, Njemačka, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Italija) govori se o europskom savezu. (Samo usput spomenimo da je 1950.godine bilo čak riječi o zajedničkoj europskoj vojsci!).

Važan proces potvrđivanja

U listopadu će europski zastupnici potvrđivati osobu koja će naslijediti Ursulu von der Leyen na čelu Komisije, i svakog od povjerenika.

Jačanje zajednice i njenih tijela
Međutim, taj europski savez dobivao je obrise koje i danas prepoznajemo u EU: imao bi Vijeće, tj.instituciju sastavljenu od ministara zemalja članica, zatim Sud, Europski sud, svoju najvišu instancu (čije odluke vrijede i za zemlje članice, i za institucije ove zajednice, i za poduzeća itd), imao bi svoju izvršnu vlast (tada se zvao Autoritet, odnosno Visoko tijelo, ili Visoka uprava, a iz toga je nastala Europska komisija) te, ono što nas sad zanima, skupštinu.

Skupština je imala samo savjetodavni karakter – a ipak smo kroz desetljeća došli do sve važnije funkcije Europskog parlamenta. Ni danas Europski parlament nije presudno važan. Zamislimo parlament neke stvarne, prave države, u kojima se zastupnici bune da nemaju dovoljno ovlasti, da ih se dovoljno ne poštuje, a oni su direktno izabrani i volja su naroda, dok su članovi Vlade tek imenovani. Ipak, ima barem nekoliko momenata, bez kojih EU ne bi mogla funkcionirati da nema Europskog parlamenta.

To ćemo vidjeti nakon europskih izbora, u listopadu, kad će europski zastupnici potvrđivati osobu koja će naslijediti Ursulu von der Leyen na čelu Komisije, i svakog od povjerenika. Taj proces potvrđivanja nije nimalo formalan, nego stvarna bitka između suprotstavljenih stranaka, a pogotovo će to biti ovaj put kad će sastav Europskog parlamenta biti politički šarolikiji nego ikada u povijesti i kad ideologija političkog centra gubi svoje teritorije.

Još malo povijesti da bi se shvatila sadašnjost: druga pretvorba zapadnoeuropskog bloka zemalja dogodila se 1957.godine. Tad su ustanovljena dva tijela, Europska ekonomska zajednica i, bilo je to vrijeme Hladnog rata, Europska zajednica za atomsku energiju, tzv Euroatom.

705

zastupnika ima Europski parlament i drugo je po veličini demokratsko biračko tijelo na svijetu

Deset godina kasnije, 1967. Europa se konačno budi iz poslijeratnog društvenog drijemeža, spremaju se velike društvene promjene, koje će kulminirati studentskim protestnim pokretima i društveno i kulturološki posve novim buntom u Parizu 1968.godine. U pozadini takvog društvenog razvoja, one dvije institucije se spajaju u jedinstvenu Europsku ekonomsku zajednicu. Zajednička Europa jača.

Od 1952.pa nadalje, zastupnici nacionalnih parlamenata šest zemalja osnivačica sastajali bi se u Strasbourgu, diskutirali, razmatrali, družili se, produbljivali svoja poznanstva i davali uvide u odluke ili namjere svojih vlada, razmatrali pitanja ovog saveza država, ali i – imajući u vidu što je pisalo u osnivačkim dokumentima – sve više povećavali važnost svoje skupštine.

Tijekom vremena narasli su na 142 člana i počeli se neformalno, od 1962.godine, nazivati Europski parlament. (Ime Europski parlament službeno je priznato tek 1987.godine. To je potvrđeno u jednom od najvažnijih europskih dokumenata, Jedinstvenom europskom aktu).

Nijedna europska institucija nije prošla kroz takve transformacije kao Europski parlament, ne samo u broju zastupnika, nego u ovlastima, funkcioniranju, odnosu prema građanima članica, svijesti o sebi kao instituciji. Kroz Europski parlament najbolje se prelama i kako EU sebe vidi, koliko je blizu tome da je neka vrst države.

Ali, tek smo u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Razlike među državama članicama su skoro podjednako velike kao što su bile između zapadne i istočne Europe kad su se počele spajati nakon pada Berlinskog zida. Luksemburg, primjerice, bio je nezamislivo katolički društveno konzervativan, i uopće nije bio bogat!

Godine 1968. kad su francuski studenti postavljali barikade s povikom Mašta na vlast!, u flamanskom gradiću Louvainu, gdje je jedno od najstarijih i najcjenjenijih europskih sveučilišta, flamanski studenti zahtijevali su pravo komunikacije na svom jeziku, a ne na, tada službenom za cijelu Belgiju, francuskom. Kakav li je to bio nesrazmjer političkih ambicija i projekata u više manje sličnim kulturama dvije susjedne zemlje, Francuske i Belgije, među studentima, i konačno, samo na pola sata automobilom od Bruxellesa gdje je bilo sjedište europske zajednice.

12

zastupnika dolazi iz Hrvatske, 9. lipnja biraju se po četvrti put

Njemačka se tek tada, nakon niza okruglih stolova, debata, tekstova, književnih djela, stvarno suočavala s nacističkom prošlošću, što je šokiralo tadašnje njemačko društvo. Jugoslavenski gastarbajteri masovno su selili za Njemačku i tamo se upoznavali sa životom zapadne Europe.

No, kontinuitet od tog vremena do danas itekako postoji, čak i u ličnostima. Tako je Nijemac, pariški studentski vođa iz 1968., Daniel Cohn-Bendit, bio skoro donedavno član Europskog parlamenta, vrlo cijenjen zastupnik i lider Zelenih. U Europskoj ekonomskoj zajednici jačaju institucije, a pogotovo se pažnja pridaje razvoju unutrašnjeg, jedinstvenog tržišta. Europa ekonomski jača, standard raste.

Prva stvarna moć, ovlast europskog parlamenta, je iz 1970, kad su počeli nadgledati neke dijelove, a zatim je ta kontrola postajala sve jača i ozbiljnija, zajedničkog europskog proračuna. Te ovlasti zastupnici su dobili zato jer ovaj briselski blok zemalja svakih toliko prilagođava svoje temeljne akte, svoje Ugovore. Odluka o tome prolazi li ili ne sedmogodišnji europski zajednički proračun (koji neki u Bruxellesu zovu “financijska perspektiva”), prerogativ je Europskog parlamenta, a kako zajednički proračun određuje smjer, namjere, filozofiju, strategiju Unije, ta je ovlast bitna.

Uz to, Europski parlament, pod ruku s Vijećem (šefovima vlada i država zemalja članica), suodlučuje o nizu zakonskih prijedloga. Međutim, Vijeće ima, i zadržat će, glavnu ulogu, a Europski parlament sekundira. Ako se Vijeće u kojima su premijeri ili predsjednici iz različitih stranaka koje su zastupljene u EP slože oko nekog zakona, zamolit će zastupnike svojih stranaka da tako i glasaju, i oni će to napraviti.

Zastupnici, pak, koji nisu u stranačkim klubovima u EP, bilo kojem stranačkom klubu, od desnice preko centra do ljevice, tzv nezavisni, nemaju ama baš nikakav utjecaj. I kava s njima u kafiću Parlamenta gubljenje je radnog vremena i za druge zastupnike koji usklađuju amandmane, sklapaju kompromise preko partijskih linija oko tema koje prelaze ideologije, a i za novinare.

Direktno biranje
Najveća promjena, jedan od najvećih datuma u razvoju Europskog parlamenta je odluka da se europski zastupnici biraju na direktnim izborima u zemaljama članicama. Više nisu samo izaslanici svojih nacionalnih parlamenata odnosno direktni izvršitelji naloga iz svoje države, nego imaju posve drugačiju ulogu. Tijekom vremena, vidjet ćemo, neki glasaju tzv “nacionalno”, a drugi više “stranački”, zavisi odakle dolaze i u kojim su strankama.

Od Prvog europskog kongresa u Haagu (prošli nastavak u Poslovnom dnevniku), do osamdesetih, žene delegati i žene zastupnice bile su rijetke iznimke. Za usporedbu, žene političari u Jugoslaviji bile su mnogo prominentnije, primjerice u Hrvatskoj, Savka Dabčević Kučar i Milka Planinc. Modernost nije baš u svemu bila rezervirana za zapadnu Europu.

No, prva predsjednica tog novog Europskog parlamenta, godine 1979, bila je Simone Veil, političarka s iskustvom holokausta i nacističkih logora, izrazito proeuropski orijentirana, feministica, koja se izborila za pravo na abortus 1975.u Francuskoj. (Jugoslavija je pravo na pobačaj kao isključivu odluku žene imala u Ustavu od 1974.) Simone Veil bila je predsjednica Europskog parlamenta do 1982, ali je ostala članica do 1995. To je bilo vrijeme rasta ovlasti Europskog parlamenta, ali i rasta privilegija europskih zastupnika, o čemu u nastavku sljedeći petak.

Komentirajte prvi

New Report

Close