Pojava otvorenog multilateralnog trgovinskog sustava koji je odvajao trgovinu od geopolitike odigrala je ključnu ulogu u poticanju gospodarstva nakon Drugog svjetskog rata. No, kako trgovinske politike sve više oblikuju geopolitička razmatranja, postaje vidljiva nova paradigma.

Taj je trend započeo carinama koje je bivši američki predsjednik Donald Trump uveo na kineski uvoz 2018., koje je administracija predsjednika Joea Bidena zadržala, a zbog kojih je Kina uvela vlastite carine na uvoz iz SAD-a.

Zatim su 2022., nakon napada ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu, zemlje skupine G7 i Europska unija uvele opsežne gospodarske sankcije Rusiji, zabranivši izvoz u Rusiju i uvoz ruske robe.

Umjesto da uzrokuju pad globalne trgovine, kao što su mnogi očekivali, te trgovinske prepreke i restriktivne mjere samo su usporile globalizaciju, pretvarajući je u “usporenu globalizaciju”. Zanimljivo je da je, unatoč ratu u Ukrajini i poremećajima u lancu opskrbe u posljednjih nekoliko godina, trgovina kao postotak BDP-a dosegnula rekordnu razinu u 2022., naglašavajući otpornost međunarodnog trgovinskog sustava.

Zapravo, povećanje cijena kontejnerskih pošiljaka od 2022. može se pripisati neočekivanom porastu obujma robe koja se isporučuje na globalnoj razini.

Carine potiču trgovinu?
Međutim, iako je možda primamljivo tvrditi da su geopolitički motivirane mjere imale zanemariv gospodarski učinak, percipirana otpornost globalne trgovine može dovesti u zabludu. Iako su nedavne trgovinske prepreke dovele do većeg obujma trgovine, mnoge od njih nose znatne troškove.

Na prvi pogled, ideja da bi carina mogla potaknuti trgovinu može se činiti paradoksalnom. No, gotovo sve carine i trgovinska ograničenja koja je SAD uveo od 2018. posebno su usmjerena na Kinu i uopće ne utječu na uvoz iz drugih zemalja. Slijedom toga, uvoz iz Kine naglo je pao, dok je uvoz iz zemalja poput Vijetnama porastao. Mnoga roba široke potrošnje isporučena u SAD sada se sastavlja u Vijetnamu i drugim zemljama jugoistočne Azije.

Međutim, taj se uvoz i dalje oslanja na međuproizvode iz Kine. Slijedom toga, obujam trgovine porastao je jer je, iako je uvoz robe široke potrošnje iz Azije u SAD-u ostao konzistentan, Kina povećala izvoz međuproizvoda svojim azijskim susjedima. Slično tome, iako je Meksiko prestigao Kinu kao vodeći izvoznik robe u SAD, njegov je uvoz iz Kine porastao za gotovo 40 posto od 2018.

Tržište električnih vozila (EV) primjer je kako diskriminirajuće prakse mogu potaknuti trgovinu. Carine na kineska električna vozila približavaju se 30 posto, a američki propisi zabranjuju da električna vozila koja sadrže komponente proizvedene ili sastavljene u određenim “entitetima koji izazivaju zabrinutost” primaju porezne olakšice, čime se zapravo isključuju kineski proizvođači s američkog tržišta.

Nasuprot tome, europska električna vozila podliježu znatno nižoj carini od 2,5 posto i ispunjavaju uvjete za subvenciju od 7500 dolara prema Zakonu o smanjenju inflacije pri kupnji. Slijedom toga, kineski izvoz električnih vozila preselio se u Europu, dok su europski proizvođači automobila postigli uspjeh u SAD-u.

U međuvremenu, U Europskoj uniji dolazi do slične promjene. Nakon zapadnih sankcija Rusiji, europski izvoz u Tursku i zemlje srednje Azije poput Kazahstana i Kirgistana naglo je porastao. Istodobno je porastao obujam trgovine između tih zemalja i Rusije.

Takve metode zaobilaženja sankcija ili diskriminirajućih carina rezultiraju većim troškovima proizvodnje i logistike jer se roba sada mora otpremiti u srednje zemlje prije prijevoza u SAD. Sankcije i diskriminirajuće carine stoga mogu potaknuti trgovinu i smanjiti blagostanje.

Teorija i zdrav razum
Ove štetne posljedice naglašavaju važnost načela “najpovlaštenije nacije” koje je dugo bilo kamen temeljac globalnog trgovinskog sustava. Zajednički napori za liberalizaciju trgovine, najprije Općim sporazumom o carinama i trgovini, a potom i putem Svjetske trgovinske organizacije, povećali su obujam trgovine i ukupnu dobrobit zahvaljujući svojem nediskriminirajućem pristupu.

S druge strane, današnje geopolitički uvjetovane diskriminirajuće carine i trgovinske prepreke izričito su usmjerene na određene zemlje koje se smatraju neprijateljskim ili potencijalnim prijetnjama.

Tko snosi troškove? Ekonomska teorija (i zdrav razum) daje jasan odgovor: zemlje koje nameću diskriminirajuća trgovinska ograničenja na kraju snose troškove, dok ostatak svijeta od toga ostvaruje koristi. Slijedom toga, SAD i Kina negativno su pogođeni svojim carinskim ratom, dok su Vijetnam i Meksiko na dobitku dok služe kao posrednici. Slično tome, Turska i zemlje srednje Azije ostvaruju koristi od sankcija protiv Rusije, dok EU snosi troškove.

Ova raspodjela troškova i koristi pomaže objasniti ograničeno međunarodno protivljenje Trumpovim carinama Kini. Uostalom, EU, Meksiko ili Vijetnam nemaju mnogo motiva da se usprotive američkoj politici koja koristi njihovim vlastitim industrijama. Slijedom toga, malo je vjerojatno da će međunarodni pritisak odvratiti velike sile poput SAD-a ili Kine od davanja prioriteta geopolitičkim strategijama u odnosu na liberalizaciju trgovine. Kako bi se suzbila ta sklonost, ključno je osvijestiti političke čelnike o negativnim učincima trgovinskih prepreka.

Kao najotvorenija i najmanje geopolitički ambiciozna od najvećih svjetskih gospodarskih sila, EU će to vjerojatno prva prepoznati. Ali rizik je mnogo veći za SAD i Kinu. SAD će najviše izgubiti ako nastavi trgovinski rat s Kinom. Kako bi se spriječio taj ishod, mora promijeniti smjer i vratiti se nediskriminirajućim načelima koja već dugo podupiru globalne trgovinske politike.

© Project Syndicate 2024.