Tijekom posljednjih nekoliko godina došlo je do značajnih preokreta u energetskom sektoru naše zemlje. Razlozi su mnogostruki.

Od političkih nastojanja postizanja klimatskih i niskougljičnih izazova, preko programa oporavka od pandemijske krize i pripadajućih proračunskih izdvajanja, relaksiranja odnosa sa stranim investitorima u energetski biznis, pa sve do vanjskopolitičkih izazova.

Potonji su, agresija Putinove vlasti na Ukrajinu, kriza prolaska dobara i energenata kroz Crveno more kao posljedica krize na Bliskom istoku i još nekoliko neuralgičnih točaka na vidiku, prodrmali, kako tržišta energenata, tako i tržište njihove dobave.

Čini se i to da će se takvi izazovi periodično ponavljati sve do završetka preslagivanja geoekonomske karte svijeta, sve dok silnice multipolarnoga svijeta ne zauzmu svoje projicirane pozicije.

Dobra pozicija investitora
Hrvatska energetska infrastruktura, i neki energetski tržišni igrači, u tom kontekstu postaje važna lokomotiva energetske arhitekture. Ne samo domicilno, nego se ta važnost projicira na, usudio bih se procijeniti, sve tri regije kojima Hrvatska pripada. S infrastrukturnim ishodištem na Mediteranu, hrvatski energetski sektor postaje strateški, ili to tek ima postati, premda nije jedini u toj jednadžbi, za opskrbu energentima Srednje Europe i Adria regije.

Raduje stoga nova važna pozicija hrvatskih poduzetnika i investitora u široki spektar energetskih industrija koji bivaju pozivani na vrlo važne forume i panele gdje se raspravlja o energetskoj sigurnosti, održivoj tranziciji, opskrbi tranzicijskim energentima, ali i pomoći proračuna u raznim segmentima obnovljive energije, poput istraživanja geotermalnih kapaciteta ili vodika. I to ne samo vezano uz inicijative i regije u kojima hrvatska infrastruktura igra važnu ulogu, nego i na široj razini.

Također, raduju i dobri i stabilni rezultati nekih od stupova energetike u našoj zemlji, poput Jadranskog naftovoda (JANAF-a) ili pak tvrtke LNG Hrvatska. Za nadati se kako će nova državna administracija učiniti dodatne napore kako bi se stvorili poslovni i fiskalni uvjeti ne bi li se u tu grupu mogla ubrojiti i Hrvatska elektroprivreda (HEP), nakon tereta koje je ponijela u dvije krize koje smo prošli u proteklih četiri godine, no to je već druga tema.

U skup dobrih rezultata valja ubrojiti i rast prihoda jednog od najvećih poslodavaca i poreznih obveznika u nas – naftna kompanija Ina u prvom kvartalu 2024. godine ostvarila je, naime, pet posto veće prihode od prodaje, ali i 62 posto veću dobit prije poreza te troškova i amortizacije (EBITDA) u odnosu na isto razdoblje prošle godine.

Razlog tomu leži u većem obujmu prodaje naftnih derivata i većim veleprodajnim maržama, samo što su kao i prošle godine izostale proizvođačke marže, zbog remontnih radova u sklopu modernizacije Rafinerije u Rijeci, koja je protekloga mjeseca ponovno počela s radom, nakon raspetljavanja još jednog gordijskog čvora infrastrukturnog nesporazuma sa energetskim sektorom susjedne Mađarske. Slučajno ili ne?!

Povećanje duga za oko 140 milijuna eura u ovom kvartalu zahvaljuje se ciklusu financiranja i servisiranja investicija, ulaganja u rasni kapital, odnosno u uvoz derivata i povećanja zaliha sirove nafte kako bi ponovni početak rada riječke rafinerije bio učinkovit. Za nadati se kako će se ciklus investicija nastaviti i dalje.

Poglavito je ta nada izražena u segmentu istraživanja i proizvodnje nafte. Naime, kroničan nerad nastao populističkim zaustavljanjem projekta dodjele koncesija za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika u Jadranu, Dinaridima i Panonu, iz vremena vlade Zorana Milanovića, odnosno resornog ministra Ivana Vrdoljaka (kada su dodijeljene tek dvije koncesije), dodatno je pojačan u vremenima poslije toga godišnjim padom domaće proizvodnje. Nafte za oko deset posto, a plina za oko šest posto.

Teško bez novih koncesija
Dogodilo se to unatoč političkim nastojanjima vlade na odlasku, nakon javnosti poznate vrlo zvučne afere, te utjecanja na Inu ne bi li maksimizirala proizvodnju. Što je gotovo nemoguće učinkovito i dugoročno održivo učiniti bez nastavka projekta dodjele novih koncesija.

Koliko je stabilnost proizvodnog kapaciteta važna za kompaniju pokazuje činjenica kako je upstream segment, u ukupnoj EBITDA-i kompanije u posljednjim godinama sudjelovao sa prosječno 80 posto.

Iako je referentna cijena plina ove godine na referentnim burzama u Nizozemskoj i Austriji prosječno niža nego li prošle godine, a analitičari očekuju sličnu situaciju barem do početka sljedeće ogrjevne sezone, očekuje se kako će prosječna cijena nafte i derivata na Mediteranskoj burzi ove godine biti na višoj razini nego li prošle godine.

To će kompaniji osigurati visoku razinu profitabilnosti. Pogotovo nakon djelomičnog puštanja u rad rafinerije u Rijeci i završetka radova na novim postrojenjima u drugoj polovici godine. Omogućit će to veće kapacitete proizvodnje visoko profitabilnog dizelskog goriva. Uvrštavanje proizvodne marže u jednadžbu moglo bi značiti odlične godišnje rezultate.

Uz otklanjanje financijskih i organizacijskih izazova u nekim od ključnih kompanija hrvatskog energetskog sustava te ozbiljnijeg shvaćanja energetskih resursa pripadajućim “otključavanjem” koncesija, dobri poslovni rezultati lokomotiva energetske industrije u Hrvatskoj u kontekstu vremena u kojem živimo iznimno su važna (geo)politička i ekonomska činjenica.