Ako je netko mislio kako ćemo nakon prošle srijede, i završetka parlamentarnog izbornog procesa, odahnuti od gotovo potpune devijacije političke i komunikacijske kulture, čini se kako se prevario. Ta će činjenica, ako se glavni politički akteri ne zbroje i ne prestanu shvaćati državu kao alat za postizanje vlastitih interesa, imati dugoročne posljedice po politički, ali i tržišni poredak. U energetskom sektoru također.

Politička kultura demokratskih društava nalaže da relativni pobjednik izbora pokuša sastaviti izvršnu vlast, pokušavajući dogovoriti (istrgovati), više ili manje, stabilnu koaliciju. Ako on ne uspije, mandat se povjerava nekom drugo, ne bi li i on pokušao. Moguće su i manjinske vlade, one koje imaju projektnu podršku u parlamentu, pa i one ekspertne. Pregovori, do raspisivanja novih izbora mogu trajati i više stotina dana, kao što je to bio ne tako davni slučaj u Belgiji, ali i Nizozemskoj.

Dugotrajni pregovori o sastavljanju vlasti, u pravilu ne štete funkcioniranju zemalja s visokim stupnjem od dnevne politike neovisnih institucija. Država funkcionira s tehničkom vlasti, koja brine o nesmetanom funkcioniranju osnovnih državnih poslova. Institucijama politika daje strateški, a ne operativni smjer.

Neriješen slučaj HERA-e
U zemljama gdje to nije slučaj, mahom zemljama mediteranskog i balkanskog kruga, to, na žalost ne uspijeva. Tako su prije godinu dana u Grčkoj raspisani novi izbori relativno brzo, a urodili su stabilizacijom vlasti i političkom propašću aktera koji su svoje postizborno djelovanje bazirali na ucjenama, no to je druga tema, kao i opasnost predizbornih poruka koje grabe u bazen izvan ustavnog luka. To nam ilustrira činjenica kako je nakon nedavnih parlamentarnih izbora u Nizozemskoj, zbog toga, moćni proizvođač tehnologije za čipove, za zapad strateški važan, ASML u ozbiljnom razmišljanju premjestiti poslovanje iz Eindhovena.

To što Hrvatska ulazi u skupinu zemalja sličnijih Grčkoj nego li Nizozemskoj, ali i globalni geopolitički trenutak, u kojem multipolarne sile odmjeravaju snage testirajući granice prenaprezanja, ukazuje nam na potrebu koje moraju biti svjesni akteri koji se upuštaju u pregovore za sastavljanje vlasti.

Od nove vlasti investitori i poslovnjaci, oni koji cijeli taj “sport” dominantno financiraju punjenjem proračuna, bez obzira na političke preferencije, očekuju konsenzus u izvođenju spomenutih politika. Stabilnost i predvidivost poreznog sustava, učinkovitost arbitrarne vlasti, učinkovitost temeljnih funkcija države, stabilnost i što je moguće veću neovisnost institucija, dok je neovisnost i učinkovitost regulatornih agencija jedna od prvih želja.

Ne može se, stoga, više događati da nam Hrvatska regulatorna energetska agencija (HERA) nekoliko godina za redom ne dobiva pozitivnu ocjenu državne revizije i da obezglavljena ne donosi ili otežano donositi odluke. Praksa da se kadrovi regulatornih agencija biraju na pola saborskog mandata, kako bi se smanjila mogućnost dnevnopolitičkog trgovanja, ili barem to da svi takvi trgovci budu jednako nezadovoljni, bilo je ono što smo očekivali od političara zabrinutih za stanje energetike.

Ali avaj, aktivistički i ekshibicionistički galamdžije sviju političkih boja više cijene kadrovski plijen nego li konkretna rješenja. Upravo zato u vremenima pred izbore napada nisu bili pošteđeni niti predstavnici kompanija koje su, mahom radi geopolitičkog kola sreće, postale dio strateške europske energetske i prometne infrastrukture za opskrbu ovog dijela Europe energentima. Kao i zakupnici te infrastrukture.

Zaustavljeni projekt
S druge strane, očekivali smo (ipak!) čuti kako će odgovoriti na izazove energetskog sektora. Sektor obnovljivih izvora energije već neko vrijeme upozorava na administrativne i regulatorne prepreke s kojima se suočavaju. Na proces čekanja dopusnica za projekte koji traje znatno duže nego li u drugim zemljama Europske unije, pa čak i onih u okruženju, zbog čega nas neke investicije zaobilaze.

Izazov je i stanje infrastrukture za prihvat proizvedene energije, ali i na to da se vlasnik infrastrukture na liberaliziranom tržištu pojavljuje i kao distributer i kao konkurentski proizvođač, o čemu su prije nekoliko godina govorili i Europska komisija i OECD.

Nismo čuli ništa niti o angažiranju institucija u zakonodavnom, fiskalnom i financijskom okviru pomoći investitorima u geotermalne izvore energije, kojima sjeverni dio Hrvatske obiluje, a koji su među najkvalitetnijima u Europi. Da se u Uniji, i među transatlantskim saveznicima, već naveliko priča o tome, svjedoči poslovni forum Inicijative Triju mora, na kojemu je geotermalna energija bila jedna od tema.

Što pak reći o činjenici da gotovo nitko nije odgovorio što ćemo s projektom, nastalim u vrijeme resornog ministra Vrdoljaka, vezanim uz istraživanje ugljikovodika na Jadranu, Panonu i Dinaridima, koji je polučio vrlo mizerne rezultate, mahom pod ciničnim napadima onih koji su koju godinu kasnije bili najglasniji kritičari relativno slabe hrvatske proizvodnje ugljikovodika.

Kada smo već o svemu tome bili uskraćeni u predizborno vrijeme, krajnje bi vrijeme bilo da politički akteri u poziciji stvaranja vlasti prestanu biti populistički neubrojivi te uračunaju u svoje postizborne jednadžbe konkretne probleme s kojima će se svatko tko u ovoj zemlji nešto radi suočiti kada prestane aktivistička galama.