U krugovima koji se bave makroekonomijom, globalizacijom i pogotovo poslovanjem u međunarodnom okružju, s vremena na vrijeme možete čuti mantru Amerika inovira, Kina replicira, a Europa regulira.
Pogled iz ptičje perspektive na zadnjih 20 godina globalne ekonomije to najbolje potvrđuje. Krivulja promjene je eksponencijalna, kao što je i rast američkih inovacija, kineske ekonomije, a nažalost i europske regulative. Kad kombiniramo taj rast s dubokim promjenama koje je tehnologija unijela u društvo i poslovanje u ovom periodu, dobivamo sliku svijeta koji izgleda dosta drugačije nego što je izgledao 2000. godine.
No, skokovi u napretku i promjene kojima svjedočimo nisu novost. Svijet se i prije mijenjao i transformirao, kao i odnosi globalnih sila dok je tehnologija oblikovala život i način rada. Ono što je novo je trajanje ciklusa u kojem se događaju promjene. Nekad mjereno u stoljećima, kasnije u desetljećima, sad promjene mjerimo u godinama. Svijet na to nije navikao.
Zašto je to bitno? I kome je bitno? Gotovo svima, i na osobnoj razini i u poslovnom okružju. Ako govorimo o zanimanjima, tehnološki napredak je donosio promjenu tipa poslova nakon par generacija. Radna mjesta su bila relativno sigurna unutar jedne generacije, uz male tehnološke pomake.
Kompanije su živjele u predvidljivom okružju vođenom politikama i pravilima uspostavljenim od strane SAD-a nakon Drugog svjetskog rata. Najveće kompanije 2000. godine bile su iz energetskog sektora, teške industrije, FMCG-a, telekomunikacija. Rekli bi – infrastruktura društva. Igrači su se mijenjali, ali industrije su ostale iste.
Hrvatska, kraljica regulative
Danas su najveće svjetske kompanije one tehnološke nošene visokim tržišnim kapitalizacijama koje jasno govore da svijet očekuje još značajniju ulogu tehnologije u oblikovanju budućnosti i brži tempo promjena. Kina je tu svakako jedan od predvodnika. Država koja je počela modelom replikacije, odnosno stvaranjem, a nerijetko i kopiranjem proizvoda, naslonjena na nisku cijenu radne snage, stvorila je impresivnu industriju.
No to je bio samo korak prema novoj Kini, onoj koja svoj rast temelji na inovacijama. Zanimljiv je podatak da paralelno snažnom rastu BDP-a, Kina je u zadnja dva desetljeća gotovo udvostručila ulaganje u obrazovanje gledano kroz postotak BDP-a. To nije odlika društva koje ima namjeru vječno replicirati.
S druge strane, gotovo je nevjerojatno gledati razliku vrijednosti BDP-a koja je nastala između SAD-a i EU tijekom zadnjih 10 godina. S gotovo identične startne pozicije apsolutnih vrijednosti danas smo došli do razlike od gotovo 50 posto u korist Amerike. SAD je očito nastavio inovirati, a Europa regulirati.
Dio te Europe iz ove usporedbe u jednom trenutku postala je i Hrvatska, kraljica regulative. Krenuli smo iz teške, poratne pozicije, u kojoj je ekonomija dobrim dijelom uništena. Oporavak je krenuo gradnjom infrastrukture pa smo i autoceste prikazivali kao uspjeh, ne kao nužnost. Onda smo ubrzo potonuli, jer je ekonomija bila temeljena na potrošnji koja je stala u vrijeme globalne financijske krize.
Zatim smo prošli godine sporog oporavka, koji je konačno ubrzao ulaskom u Europsku uniju. Ne toliko zbog same EU, već zbog rijeke besplatnog novca koja je slijedila. Nošeni na krilima besplatnih EU eura, opijeni manjkom brige oko industrije i viškom prirodnih ljepota, unijeli smo dašak svježine u Europsku uniju.
Naime, rijetko se događalo da neka europska zemlja jednostavno preskoči industrijsku tranziciju i odmah postane informacijsko društvo. Tako smo industriju držali po strani, ako je baš moramo imati, a ona se ponašala kao što i priliči. Prodavala je jeftine sate rada uz veću ili manju maržu stranim kupcima, dodala je tu i tamo neki prirodni resurs, upakirala to u izvoz i proglasila uspjeh. Lako što mi nismo inovirali, mi nismo ni replicirali.
Ima svijetlih primjera
Nismo znali ili nismo mogli. Nismo iskoristili mogućnost da na kakvoj takvoj industrijskog razini repliciramo zapadne proizvode, ponudimo ih tom istom zapadnom tržištu i zauzmemo ondje malene, ali dovoljne pozicije. Zatim da tim kapitalom financiramo inovacije i onda još većim kapitalom financiramo nova temeljna znanja.
Mi smo to sve preskočili i prozvali se društvom znanja. Pri tome smo zaboravili da za znanje trebaju ljudi i novac. Novac nismo stvorili na industrijskoj razini, a kad su ljudi u pitanju, uspješno smo ignorirali potrebu za njima. Primjerice, zaključili smo da našim tehničkim fakultetima ne trebaju veće upisne kvote, niti društvu znanja više inženjera nego prije 20 godina.
Vratimo se trenutak na najveće svjetske kompanije i industrije koje su ih iznjedrile prije 20 godina, kolokvijalno rečeno infrastrukturne industrije društva. Kad danas pogledamo najveće kompanije u Hrvatskoj, one dolaze upravo iz tih industrija, a to nešto govori.
No, u zadnjih sedam ili osam godina ipak se nešto promijenilo. Nisu baš svi tapkali na mjestu i postoje svijetli primjeri. Infobip. Rimac. Gideon. Muzej iluzija i drugi. Pa i Rasco, na koji sam dakako posebno ponosan. Mi smo počeli kao kompanija koja je replicirala i time stvorila bazu na kojoj danas inovira. Rezultat su strojevi i vozila visoke razine složenosti i inovacija koji su vodeći u našoj industriji.
Za primjenu našeg 20-godišnjeg modela razvoja, u većini domaćih industrija je vjerojatno kasno. No nikad nije kasno prihvatiti da nisu potrebne velike strategije. Treba samo baciti pogled preko ograde i raditi ono što najbolje čini najboljima.
