U aktualnom vanjskopolitičkom trenutku kada se na velikoj šahovskoj ploči događaju preslagivanja koja imaju za cilj pozicionirati utjecaje velikih sila i završiti stvaranje novoga doba multipolarnoga svijeta, teško je biti futurolog i predviđati što će se događati u sljedećim godinama, pa i desetljećima. Događaji nas brzo sustižu, pa i prestižu, a neki od njih, čak i one koji revno prate događaje, iznenađuju.

Pa ipak, ako je suditi po Marku Twainu i njegovoj izreci kako se povijest ne ponavlja nego se rimuje, što bi značilo kako gotovo uvijek jednaki ili slični uzroci rezultiraju jednakim ili sličnim akcijama, onda ponešto možemo reći.

Kada je na energetskom tjednu u Londonu, u veljači ove godine, sektor otišao korak dalje od promjene imena događaja, od prije nekoliko godina, kada je naftni tjedan preimenovan u energetski, stvari su postale potpuno jasne. Naime, kada ugledni trgovci energentima iz Vitola, jedne od najvećih trgovačkih kompanija na svijetu, održe predavanje o održivosti i zelenoj tranziciji, postaje u potpunosti jasno kako su političke, zakonodavne, fiskalne i klimatske intencije, želje i potrebe prevladale. I kako energetika, barem kako sada stvari stoje, posjeduje kartu u jednome smjeru…

Okrenutost Europe prema moru, u smislu dobave nafte, pozicionirala je Hrvatsku i njenu energetsku infrastrukturu kao stratešku za opskrbu ovog dijela Europe crnim zlatom/G. Kovačić/PIXSELL

Najlukrativniji – Dinaridi?
Kako je Hrvatska nedjeljivi dio globalnih trendova, ili barem onih zapadnih, možemo sa sigurnošću reći da je budućnost hrvatske energetike održiva i zelena. U nastojanjima postizanja klimatske neutralnosti i gospodarstva s nultom stopom emisija štetnih plinova, bit će važno povesti računa o novim tehnologijama, tranzicijskim energentima – zapravo – o cjelokupnom energetskom miksu. Također, važno je povesti računa o sigurnosti infrastrukture i stabilnosti investicijskih prilika.

Hoće li Hrvatska iscrpiti vlastite rezerve ugljikovodika u sljedećih desetljeće ili dva, kako nagađaju neki od analitičara, teško je reći. Iz vizure postojećih podataka tome bi možda moglo biti tako, no za sigurnost procjene valjalo bi nastaviti projekte dodjela koncesija za istraživanje i eksploataciju na predviđenim istražnim poljima Panonske nizine, Jadranskog mora i Dinarida.

Ti su projekti, koji su započeli u mandatu resornog ministra Ivana Vrdoljaka pod pritiskom javnosti zaustavljeni, pa je teško reći što sve Hrvatska posjeduje. Tim više što neki naftni stručnjaci procjenjuju kako su najlukrativnije područje upravo Dinaridi.

Zanimljivo je kako su upravo najglasniji pritisci za zaustavljanje spomenutog projekta bili upravo oni koji su u eskalaciji ukrajinske krize, prilikom promjene europske paradigme dobave ugljikovodika, bili vrlo glasni u prigovorima oko toga zašto Hrvatska nema dostatnu ili veću vlastitu proizvodnju.

Kako bilo, manje ulaganje u istraživanje novih nalazišta i proizvodnju rezultiralo je time da su hrvatske naftne rezerve nepoznate i nedostatne. Premda, kao i ostale zemlje, tražimo zamjenu za naftu u održivijim i zelenijim gorivima, to je razmjerno loša vijest. Jer, dobava nafte, ugrožena krizom u Ukrajini i sankcijama na rusku kopnenu naftu, dodatne izazove dobiva i u krizi u Crvenome moru, koje se nalazi između dva tjesnaca kroz koje prolazi glavnina prometa naftom prema Europi.

Dobra vijest su iskazani interesi za ulazak u strateški projekt izgradnje drugog bloka nuklearke Krško/B. Ščitar/PIXSELL

Okrenutost Europe prema moru, u smislu dobave nafte, pozicionirala je Hrvatsku i njenu energetsku infrastrukturu, u ovome slučaju sustav Jadranskog naftovoda, kao stratešku za opskrbu ovog dijela Europe crnim zlatom.

Ugovori javne kompanije, Janafa, o transportu i skladištenju nafte sa najvećim europskim i regionalnim kompanijama to dokazuju. A ta je situacija ovdje kako bi ostala, jer sva je prilika kako tako skoro neće doći do povratka ruskih energenata u Europu. A kada i dođe, vjerojatno više neće biti u takvom postotku kao nekada.

U potrazi za novim, održivim i zelenim tehnologijama, svijet se oslanja na tranzicijska goriva, ona koja imaju mali utjecaj na okoliš ili nulti. U prvom redu tu je plin, koji se proteklih godina našao pod snažnim geopolitičkim i cjenovnim pritiskom.

Zajedničkim nastojanjima euroadministracije, država članica i privatnog biznisa ti su izazovi vrlo uspješno prevladani. Kopneni plin iz Rusije, o kojemu je većina Unije bila vrlo ovisna, dobio je svoju alternativu u ukapljenom plinu. Razvoj infrastrukture za LNG tekao je nerazmjerno brzo.

Geopolitičke prilike i ovdje su nam išle na ruku, pa je hrvatski terminal na Krku, kapaciteta 2,9 milijardi prostornih metara plina, postao ključna točka za opskrbu ovog dijela Europe.

Ako znamo kako u Hrvatskoj proizvodimo 0,7 milijardi prostornih metara plina, a trošimo oko 2,7 milijardi prostornih metara, vidimo da je pri sadašnjoj zakupljenosti terminala u gotovo punom kapacitetu ova infrastruktura vrlo potentna za izvoz prema zemljama srednje i jugoistočne Europe.

Investicije Plinacroa
Planovi o povećanju kapaciteta vjerojatno su zamišljeni u istom smjeru kako bi ukapljeni plin, koji u Europu u relativnoj većini dolazi najviše iz SAD-a i Norveške, jednostavnije i efikasnije dolazio u ovaj dio Europe. Pogotovo je to važno u kontekstu ne tako dalekog isticanja rokova na izuzeće Mađarskoj i Slovačkoj za uvoz ruskih energenata.

Tim više što ta izuzeća podrazumijevaju isključivo korištenje ruskih energenata za vlastite potrebe, a zabranjuju njihovo korištenje za izvoz, bilo u sirovinskom, bilo u obliku nekog produkta. Promjena paradigme zakupa terminala krajem prošle godine, kada je Prvo plinarsko društvo promijenilo dobavljača te se orijentiralo na uvoz plina morskim putem, s partnerom British Petroleumom, dodatno je dala na važnosti terminalu, koji time prestaje biti isključivo točka kojom zemlje u regiji nadopunjuju svoj plinski miks, kroz knjigovodstvene razmjene kopnenog i ukapljenog plina.

Investicije koje provodi Plinacro u povećanju kapaciteta sustava, također, su vrlo važne u tom smislu. Kao i vjerojatni početak, kada se razriješe unutarnji problemi u BIH, izgradnje južne plinske poveznice s tom zemljom. Ne samo što bi time infrastruktura za prihvat uvoza plina dobila još jedan pravac transporta i trgovine, nego bi i južni krak hrvatskog plinovoda, onaj koji ide kroz Dalmaciju, a koji je namijenjen spoju na južni plinski koridor, konačno postao rentabilan.

Geotermalni biznis mogao bi donijeti i obnavljanje industrije upstreama i izvoz hrvatskog know-howa kakvo smo nekoć gledali u slučaju Ine/Damir Špehar/PIXSELL

Izazov krize u Crvenom moru, dakako, i ovdje je nazočan, pogotovo nakon što je najveći proizvođač ukapljenog plina Katar značajnije povećao svoje investicije u tome smjeru, a Biden predizborno zabranio izvoz ukapljenog plina iz novih polja. No, po svemu sudeći, takva situacija neće potrajati nakon američkih izbora, jer američki biznis je jedan od ključnih donatora oba predsjednička kandidata, a američka vanjska politika gotovo konsenzualno inzistira na dvije stvari. Na povećanju izdvajanja saveznika za obranu i na njihovoj kupovini energenata od poslovnih subjekata zemalja saveznica.

I u trećem ključnom energentu, električnoj energiji, Hrvatska je u kumulativnom iznosu ovisna o uvozu. Dugogodišnji strah od nuklearne energije, koji je u mandatu Mostovih ministara energetike rezultirao neulaskom u projekt

nuklearne elektrane Paks, s mađarskim MVM-om, u tome nije pomogao. Stoga je za pohvaliti povratak nuklearne energije u hrvatsku energetsku strategiju, u sklopu strateške vojne suradnje s Francuskom, jedinom preostalom europskom silom u segmentu nuklearne energije, ili ne, svejedno je. Iskazani interesi za ulazak u strateški projekt izgradnje drugog bloka nuklearke Krško, stoga je vrlo dobra vijest, iako je za tako nešto potrebno cijelo desetljeće.

Sukladno je to i koaliciji za razvoj nuklearne energije, koja je oformljena na ovogodišnjem klimatskom summitu u Emiratima. U takvu koaliciju ušle su čak i neke zemlje koje su na svom teritoriju imale veće nuklearne kataklizme, poput Japana. Usprkos Fukušimi ili nešto ranije Černobilu, zemlje koalicije svjesne su kako se nuklearna tehnologija razvija, rizik (mahom ljudskih) pogrešaka smanjuje, a nuklearna energija ima nulti otisak stakleničkih plinova na atmosferu.

Kopneni plin iz Rusije, o kojemu je većina Unije bila vrlo ovisna, dobio je svoju alternativu u ukapljenom plinu/Nel Pavletić/PIXSELL

U uvjetima rasta broja stanovnika i veće potražnje za energentima, poglavito u zemljama s najviše stanovnika na svijetu, poput Indije i Kine, koje pretendiraju (p)ostati geopolitičke, vojne i ekonomske velesile, i Međunarodna agencija za energiju (IEA) prognozirala je veliki rast korištenja nuklearne energije u sljedećih desetljeće ili dva.

Kako ova vrsta energije, premda razmjerno skupa, nema učinaka na klimatske promjene, sve više zemalja se kladi na nuklearnu energiju kao tranzicijsko gorivo prema učinkovitoj tehnologiji za proizvodnju i skladištenje obnovljive energije te izgradnji modernije i efikasnije infrastrukture za prihvat takve energije.

U Hrvatskoj će za tako nešto, kao uostalom i za ulazak u projekt drugog bloka nuklearne elektrane, biti potrebne značajnije investicije, pa bi bilo velo korisno, u kontekstu sastavljanja nove vlasti, razmisliti o prestanku korištenja javnih kompanija kao socijalne poluge. Jer kako govoriti o poštenom i liberaliziranom tržištu kada jedan akter djeluje i kao vlasnik infrastrukture i kao tržišni igrač?

Tako pribavljen novac trebalo bi iskoristiti u državnom poduzeću koje bi upravljalo infrastrukturom u cilju njene modernizacije za efikasniji prihvat proizvedene energije iz obnovljivih izvora. Nuklearna energija i povećanje efikasnosti za prihvat energije iz vjetra, sunca i drugih obnovljivih izvora energije tim su potrebniji što više osvijestimo činjenicu kako je Republika Hrvatska pod pritiskom statistike i nekih lobija, u obnovljive izvore uvrstila drva za ogrjev i hidroenergiju, od kojih potonja, premda ima niski otisak na atmosferu, značajnije utječe na floru i faunu, dakle okoliš.

Nedavni službeni i neslužbeni glasovi iz udruga investitora u obnovljive izvore energije također nisu za odbaciti. Iz Hrvatske gospodarske komore, ali i interesnog udruženja obnovljivih izvora energije, poručuju kako se u Hrvatskoj na početak investicije, na probijanje administrativnih i regulatornih prepreka, čeka neoprostivo dugo.

Zbog toga mnogi investitori zaobilaze Hrvatsku. Predlažu stoga lex specialis za obnovljive izvore, koji bi ubrzali rješavanje njihovih problema. Nova saborska većina, ako bude dovoljno stabilna, o tome će također morati povesti računa, jer Hrvatska je dio europskih energetskih i klimatskih politika, a investicije u takve projekte su u tim europskim nastojanjima ključne.

Obavljena snimanja
Kada govorimo o obnovljivim izvorima energije, nezaobilazna tema su i geotermalni izvori energije. Ovdje je riječ o uporabljivosti postrojenja u proizvodnji električne energije, poljoprivredi i toplinarstvu i to za razliku od ostalih obnovljivih izvora energije, u intenzitetu od 24 sata na dan, svakoga dana u tjednu.

Kvaliteta hrvatskih potencijala, uvjeravaju iz Agencije za ugljikovodike (AZU), među najboljima je u Europi. U panonskom bazenu, koji je zbog svojstava tla jedino moguće mjesto u našoj zemlji gdje postoje geotermalni resursi, kvaliteta im je 60 posto viša od europskog prosjeka.

Takav potencijal posljednjih je godina nagnao AZU na značajniju ofenzivu u popularizaciji i razvoju geotermalnog biznisa, koji bi mogao značiti obnavljanje industrije upstreama i izvoz hrvatskog know-howa kakvo smo gledali u slučaju Ine u 70-im i 80-im godinama prošloga stoljeća. Jer, hrvatska je prednost, ne samo kvaliteta gradijenta, nego i relativno dobro poznavanje onoga što u Hrvatskoj imamo, što zahvaljujemo nekim ranije obavljenim snimanjima.

Dakako, niti ovaj izvor energije nema smisla ukoliko u njega nema investicija. Europski i nacionalni fondovi uloženi u istraživanje i potvrđivanje kapaciteta neće biti dovoljni bez investicija, državnih regulacija i sustava poticanja otkupa i prihvata takve vrste energije. Bilo da se radi o privatnim ili lokalnim investicijama, industriji, poljoprivredi i toplinarstvu.

Budućnost u javno-privatnom partnerstvu za ovaj segment energetike vidi i ponajveći investitor u energetiku u nas. Pavao Vujnovac upravo je o tome govorio prije nekoliko dana na poslovnom forumu Summita Inicijative triju mora u Vilniusu. Takva bi praksa privukla nove investicije i maksimizirala potencijale, a stvorila bi i višestruki multiplikativni učinak u hrvatskom gospodarstvu. Jer Agencija za ugljikovodike je državna agencija i ne može se baviti komercijalnim razvojem projekata.

Dio energetske, ali i poljoprivredne politike, u budućnosti će svakako biti i još jedan energetski sektor, koji također može proizvoditi energiju 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, ovisno o isplativosti sirovine. Bioplinska postrojenja, naime, ovise o cijeni poljoprivrednih sirovina, ali i o cijenama energenata na svjetskim burzama struje i plina. Kao takva, podliježu brojnim izazovima koji su u Hrvatskoj posljednjih mjeseci eskalirali u komunikacijske šumove na relaciji između industrije i politike.

Hrvatska bi i po pitanju zelenog vodika, a na tome radi nekoliko udruga i poslovnih subjekata, mogla postati jedna od ključnih energetskih točaka/Marin Tironi/PIXSELL

Ohrabrujuća je vijest kako su se ti šumovi počeli rješavati na obostrano zadovoljstvo, jer koliko su nam važna takva postrojenja, pokazuje pandemija afričke svinjske kuge. Pametne zemlje upravo bioplinska postrojenja koriste i potiču kako bi ih koristili za zbrinjavanje nus produkata poljoprivredne proizvodnje i otpada nastalog u poljoprivrednim pandemijama. Ona su nezamjenjivi dio energetskih i poljoprivrednih strategija te bi valjalo učiniti sve kako ne bi došlo do smanjivanja njihova proizvodnog potencijala. Ponovna pokretanja postrojenja vrlo su skupa.

Još nas je u jednom segmentu geopolitički trenutak pomazio. Radi se o tomu kako su se neke od moćnijih zemalja Europske unije, poput Austrije, Njemačke i Nizozemske, okladile na još jedno moguće tranzicijsko gorivo. Radi se o vodiku. Hrvatska bi i ovdje, a na tome radi nekoliko udruga i poslovnih subjekata mogla postati jedna od ključnih točaka.

Ovoga puta za prihvat zelenog vodika i njegov ulazak u Uniju. Jesu li takva nastojanja realna, pokazat će vrijeme i daljnji razvoj tehnologije, ne samo za proizvodnju i prihvat, nego za smanjenje rizika prilikom transporta ovoga plina kroz postojeći sustav. Izgradnja novoga bila bi izrazito skup i dugotrajan proces, pod uvjetom da se pronađu učinkoviti materijali.

Naposljetku, umjesto zaključka… Održiva i obnovljiva budućnost hrvatske energetike s investicijama u infrastrukturu, bilo za prihvat obnovljive energije, proizvodnju nuklearne ili transport tranzicijskih energenata, neraskidivo je povezana sa donošenjem odluka, u zakonodavnom, administrativnom, a ponajviše u regulatornom smislu.

Raspetljavanje krize i brzine odlučivanja u Hrvatskoj regulatornoj energetskoj agenciji, koja je nakon nekih od zvučnijih afera u bližoj prošlosti, obezglavljena i kadrovski devastirana, čini se conditio sine qua non pozitivnog smjera budućnosti hrvatske energetike. A ako želimo postati pošteno i učinkovito tržište, snažno bi valjalo razmisliti o rastavi braka između politike i regulatornih agencija, tako da se mandati u regulatornim agencijama vezuju uz polovinu saborskih mandata, a kako bi se mogućnost političke trgovine svela na minimum. Ili kako bi barem svi politički akteri bili jednako nezadovoljni.