Tijekom mandata predsjednika Joea Bidena američko gospodarstvo ostvarilo je mnogo bolje rezultate nego što je gotovo itko predvidio. Pa ipak, čini se da birači to ne shvaćaju, što je očita zagonetka o kojoj se u posljednje vrijeme mnogo raspravlja.

Zapravo, ta nepovezanost između javne percepcije i gospodarskih rezultata nije ništa novo. Od Drugog svjetskog rata, američko gospodarstvo dosljedno je bilježilo bolje rezultate dok su na vlasti bili demokrati, ali veliki dio Amerikanaca, možda čak i većina, vjeruje da republikanci bolje upravljaju gospodarstvom.

Na prvi pogled teza da gospodarstvo dosljedno ima bolje rezultate pod jednom strankom mogla bi zvučati kao neka očito neuvjerljiva stranačka tvrdnja koju nije ni vrijedno provjeriti. Ali svatko tko je provjeri, otkrit će da je to potpuno točno, relevantne statistike već su sastavljene, i sam sam ih radio.

Nije stvar slučaja
U 19 predsjedničkih mandata od Drugog svjetskog rata, od Harryja S. Trumana do Bidena, otvaranje radnih mjesta u prosjeku je iznosilo 1,7 posto godišnje predvođeno demokratima, u usporedbi s 1 posto pod republikancima.

Razlika u rastu BDP-a još je veća: 4,23 posto pod demokratima, naspram samo 2,36 posto pod republikancima. Ako se vratimo u Veliku gospodarsku krizu i razmotrimo i administracije republikanca Herberta Hoovera i demokrata Franklina D. Roosevelta, razlika u stopama rasta još je veća.

Mogu li demokratski predsjednici imati koristi od nasljeđa republikanaca i njihovog dobrog upravljanja gospodarstvom? To nije vjerojatno. Kada je riječ o prosječnim stopama rasta, rezultati su slični bez obzira na to pripisuje li se odgovornost za prvo tromjesečje predsjedničkog mandata aktualnom predsjedniku ili njegovom prethodniku.

Čak i mi koji vjerujemo da demokrati vode bolju ekonomsku politiku od republikanaca, uglavnom, teško objašnjavamo tako veliku razliku u rezultatima. Uostalom, mnogi moćni i nepredvidljivi čimbenici utječu na ekonomske rezultate, često u daleko većoj mjeri od bilo kojih političkih alata kojima upravlja predsjednik.

Nadalje, potrebno je više od četiri ili čak osam godina da se ostvare učinci mnogih politika, dobrih ili loših. Primjerice, Jimmy Carter jako je zaslužan za imenovanje Paula Volckera za predsjednika američkih Federalnih rezervi 1979. godine s ovlaštenjem da “slomi” inflaciju.

Dezinflacija koja je uslijedila pomogla je postaviti temelje za Veliku umjerenost u sljedećih 20 godina. Ali neposredni utjecaj Volckerove borbe protiv inflacije bila je recesija. Većina ekonomista smatra da su naknadne koristi bile vrijedne početnih troškova. No, recesija je pridonijela Carterovom porazu na predsjedničkim izborima 1980.

U svakom slučaju, to je bila jedina recesija u posljednjih 100 godina koja je započela s demokratom u Bijeloj kući. Američko gospodarstvo bilo je u recesiji samo jedno od 16 tromjesečja prosječnog demokratskog predsjedničkog mandata, u usporedbi s pet tromjesečja pod republikancima.

Netko bi mogao doći u iskušenje da tvrdi da je to stvar korelacije, a ne uzročnosti: da, demokrati su slučajno bili na vlasti tijekom više razdoblja u kojima su zabilježeni bolji gospodarski rezultati od republikanaca, ali to je posljedica sreće. Primjena općeprihvaćene statističke metodologije upućuje na nešto drugo.

Ostaje pitanje zašto?
Posljednjih pet recesija počelo je pod republikanskim predsjednicima: Ronaldom Reaganom, Georgeom H. W. Bushom, Georgeom W. Bushom (dva puta) i Donaldom Trumpom. (Ako ste skeptični, možete sami provjeriti kronologiju).

Ako je stvarna vjerojatnost za početak recesije bila baš jednaka, bilo da je demokrat ili republikanac u Bijeloj kući, izgledi za slučajan ishod bili bi vrlo niski: jedan naprama 32 – (1/2)(1/2)(1/2)(1/2)(1/2)(1/2) – ili 3,125 posto. Imate potpuno iste šanse da dobijete “glavu” kod pet uzastopnih bacanja novčića. Takav rezultat, kako se navodi “statistički je značajan s razinom povjerenja od 95 posto”.

Što ako idemo dalje u prošlost? U prošlom je stoljeću u SAD-u bilo 17 recesija. Nevjerojatno je da ih je 16 počelo kada je u Bijeloj kući bio republikanac. Izgledi da je do ovog ishoda došlo pukim slučajem samo su jedan naprama 10.000 (17/217 = 0,00013)!

Tu je i učinak stranačkih tranzicija na rast, o čemu su u radu iz 2015. godine govorili ekonomisti Alan Blinder i Mark Watson sa Sveučilišta Princeton. Od Drugog svjetskog rata stranka koja ima izvršnu vlast promijenila se deset puta. Svih pet puta kada je republikanac naslijedio demokrata, stopa rasta padala je iz jednog mandata u drugi.

Suprotno tome, svih pet puta kada je demokrat naslijedio republikanca, stopa rasta je porasla. To je jednako vjerojatno kao i dobivanje “glave” na deset uzastopnih bacanja novčića: jedan naprama 1,024. Razlika je stoga statistički značajna na razini od 99,9 posto.

Dakle, znamo da je gospodarstvo ostvarivalo lošije rezultate pod republikanskim predsjednicima, i da to nije stvar slučajnosti. Međutim, još uvijek ne znamo čime točno objasniti puno bolje rezultate demokratskih predsjednika. To ostaje zagonetka. 

© Project Syndicate 2024.