Za koga i zašto baš za te kandidate će glasati građani u Europi na narednim izborima za Europski parlament uključujući i nas ovdje, u Hrvatskoj? Izabrat ćemo ih 705, od kojih će biti važni samo i isključivo oni vezani uz velike zastupničke klubove, kojih u ovom sazivuima sedam. Broj zastupničkih klubova i njihovo ime u narednom sazivu može se promijeniti, ali, ostat će sigurno tj.desni centar, tj. EPP lijevi centar, SiD, pa Zeleni, liberali, konzervativci desnije od EPP-a i ljevica više lijevo od socijaldemokrata. Desni i lijevi centar su uvijek u koaliciji, ostat će tako i nadalje, a u koaliciji su i s liberalima i Zelenima. Tako se osigurava, a bit će tako i nadalje, generalni kurs Europskog parlamenta, što praktički znači da se neće skrenuti u ekstreme.
Međutim, sve ovisi o tome što ćemo mi, građani, birači, razumijevati kao mainstream, tj. sigurni smjerpolitike koji odgovara većini. Od svih naših glasova i raspoloženja, političkih ambijenata u zemljama članicama, stvorit će se svojevrstan politički gestalt, jedan organizam, tijelo, koje će pokazivati kako diše i kako se glasa Europa. Možda ćemo zajedno, kao organizacija, skrenuti više ulijevo, ili, kako se predviđa, više udesno.
Svi drugi, dakle nezavisni kandidati, bilo otkud da dolaze, bez obzira kako se zovu, jesu li kod kuće bili suci ili aktivisti, ili neki ljutko koji napusti svoju partiju, satirični novinari, ima ih svakakvih, provode svoje zastupničko vrijeme vrteći prste. Sva, baš sva, politika u Europskom parlamentu odvija se putem klubova, a u klubovima jaki su oni zastupnici koji znaju sklapati saveze u važnim temama preko klupskih granica. Doduše, među nezavisnima su i sada i mađarski zastupnici iz Orbanove stranke Fidesz, koji su napustili EPP 2021, a u narednom sazivu ojačat će klub kojemu će se pridružiti, svakako desnije od desnog centra. Mađarske ankete predviđaju najveći broj zastupnika iz Fidesza, a Orban će imati dvije opcije.
Jedna je da se priključi klubu u kojem su Fratelli d’Italia, Giorgie Meloni, u kojem su, na primjer, i poljska stranka Pravo i pravda, španjolski Vox, vrlo desni Sverigedemokraterna, ali i Hrvatski suverenisti, u čemu se nazire ideja zašto su se dvojica dosad nezavisnih hrvatskih zastupnika, Kolakušić i Sinčić, pridružili toj hrvatskoj stranci. Manje realno je da se Fidesz priključe klubu u kojem je stranka Marine Le Pen, Rassemblement National (bivši Front National) te njemački AfD.
Orbanove veće ambicije
Mnogo prirodnije bilo bi da se Hrvatski suverenisti udruže s ovim klubom koji prezentira najtvrđu moguću desnicu. Meloni im je premekana. No, Orban će razmisliti o svojoj strategiji, jer mu je stalo da utječe na generalnu politiku. Inače, iz Italije se regrutira 71 zastupnik u Europski parlament. Iz Mađarske 21, kao i i iz Grčke, Švedske, i Portugala.
Na osnovu nacionalnih izbora i nacionalnih preferencija, jasno je da Europa kreće udesno, što će vrlo vjerojatno dovesti i do ad hoc koalicija EPP-a i još desnih stranaka okupljenih u klubove Melonijeve i Le Penove, koje se, pak, pomiču prema desnom centru. Svejedno, to je dosada bilo nezamislivo, jer su stranke centra u EP-u inzistirale na tzv sanitarnom kordonu koji je automatski isključivao ekstreme.
“Čak i ako bi krajnja desnica podnijela amandman s kojim bih se složila, ne bih niti razmatrala njihov prijedlog, i svrstala bih se uz Socijaliste, jer se s krajnjom desnicom nije pregovaralo”, komentirala je jedna donedavna zastupnica u Europskom parlamentu iz redova EPP-a.
No, u budućnosti je moguće da će oko nekih tema dvije velike stranke koje su dosad držale kompromis, tražiti saveznike izvan svog velikog i tradicionalnog koalicijskog saveza, odnosno rastezati svoje partnerstvo do krajnjih granica. Teme na kojima mogu pucati savezi su klimatske politike, tj. zelena tranzicija, a možda, iako manje vjerojatno, Ukrajina.
Sve se to zna i u Italiji i u Francuskoj, pa su obje političarke u svojim zemljama odustale od fašističkih korijena svojih stranaka. Kod Marine Le Pen te su promjene uglavnom deklarativne, simboličke, retoričke, a sadržaj je ostao tvrd, zadrt, neugodno šovinistički. Nije to izbor kozmpolitskog Pariza, ili simpatičnih likova iz francuskih filmskih komedija, nego glas mnoštva koji se u nečemu osjeća prevarenima i traži osvetu nad elitama. To Francusku čini izuzetno važnom zemljom za naredne europske izbore. Iz Francuske u EP stiže čak 81 zastupnik, i više puni samo Njemačka, koja će ih imati 96.
Pogledajmo Francusku. Iako jako popularna, Marine Le Pen nije uspjela osvojiti vlast. Prvi put kad je bila predsjednička kandidatkinja pomeo ju je Sarkozy, a drugi put Marcon. Ali, sad je Emmanuel Macron na sredini drugog mandata, nepopularan je, protesti farmera jedva su se stišali, ali bijes još kipti, nezadovoljni su državni službenici jer provodi poreznu reformu, svima u Europi logičnu osim građaninu Francuske – ali, to nije za smijati se, nego za poštivati, jer oni možda jedini u Europi živo osjećaju prava stečena u Francuskoj revoluciji. Jedva je stišan bijes i anarhoidnog pokreta žutih prsluka. Ukratko, Macron, provodeći liberalne reforme kroči protiv raspoloženja i lijevih i desnih, ali će nasljedniku ostaviti zemlju više u skladu s drugim europskim članicama i sasvim sigurno nasljednik njegove promjene neće vraćati na staro. Tamo su predsjednički izbori tek 2027.i ne znamo tko će biti u trci, a Macron, nakon dva mandata, neće.
Problem krajnje desnice
Teško je vjerovati da bi krajnja desnica odnijela pobjedu, ali zato danas, dijelom protestno, a dijelom zato jer nikada nisu bili na vlasti, pa ih birači guraju, stranka Marine Le Pen u anektama javnog mnijenja najbolje prolazi. U posljednjem istraživanju bila je na 30 posto, a Marconovi liberali na jedva 17 posto. Socijalisti, Zeleni, krajnja ljevica su na od osam do devet posto. Dakle, vrlo neugodna francuska krajnja desnica, financirana, usput budi rečeno, i Putinovim kapitalom, a što je biračima, čini se, svejedno, bit će značajna u narednom sazivu. Dosad su u Europskom parlamentu bili članovi kluba Identitet i demokracija. U toj, Le Peničinoj grupaciji su još flamanski šovinisti Vlaams Belang, zatim stranka Partij voor de Vrijheid nizozemskog izbornog pobjednika Geerta Wildersa, pa profašistička austrijska Freiheitliche Partei Österreichs, njemačka Alternative für Deutschland i talijanska profašistička Lega.
Ovaj klub svim centrističkim strankama najveća je smetnja.
Navedene krajnje desne stranke razlikuju se u stavu prema EU-u. Primjerice, flamanskom Vlaams Belang nimalo ne smeta EU, štoviše, kao niti talijanskoj Legi. Svaka desna regionalna nacionalna stranka iz članica koje razumiju EU, vidi sebe unutar Unije, jer misle da mogu pokupiti benefite, a odbaciti ono što im previše smeta. Ovaj klub će također natezati EU dokle god mogu. Vjerojatno se do europskih izbora glasovi neće mnogo promijeniti, ali to znači da bi klub Identitet i demokracija mogao biti ojačan za 19 zastupnika Marine Le Pen, a klub liberala koji se zove Obnovimo Europu, izgubio bi važnih devet zastupnika. Dogode li se ovi potresi, i ako njemački AfD ostvari rezultat, ova uistinu najantipatičnija grupacija u EP-u mogla bi se naći na trećem najvažnijem mjestu u EP-u, odmah iza EPP-a i Socijademokrata.
Ipak! Ako Meloni nastavi napredovati, a vjerojatno hoće, i ako im se pridruži Orban, tada će klub Europskih konzervativaca, tj. ECR izbiti na treće mjesto, odmah iza Socijaldemokrata. Moguće su, dakako, i koalicije između klubova Meloni i Le Pen. Dakle, čak i ako dvije stranke centra, EPP i SiD, održe sanitarni kordon, tvrda desnica imat će daleko više utjecaja nego ikada ranije na odluke u EP-u. Konkretno, to podrazumijeva iznimno bitne strateške odluke.
Doduše, strateške odluke donose se u Vijeću, tj. između premijera ili predsjednika zemalja članica. U Vijeću, Giorgia Meloni pregovarat će sa svojim kolegama o pravcima koje treba EU zauzeti u konkretnim pitanjima, i onda naložiti svojim zastupnicima kako da glasaju, a oni će upućivati ostale. Dakako, zastupnici nisu obavezni glasati kako netko odredi, ali obično postoji dogovor. U klubovima, pri glasanju, uvijek je jedan zastupnik, netko na kome je preneseni autoritet neslužbenog lidera, koji se okrene i pogleda kako glasaju njegovi članovi. Le Peničin klub neće imati premijera, i oni će biti radikalniji i manje predvidljivi u glasanju u Europskom parlamentu i svoj glas koristiti kao sredstvo pritiska na vlade i politike u domicilnim zemljama i podizanje rejtinga kod svojih birača.
Doduše, kojem će se klubu koja stranka priključiti, još se ne zna. Možda Meloni, ili čak Le Pen, pokucaju na vrata EPP-a. Nije jako vjerojatno, ali nije nemoguće.
Ali, konkretno, ono što ćemo vidjeti u narednom sazivu Europskog parlamenta jest da će najjača stranka, EPP, ojačana time da građani Unije skreću udesno – traži promjene oko tri iznimno bitne politike. To su klimatske strateške odluke – zelena tranzicija, imigracija i briselska birokracija.
Oko klimatskih politika i zelene tranzicije tražit će i dobiti razvodnjavanje, ublažavanje, ali s time da zelena tranzcija ipak ostane važan dio europskog kursa. Nema povrataka na status quo ante. Nema odustajanja od čiste energije, osim što će nuklearke biti dio energije, i, slikovito rečeno, slavit će se namjera neke zemlje da grade nuklearke. Ali, prema farmerima i prema kemijskoj industriji bit će mnogo pažljiviji nego u ovom sazivu.
Oko smanjenja birokracije u EU-u svi se načelno slažu, u cijelom političkom spektru, makar će biti vrlo teško provesti. Imperativ preživljavanja je smanjenje birokracije, jer, na primjer, dozvola za izgradnju prema obnovljivim izvorima energije u Kini se dobija odmah čim je zatraže, u SAD-u do dozvole za gradnju treba dvije godine, u EU-u oko sedam, u Hrvatskoj osam-devet. Također, i zemlje članice, evo, Hrvatska, imaju sporu administraciju, više kompliciraju nego što Bruxelles traži.
Goruća tema imigracije
Oko imigracije, problemi su objektivno iznimno složeni. Oni se za sada ne tiču Hrvatske, iako ih neki političari nastoje uvesti kao temu. Imigracija u smislu koji je artikuliran u Bruxellesu problem je zapadne Europe, bogatih zemalja koji imaju teret kolonijalne prošlosti. Za male i geografski rubne zemlje, kao Hrvatska, problem je kako će veliki i bogati nastojati riješiti taj problem. Evo primjera Danske. Danska socijaldemokratska vlada nedavno je odustala od toga da sudovi u Ruandi, dakle u Africi, rješavaju zahtjeve za azile imigranata u Dansku. No, EU ga razmatra, a Meloni je predložila formiranje desetak kampova za izbjeglice u Albaniji. To pak znači da bi se pritisak s talijanske rute prebacio na balkansku, i to bi u našoj regiji stvorilo velike probleme. Bosna i Hercegovina, kao posljedica, ne smije postati odlagalište za ljude, a Hrvatska se ne smije radikalizirati oko migrantskog pitanja. To će biti težak zadatak.
Ostaje Njemačka, u kojoj raste nesigurnost oko malo lošijih ekonomskih prognoza, na što su Nijemci alergični. No, važno je da sasvim sigurno niti oni, niti Francuzi, koliko god bili lijevo ili desno, ne kontempliraju izlazak iz zajednice koja im omogućava, kao i svima nama, sigurnost, slobodno unutarnje tržište i ideološki kišobran koji daje prestiž. Za Njemačku znamo da Zeleni padaju, a AfD raste. No, većinu kandidta u Bruxelles će poslati najveća stranka CDU u EPP, sve prema anketama, te SPD u Socijaliste i Demokrate. Dakle, imat ćemo mnogoljudnje Njemačku, Poljsku (iz Poljske dolazi ukupno 53 eurozastupnika), Španjolsku (61 zastupnik ukupno) pa Grčku (21 zastupnik), pa Bugarsku, Finsku, Estroniju, Hrvatsku. Prema anketama, iz tih zemalja najviše zastupnika ide u najveću, EPP stranku. Francuska, Austrija, Nizozemska i Italija punit će krajnju desnicu. Imamo Švedsku i Dansku iz kojih će se regrutirati najviše lijevog centra u SiD, zatim Irsku u kojoj će, čini se, najveći broj glasova otići lijevo od socijaldemokrata, tj. klubu Ljevice. Na kraju, Rumunjska koja nosi znatnih 33 zastupnika, a koja ima vladu velike koalicije, rasporedit će najviše svojih kandidata, vjeruje se u desni i lijevi centar.
