Nakon godina vrlo sramežljive i periodične nazočnosti u medijima glavne struje vodikovi projekti polako dobiva pravo javnosti. Ti su projekti izrazito važni za ukupnost europske energetske strategije i sigurnost opskrbe energentima. I ne samo europske. U Hrvatskoj se, također, stvari u tom sektoru počinju pomicati unaprijed, u prvome redu nastojanjima dvije udruge, neovisne jedne o drugoj, koje se bave promocijom vodika i vodikovih projekata.

Geopolitički trenutak u kojem se nalazimo, a koji je možda svoju najupečatljiviju posljedicu imao na globalne pravce dobave energenata, vodik postaje jedan od važnih interesa razvijenih zemalja Europe, pogotovo onih koji su u ne tako davnoj prošlosti kombinirali uvoz jeftinih energenata s istoka sa skepsom prema nuklearnoj energiji, kao i praksom konzerviranja nuklearnih reaktora. Njemačka i Austrija, u prvom redu, a onda i Nizozemska, u tom smislu geopolitiku vodika žele smatrati manje rizičnim i zelenim odgovorom na revival nuklearne energije, ili barem učinkovitom dopunom.

energetska prekretnica

U tijeku je nova ‘zlatna groznica’. Svijet traga za ovim zakopanim plinom. Vjeruje se da je izvor čiste energije

Veliki novac iz EU

Dodatno, vodikov interes je i ekonomski. Postojeća industrija konvencionalnih energenata, ali i autoindustrija razvojem projekata vodika želi preusmjeriti zelenu tranziciju u novome smjeru, postići nulti ugljični otisak na drugi način, a u svome direktnom financijskom interesu. No, to je druga tema.

Vanjskopolitičko kolo sreće, u globalnoj nesreći, već smo o tome pisali na primjeru terminala za ukapljeni plin na Krku i infrastrukture Janafa, okrenulo se tako da je Hrvatska postala strateško mjesto za opskrbu energentima kako Adria regije, tako, još i više, regije Srednje Europe. Slična se stvar u bliskoj budućnosti očekuje vezano uz vodik. Tako bi upravo Omišalj trebao postati jedna od ključnih ulaznih točaka za zeleni vodik iz zemalja nečlanica u Europsku uniju.

Velika je to prilika za Hrvatsku, koja se na nove okolnosti počela pripremati važnim projektom Doline vodika Sjeverni Jadran, u kojem sudjeluje Slovenija i dvije talijanske regije, koji je ne tako davno započeo s radom. U sklopu tog projekta u Hrvatskoj bi se trebalo izgraditi više od deset punionica vodika kako bi se mogla potaknuti veća uloga ovog energenta u prometu, posebno u uslugama javnog i strateškog prijevoza. Pa je tako Jadrolinija već u postupku nabave vodikovog broda.

U potonjemu u našoj zemlji možemo naići na najveće kritike. Naime, iako nemamo još uvijek niti jedno vozilo na vodik koje je registrirano, ulažemo u punionice koje će u situaciji malog broja vozila koji će ih koristiti imati vrlo veliki trošak. No, kako se radi o energetskoj sigurnosti, na raspolaganju su velika proračunska sredstva iz programa REPowerEU, Europskog fonda za regionalni razvoj i Modernizacijskog fonda.

Usprkos opravdanoj kritici nekih ekonomskih analitičara, taj je novac namijenjen Hrvatskoj i potrebno ga je utrošiti. Uostalom, razvoj drugih infrastruktura u Europskoj uniji, poput povećanja broja punionica za električne automobile, pokazao je kako razvoj infrastrukture za alternativna goriva može polučiti njihovo učestalije korištenje. A ulazak investicija u hrvatski novčani tijek, može polučiti i multiplikativni učinak za gospodarstvo.

Premda se Hrvatska evidentno prilagođava europskim energetskim strategijama i ideji šarolikog energetskog miksa i premda je i projekt vodika, moguće, pozicionirao Hrvatsku izrazito važnom na geoenergetskoj karti Europe, u ovom slučaju postoje još neki izazovi.

Proizvodnja zelenog vodika u elektrolizatorima, koji imaju vrlo visok investicijski trošak te kao takvi nisu isplativi ako ne rade veći dio ili gotovo cijelu godinu, nije isplativa ako ne dođe do niskih ili negativnih cijena električne energije proizvedene iz sunca ili vjetra. Problem je što se nulte cijene ili vrlo niske cijene tako proizvedene energije mogu očekivati u Hrvatskoj samo nekoliko dana u godini, a u ostatku tržišnih prilika postrojenja bi trebala raditi po punoj tržišnoj cijeni.

Skupa infrastruktura

Izazove nalazimo i u pitanjima transporta vodika, naime, vodik ima manju gustoću energije od prirodnoga plina te bi za njegov transport kroz postojeću infrastrukturu plinovoda bili potrebni više od nekoliko puta veći tlakovi, ako ga uspoređujemo s prirodnim plinom. S druge strane, materijali od kojih su rađeni postojeći plinovodi, u doticaju s vodikom gube svoja svojstva i postaju izrazito krhki. Naposljetku, vodik je vrlo eksplozivan u dodiru sa zrakom te je za njegovo zapaljenje potrebna mala energija.

Zbog toga su izgledi za korištenje postojeće infrastrukture izrazito niski, a izgradnja nove, bila bi vrlo skupa, a za nju bi trebalo utrošiti i značajnije razdoblje. Bilo bi potrebno utrošiti i značajnija sredstva u povećanu sigurnost transporta.

Kako infrastruktura niti jednog energenta nema smisla bez njegova potrošaka ili učinkovite infrastrukture za njegov prihvat i distribuciju, a ako uzmemo u obzir sve izazove, postavlja se pitanje primjene vodika u bližoj budućnosti. U Hrvatskom kontekstu, primjena bi mogla biti u industriji, proizvodnjom na samom licu mjesta il viškova struje, bez potrebe za skupim i opasnim transportom. Svjesni svih opasnosti, u kontekstu vanjskopolitičkih izazova, vodik je važna tema. Važno je imati što je veći mogući broj energetskih izbora u svojoj energetskoj strategiji i energetskom miksu, a i u ovom sektoru u prilici smo (p)ostati i važno geoenergetsko čvorište.