Tko bi rekao da će 75. godišnjica osnivanja NATO-a provesti u atmosferi brige hoće li Savez biti dovoljno jak, kada ga prije deset godina nitko više nije shvaćao ozbiljno, doživljavan je kao zastario, spreman za povijesni otpis.
Od pada Berlinskog zida, pa kroz mandate Gorbačova i Jeljcina, a na početku i Putina, NATO se trudio da si, kako se to govorilo, nađe svrhu postojanja. Našao je nešto sporedno: misije na Kosovu, Makedoniji i Bosni i Hercegovini te na patroliranje koje je trebalo spriječiti piratske napade na zapadne trgovačke brodove u Indijskom oceanu.
Kad se već činilo tako nepotrebno, u godinama nakon završetka Hladnoga rata, razmišljalo se što bi Europa trebala ako neće biti NATO-a ili ako će se NATO strukturno promijeniti. Jedna od ideja bila je obrambeni savez Europe i Rusije.
Raspad Sovjetskog Saveza nije bio krvav, i uza sve teškoće, taj period predstavljao je povijesni bljesak ruskog genija: ljudi su izronili i udahnuli zrak, mediji su bili posve slobodni, intelektualni život je bujao, biznis često nezakonit, ali je cvao u slobodi. Rusija je gledala na Zapad.
No, “Zapad” nije nastupio, a svakako ne u idealnom obliku, kako je bio zamišljan izdaleka. Za to vrijeme, u Bruxellesu, u Berlinu, također Parizu, vrtjele su se zamisli kako će sada Rusija, sa svojim nuklearnim arsenalom i vojnom organizacijom biti, kao geografski bliža, kao dio svijeta koji hrli demokraciji, mogući štit Europe.
Od izolacionizma do otvorenosti
To nije bilo prvi put. Nakon Drugog svjetskog rata do osnivanja NATO-a 1949., također su kovani planovi o obrani Europe, i svih šest ozbiljnijih nacrta uključivalo je saveznički Sovjetski Savez, a isključivalo Njemačku. Njemačka je tada bila rascjepkana po ‘Länder’, današnjim saveznim državama, nad kojima su bile savezničke okupacijske zone. Strah od ponovo jake Njemačke bio je sveprisutan.
Amerika je tada, nakon internih, vrlo zanimljivih debata, u kojima se ljuljala između izolacionizma i otvorenosti, izašla s prijedlogom Sjevernoatlantskog Saveza. Ideja je – zaista – bila da se razrušenoj Europi dade format i podrška. Zapadna Europa bila je u ruševinama, “vladala je glad, nigdje poljoprivrede, nigdje industrije, nigdje papira da bi se tiskale novine”, opisivao je jedan američki dopisnik što je vidio. Njemačka se vojno, ali ne i ideološki, oslobodila nacizma.
Francuska politika bila je na svoj način neuračunljiva, borila se između velikih ideoloških ekstrema, i vrlo šovinistička. Usput budi rečeno, ideja o ujedinjenoj Europi nije potekla od Francuske i Njemačke, nego iz Belgije, koja je za to potražila podršku Amerike. NATO je bio jedna od poluga spašavanja Europe od same sebe, a onda, paralelno, ali u početku ne prvenstveno, obrana od Staljinovog Sovjetskog Saveza.
Formiranjem NATO-a počelo je razdoblje Pax Americana. Pax Americana, baš kao i nekada davno Pax Romana, ne podrazumijeva humanistički, “samo ljubav” prijateljski mir u svijetu, nego golemu i neupitnu snagu koja kao kapa pokriva teritorij koji se smatra svojim. Tako je počelo razdoblje američkog patronata nad Europom, pa i svojevrsnog “patroniziranja”.
Nakon što je Staljin, šest mjeseci nakon osnivanja NATO-a, proglasio svoju okupiranu zonu Njemačkom Demokratskom Republikom, De Gaulle je još uvijek inzistirao na rascjepkanosti zapadnog dijela.
Amerikanci su morali zaprijetiti da će im uskratiti pomoć u Francuskoj Indokini, tamo su se borili za svoju kolonijalnu premoć, ako ne dopuste ujedinjenje Zapadne Njemačke. To je, dakle, bila slika razjedinjenosti, kaosa, lutanja, koja je obilježila prve godine stvaranja Saveza. Američki kišobran – NATO – učvrstio se i ostao stalno otvoren.
‘Peace brother’ zbog Saveza
Uslijedilo je razdoblje Hladnoga rata u kojem je Zapadna Europa neslućeno napredovala, razvijala prvo poljoprivredu pa industriju pa ljudska prava i demokraciju pa mirovni mentalitet, hipijevski “peace brother” pa 1968-ašku revoluciju mladih protiv starih, ali garancija da se ništa neće dogoditi bio je NATO.
Međutim, nakon pada Zida i pogotovo nakon napada na Svjetski trgovinski centar, u studenom 2001., Amerika je počela mijenjati sigurnosne prioritete. Brinući se za svoju sigurnost počela je polako napuštati Europu. Ni to nije bilo prvi put. Niti prije Drugog svjetskog rata nije bila zainteresirana što se događa preko Atlantika i kasno je ušla u rat. Slično okretanje prema sebi, počelo je još s Obamom i nastavilo se do sada.
A sada je Putinov cilj, uz onaj neposredan u Ukrajini, paralelan i jednako važan – poniženje i uništenje NATO-a. U Kremlju žele pokazati da je NATO prazna priča, tigar od papira, tek kulisa bez sadržaja. Budućnost će biti, najvjerojatnije, u ozbiljnom jačanju obrane europskih država i to i više od tri posto BND-a. Europa će morati biti spremna odgovoriti na razne, sada teško zamišljene provokacije.
Primjerice, na upad wagnerovaca u istočnu Europu ili teže incidente u Bosni ili Crnoj Gori, gdje su oni vjerojatniji nego negdje drugdje. Dakle, ovo, europsko područje NATO-a, morat će biti ozbiljno ojačano i bit će, jer za time postoji potreba. Dođe li, makar je malo vjerojatno, do napada na Bruxelles, Frankfurt, Varšavu, Helsinki ili Zagreb, tada će nastupiti Amerika. Nadajmo se.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu