Multilateralizam nestaje, a jedna od vodećih svjetskih multilateralnih institucija, Svjetska trgovinska organizacija (WTO), u krizi je jer SAD od 2018. blokira nova imenovanja u Žalbeno tijelo njezinog mehanizma za rješavanje sporova.

Uoči 13. ministarske konferencije Svjetske trgovinske organizacije prošlog mjeseca, neki optimisti nadali su se napretku u konkretnim pitanjima, kao što je sporazum o neuvođenju carina na digitalnu trgovinu, ali očekivanja su općenito bila niska.

Pesimisti su imali pravo. Indija je predvodila u napadima protiv produljenja moratorija na carine na elektroničke prijenose (e-trgovinu), a samo ga je dogovor u zadnji čas produljio za još dvije godine.

Očekuje se da će nakon toga isteći. Indija i njezini saveznici proslavili su taj ishod kao pobjedu. Prvi put u posljednjih nekoliko godina, krivac za potkopavanje Svjetske trgovinske organizacije nije bio SAD, već zemlje u razvoju (uključujući Indoneziju, Južnu Afriku, Brazil i druge).

Sukobi u pregovorima
Istina, ono što se dogodilo s digitalnom trgovinom karakteristično je za uobičajene sukobe do kojih dolazi tijekom trgovinskih pregovora. Slobodna trgovina uvijek stvara pobjednike i gubitnike.

Digitalna trgovina može biti u interesu poduzeća u razvijenim gospodarstvima te potrošača i poduzeća u zemljama s niskim i srednjim dohotkom; korisnici aplikacije, igre ili drugog softverskog proizvoda proizvedenog u drugoj zemlji mogu platiti niže cijene kada nema carina. Međutim, domaći proizvođači pouzdano će zahtijevati zaštitu od uvoza, a vlade će smatrati carine obećavajućim načinom za povećanje prihoda.

Iako su ta pitanja tipična, protivljenje zemalja u razvoju proširenom moratoriju na porez na digitalnu trgovinu simbolizira dublji problem: naime, sve veći dojam da im WTO više nema što ponuditi. Pretpostavlja se da ona jednostrano služi interesima velikih poduzeća, a ne prosječne osobe u zemlji s niskim ili srednjim dohotkom.

Je li to istina? Zapravo, nedavna istraživanja pokazuju da je smanjenje siromaštva u posljednja tri desetljeća bilo vjerojatnije u zemljama u razvoju koje su dobro integrirane u međunarodni trgovinski sustav, mjereno brojem potpisanih trgovinskih sporazuma i pristupom velikim, unosnim izvoznim tržištima. U tom smislu, multilateralni trgovinski sustav doista je koristio zemljama u razvoju.

Međunarodna integracija posebno je važna za manja gospodarstva. Za razliku od Indije i Kine, zemlje poput Tajlanda, Kenije i Ruande ne mogu se osloniti na velika domaća tržišta. Nije ni čudo što protivljenje trgovinskim sporazumima tako često dolazi iz većih zemalja u razvoju poput Indije, Indonezije i Brazila. One si mogu priuštiti okretanje leđa međunarodnoj trgovini ako uvjeti predloženog sporazuma nisu dovoljno primamljivi.

Ali čak i ove zemlje cijene prednosti sudjelovanja u globalnoj trgovini. Indija je, primjerice, iskoristila zatvaranje Ministarske konferencije kako bi u načelu potvrdila svoju predanost pregovorima i multilateralizmu. Pitanje je, dakle, zašto zemlje u razvoju imaju tako negativno stajalište o WTO-u.

Njihovo nezadovoljstvo datira iz 1995. godine, kada je WTO zamijenio Opći sporazum o carinama i trgovini. U to su vrijeme zemlje u razvoju smatrale da su upravo pod pritiskom potpisale Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS) koji će se itekako isplatiti multinacionalnim korporacijama, a da pritom ne donese mnogo koristi vlastitom stanovništvu.

Drugi stalni izvor napetosti je poljoprivreda, gdje zemlje u razvoju tradicionalno imaju komparativnu prednost. Postojećim trgovinskim sporazumima zemljama s visokim dohotkom i dalje se omogućuje subvencioniranje lokalnih proizvođača i uvođenje carina na uvoz. Razna druga pravila, klauzule o odstupanju i zahtjevi za informiranje stvorili su de facto rupe koje samo zemlje s obilnim resursima mogu iskoristiti.

Primjerice, subvencije za ribolov (drugo veliko sporno područje) dopuštene su pod određenim uvjetima. Međutim, praćenje ribljih zaliha kako bi se dokazalo da su takvi uvjeti ispunjeni iznimno je skupo za većinu zemalja u razvoju. Stoga imaju dobar razlog žaliti se da su međunarodna trgovinska pravila pristrana prema njima.

U ‘prijateljske’ zemlje
Ako pogledamo u budućnost, potencijalno veći problem odnosi se na napore naprednih gospodarstava da povežu trgovinske sporazume s radnim i ekološkim standardima, primjerice putem predloženog mehanizma Europske unije za graničnu prilagodbu emisija ugljika (CBAM). Iako su dobronamjerna, napredna gospodarstva moraju priznati da bi njihovi napori u rješavanju pitanja klime, rada i ljudskih prava mogli imati ozbiljne distribucijske posljedice, što bi moglo ići na štetu mnogih zemalja u razvoju.

To se posebno odnosi na klimatske promjene. Zemlje s niskim prihodima mogu najviše izgubiti od posljedica klimatskih promjena, ali razumljivo je da nerado ometaju vlastiti rast kako bi riješile problem uzrokovan prošlim grijesima bogatijih zemalja.

Spojite te probleme s pritiskom zemalja s visokim dohotkom prema “premještanju proizvodnje u prijateljske zemlje” (što podrazumijeva veću trgovinu među bogatim zemljama, s obzirom na trenutnu geopolitičku kartu) i današnji svijet počinje još više nalikovati onom u kojem se napredna gospodarstva suprotstavljaju onima u razvoju.

Ironično, očigledan način da se izbjegne takva podjela je oživljavanje multilateralizma. Sada su, više nego ikad, izazovi s kojima se suočavamo globalne prirode i iziskuju globalna rješenja. Međutim, zajednički ciljevi, po definiciji, moraju uzeti u obzir probleme zemalja u razvoju. To je ono što je uspješan multilateralizam uvijek nalagao.

© Project Syndicate 2024.