Ciljanje inflacije općenito se smatra najboljim pristupom monetarnoj politici, između ostalog za mala, otvorena gospodarstva. Uveli su ga Novi Zeland i Kanada početkom 1990-ih, a brzo su ga usvojile Australija, Švedska i Velika Britanija, a zatim Island i Norveška, između ostalih.

Pripisuje mu se dramatično snižavanje razine i varijabilnosti inflacije gdje god se dosljedno primjenjivalo. Niža i predvidljiva inflacija pokazala se, pak, pogodnom za bolje gospodarske rezultate, što je pomoglo u sprječavanju velikih promjena u raspodjeli dohotka koje mogu uslijediti nakon neočekivanih porasta inflacije (barem do izbijanja pandemije bolesti COVID-19).

Pogrešna pretpostavka
Nije teško shvatiti zašto je ciljanje inflacije imalo takav učinak. Taj pristup primorava središnju banku da se izravno usredotoči na stabilnost cijena na načine na koje to nisu učinile prethodne strategije politike. Stoga nudi transparentnost u pogledu ciljeva monetarne politike i mjera potrebnih za njihovo postizanje, a ti signali grade povjerenje javnosti.

Pa ipak, standardni narativ o ciljanju inflacije počiva na pogrešnoj pretpostavci. Zapravo, mnoga gospodarstva koja primjenjuju ovaj pristup nisu toliko otvorena. Podaci Svjetske banke pokazuju da udio trgovine u BDP-u iznosi samo oko 50% u Australiji i Novom Zelandu, 70% u Kanadi i Velikoj Britaniji i 90% u Skandinaviji. To je daleko od omjera od 384% u Hong Kongu, 336% u Singapuru, 140% u Švicarskoj i 128% u Danskoj – sve su to gospodarstva koja se ne koriste ciljanjem inflacije.

S obzirom na sjajan rezultat potonje skupine, čini se da ciljanje inflacije nije dobro za iznimno otvorena gospodarstva. Zbog toga su se gospodarstva Europske unije s udjelom trgovine u BDP-u od preko 300 %, uključujući Luksemburg i Maltu, udružila s drugima kako bi se koristila eurom. To je također razlog zbog kojega je Danska, koja je uz znatno veće gospodarstvo eurozone, vezala svoj tečaj za jedinstvenu valutu.

Hong Kong je također fiksirao svoj tečaj, iako uglavnom iz razloga koji se vjerojatno ne mogu primijeniti na druga gospodarstva. Njegov valutni odbor uveden je 1983. godine, kada je hongkonški dolar doživio katastrofalnu deprecijaciju nakon kineske izjave da će obnoviti suverenitet nad tom regijom 1997. godine. Takva politička kretanja mogu jako utjecati na tečaj što je neopravdano po makroekonomskim osnovama. Fiksiranjem tečaja Hong Kong bi mogao izolirati svoje gospodarstvo od takvih šokova.

S obzirom na to da je gospodarstvo Hong Konga u susjedstvu ogromnog gospodarstva kontinentalne Kine, bilo bi prirodno da svoju valutu fiksira prema renminbiju- kao što je bilo do 1935. godine, kada su obje valute bile na srebrnom standardu. No, od sredine 1970-ih, Hong Kong je fiksirao svoj tečaj prema američkom dolaru jer se ne može vezati za valutu poput renminbija koja nije u potpunosti konvertibilna i za koju ne postoji duboko i likvidno tržište.

Švicarska i Singapur izabrale su drugi put. Njihova su gospodarstva previše izložena kretanjima tečaja da bi tradicionalno ciljanje inflacije bilo izvedivo, pa su donijela strategije monetarne politike prilagođene vlastitim specifičnim okolnostima – strategije koje imaju nekoliko zajedničkih značajki.

Protiv špekulacija
Za početak, i Švicarska i Singapur održavaju jasan fokus na stabilnost cijena. Iako je Švicarska narodna banka (SNB) to definirala inflacijom manjom od 2%, Monetarna uprava Singapura (MAS) uspjela je to ostaviti nedefiniranim, zahvaljujući dugoročnim i uspješnim rezultatima koji učinkovito govore sami za sebe.

Drugo, obje imaju jasan pogled na to koja je razina tečaja primjerena i obje usmjeravaju tečaj prema tom rasponu. Budući da Švicarska narodna banka određuje i kamatne stope, povremeno je rabila taj mehanizam kako bi utjecala na tečaj (ponekad uz goleme intervencije). Monetarna uprava Singapura ne određuje kamatne stope, pa je uspostavila raspon dopuštenih fluktuacija tečaja.

Treće, nijedna središnja banka javno ne objavljuje točnu razinu tečaja koju smatra primjerenom. Iako središnje banke mogu odrediti kamatnu stopu po kojoj pozajmljuju bankovnom sustavu ili prihvaćaju sredstva iz njega, tečaj određuje tržište. Kada bi objavile konkretan cilj tečaja, sudionici na tržištu imali bi otvoren poziv na špekulacije protiv središnje banke, što bi moglo zakomplicirati upravljanje monetarnom politikom.

Naposljetku, obje strategije prepoznaju korist od mogućnosti prilagodbe tečaja sukladno razvoju ekonomskih uvjeta (trajno fiksni tečaj vjerojatno nije optimalan). Rezultat tih strategija su zavidni zapisi o kontroli inflacije. Prosječna stopa inflacije u razdoblju 2000. – 2023. iznosi 0,6 % u Švicarskoj i 2 % u Singapuru (točno jednako 2 % što je općenito cilj središnjih banaka usmjerenih na inflaciju).

Oba gospodarstva svoje snažne rezultate duguju činjenici da su monetarne vlasti dopustile da njihovi tečajevi prolaze kroz velika kretanja kada je to potrebno. Podaci Banke za međunarodne namire (BIS) pokazuju da je nominalni efektivni tečaj, koji se smatra prosječnim tečajem prema svim trgovinskim partnerima, u ovom razdoblju ojačao u prosjeku za 1,3% godišnje u slučaju Singapura, a za 2,6% u slučaju Švicarske, čime je smanjen trošak uvoza i prigušena inflacija.

Nije se lako izdvojiti iz gomile u donošenju politike. Ali Singapur i Švicarska stvorile su svaka svoj vlastiti put, s velikim uspjehom. Iako je ciljanje inflacije dobra strategija za mnoga gospodarstva, bilo bi dobro da iznimno otvorena gospodarstva razmotre alternative.

© Project Syndicate 2024.