Kineski predsjednik Xi Jinping, znamo već, nije tip osobe koja previše drži do tradicije. Ako je i bilo kakvih dvojbi, nestale su još 2018. godine, kada se drznuo ukinuti gotovo četiri desetljeća staru ustavnu odredbu koja je status kineskog predsjednika ograničavala na dva petogodišnja mandata.

Drastičnim odmakom od tradicije Xi je dodatno konsolidirao vlast u svojim rukama, a sada je otišao i korak dalje, još jednom pogazivši, pa makar i simboličnu, tradiciju. Po prvi puta u tri desetljeća, aktualni premijer po završetku Narodnog kongresa nije upriličio konferenciju za medije, a kamoli detaljnije upoznao domaću i svjetsku javnost sa svojim stavovima.

Istini za volju, u praksi se ništa ne mijenja; svima je jasno da konce igre ionako vuče Xi, a Komunističkoj particiji transparentnost ionako nije jača strana.

Podulji je popis ekonomskih indikatora koje su državni statističari posljednjih godina jednostavno prestali objavljivati samo zašto što su u kontradikciji s laskavom predodžbom kineskog ekonomskog čuda koju neumorno promovira državni vrh. Čemu uopće zamarati građane i inozemne investitore?

Izgradnja kulta ličnosti
Potonjima, doduše, sve izraženiji odmak od tradicije ne sjeda baš najbolje, ali ni njihova skepsa nije novijeg datuma – izravne inozemne investicije prošle godine su skliznule do najniže razine u posljednja tri desetljeća i na najbolji način svjedoče o konsterniranim ulagačima i posvemašnjem manjku optimizma i povjerenja, dodatno narušenog napetim odnosima na relaciji Washington – Peking.

Motive marginalizacije pozicije (aktualnog) premijera valja tražiti u grijesima onog iz prethodnog mandata; (pokojni) Li Keqiang je, zahvaljujući empatiji i barem deklarativno proklamiranoj borbi protiv siromaštva, bio omiljen u širim slojevima društva i pokazao se ozbiljnom smetnjom izgradnji kulta ličnosti koju uporno provodi Xi Jinping.

To u najvećoj mjeri objašnjava degradaciju statusa njegova nasljednika koji u svojim rukama nema nikakvu stvarnu moć. Dotični se ipak pojavio u parlamentu, ali samo kako bi održao monolog i predstavio smjernice ekonomske politike za ovu godinu, što je zapravo puno važnija priča od dvorskih spletki i ogromne koncentracije moći u rukama jednog.

Naime, aktualni premijer Li Qiang obznanio je jasan cilj za ovu godinu: partijski vrh planira i očekuje gospodarski rast od oko 5 posto, što samo po sebi ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Posve je jasno da se Kina mora zadovoljiti nižim stopama rasta, a najavljena brojka sasvim je u skladu je s dugoročnim trendom te na tragu prošlogodišnjeg rezultata (ako je vjerovati službenim brojkama).

Međutim, u očima inozemnih promatrača vrlo je problematičan put do tog cilja. Za početak, službene projekcije predviđaju stopu inflacije od 3 posto, no ta je brojka posljednji puta bila aktualna još početkom 2022. godine. Od tada do danas domaća ekonomija se nikako ne uspijeva izvući iz čeličnog stiska deflacije (koju usto izvozi širom svijeta).

Uz dramatičan pad povjerenja građana koji su, nakon kraha tržišta nekretnina, a potom i duboke korekcije na tržištu kapitala, sve podredili štednji, na ozbiljniji doprinos ionako krhke osobne potrošnje ne treba računati. Deflacija u kombinaciji s anemičnom osobnom potrošnjom sve više podsjeća na fatalnu formulu koja je uvelike pridonijela “izgubljenim dekadama” u Japanu krajem prošlog i početkom ovog stoljeća.

Taj manjak, međutim, partijski planeri ne namjeravaju kompenzirati ekspanzivnijom fiskalnom politikom (osim u segmentu jačanja vojnih resursa) – u ovoj se godini očekuje stagnacija proračunskog deficita na otprilike 3 posto BDP-a, što znači da krupnih državnih intervencija (čitaj: skupih infrastrukturnih projekata) neće biti.

Odmak od realnosti
Ili će se, u najboljem slučaju, prebaciti na leđa jedinica lokalne uprave (provincija) koje sve teže dišu pod teretom ogromnih zaduženja. To je na neki način i logično; fiskalna politika je odigrala ključnu ulogu tijekom Velike financijske krize 2008. godine (uvelike pripomogavši i globalnom oporavku), ali se posljednjih godina suočava sa zakonom opadajućih prinosa i teško može polučiti impresivne rezultate.

Barem u kontekstu investicija. Ciljano podizanje životnog standarda putem osnaživanja sustava socijalnog, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja sigurno bi se pozitivno odrazilo na osobnu potrošnju, ali bi takav politički zaokret (na dulji rok) mogao ugroziti ogromnu koncentraciju moći, te u očima vlastodržaca nije kredibilna opcija.

Zbog toga se posve opravdano nameće pitanje: kako će Kina, bez agilnije uloge proračuna, te uz slabiji gospodarski rast na globalnoj razini koji nikako ne ide na ruku izvoznicima, ostvariti ciljanih 5 posto? Nije li to preveliki odmak od realnosti? Nitko, nažalost, nije dobio priliku priupitati premijera koji, barem nominalno, kroji ekonomsku politiku.