U filmu Početak Christophera Nolana iz 2010. granica između stvarnosti i iluzije postaje sve nejasnija. Kada je riječ o subvencijama za fosilna goriva, život oponaša umjetnost. Uočavanje razlike između njihovih percipiranih koristi i stvarnog učinka ključni je globalni izazov.

Iako se takve subvencije kratkoročno mogu činiti korisnima, one prikrivaju duboke ekološke i gospodarske posljedice naše ovisnosti o fosilnim gorivima. S obzirom na međusobno povezane prijetnje koje predstavljaju klimatske promjene, ostaje pitanje: možemo li se pomiriti sa stvarnošću i donijeti odluke koje istinski koriste i nama i našem planetu?

Geopolitički šokovi
Unatoč međunarodnim obvezama preuzetima na summitu skupine G20 2009. i Konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama u Glasgowu 2021. (COP26), zajedno sa Europskim zelenim planom i Osmim programom djelovanja za okoliš, subvencije za fosilna goriva i dalje su ukorijenjene. Prema podacima Europske agencije za okoliš, godišnje subvencije u EU-u kretale su se oko 56 milijardi eura (61 milijarda dolara) između 2015. i 2021., a samo je nekoliko država članica poduzelo korake za njihovo postupno ukidanje.

Nepostupanje po tom pitanju svakako nije ograničeno samo na Europsku uniju. Međunarodna agencija za energiju nedavno je izvijestila da su globalne subvencije za fosilna goriva skočile na više od bilijun dolara u 2022., a taj se skok uglavnom pripisuje geopolitičkim šokovima poput ruske invazije na Ukrajinu koja je značajno poremetila energetska tržišta.

Međunarodni monetarni fond daje još tmurniju predodžbu o tome: uz nedovoljno oporezivanje emisija ugljičnog dioksida, subvencije za fosilna goriva porasle su na rekordnih 7 bilijuna dolara u 2022. Ta brojka, koja odgovara 7,1 posto svjetskog BDP-a, nadmašuje globalnu potrošnju na obrazovanje i gotovo je jednaka izdacima za zdravstvenu zaštitu u cijelom svijetu.

Iako se subvencije često smatraju sredstvom za rješavanje socijalnih nejednakosti i pružanje olakšanja siromašnijim kućanstvima smanjenjem cijena hrane i energenata, one često imaju suprotan učinak. U stvarnosti, te subvencije nerazmjerno pogoduju bogatijim kućanstvima i održavaju nejednak pristup energiji.

Osim toga, preusmjeravaju ključna javna sredstva iz učinkovitijih ulaganja koja bi mogla smanjiti naše oslanjanje na fosilna goriva i poboljšati infrastrukturu, socijalnu zaštitu i zdravstvene usluge, a sve to nudi veće koristi zajednicama s niskim prihodima.

S druge strane, MMF procjenjuje da bi ukidanje tih subvencija moglo spriječiti 1,6 milijuna prijevremenih smrti godišnje, generirati 4,4 bilijuna dolara prihoda i ubrzati napredak po pitanju ispunjavanja globalnih klimatskih ciljeva. Zadržavanjem subvencija za energente koje su prvotno osmišljene kao privremene mjere, riskiramo nastavak ovisnosti o fosilnim gorivima.

Međutim, s obzirom na to da rješavanje socijalnih nejednakosti iziskuje postupni pristup, uravnotežena dugoročna klimatska strategija mora uključivati ciljanu financijsku potporu ranjivim skupinama stanovništva.

To bi moglo uključivati proširenje programa socijalne skrbi, zadržavanje univerzalnih subvencija za osnovne potrepštine i poticanje ulaganja u javne usluge koje prvenstveno koriste kućanstvima s niskim prihodima, kao što su zdravstvena skrb, obrazovanje i infrastruktura. Prijenosi temeljeni na imovinskom cenzusu i popusti na energente također bi mogli olakšati klimatsku tranziciju.

Slično tome, zemlje s niskim i srednjim dohotkom moraju provoditi strukturne reforme kako bi poboljšale gospodarsku stabilnost, produbile financijska tržišta i ojačale svoje institucije, čime bi poboljšale svoj kreditni rejting i smanjile troškove zaduživanja. Transparentno objavljivanje održivih ulaganja i strateška upotreba jamstava također bi mogli pomoći tim zemljama u ublažavanju rizika ulaganja.

Zeleni klimatski fond naglašava ključnu ulogu mješovitog financiranja u pomaganju zemljama u razvoju da se dekarboniziraju. Osnovan u skladu s Okvirnom konvencijom UN-a o promjeni klime, Fond trenutačno upravlja s 216 projekata ukupne vrijednosti 12 milijardi dolara. Što se tiče sufinanciranja, njegova ukupna imovina premašuje 45 milijardi dolara.

Ignoriranje nije opcija
Sljedećih nekoliko godina bit će ključno za globalni prijelaz na nultu neto stopu emisija, pri čemu će tehnološke inovacije imati ključnu ulogu. Primjerice, plan EU-a za postizanje energetske neovisnosti i smanjenja emisija stakleničkih plinova za 55 posto do 2030. uvelike ovisi o razvoju uspješnog sektora klimatskih tehnologija.

No, unatoč potrebi za brzim smanjenjem emisija, Europa zaostaje za SAD-om i Kinom. U razgovorima s čelnicima europskih klimatsko-tehnoloških poduzeća kao što su STABL, Proxima Fusion, Claims Carbon i Electra naglašena je žurnost situacije koju EU mora riješiti donošenjem politika potpore za poticanje rasta tog sektora.

Budućnost održivog rasta nadohvat je ruke ako priznamo stvarne troškove fosilnih goriva i u skladu s tim prilagodimo svoje financijske i političke prioritete. U tu svrhu, donositelji globalnih politika moraju iznijeti svoje planove za energetski sektor, prometne mreže i informacijske sustave.

Preusmjeravanjem sredstava koja su trenutačno dodijeljena subvencijama za fosilna goriva, države bi do 2030. mogle ispuniti svoje klimatske ciljeve i ubrzati prelazak na gospodarstvo s nultom neto stopom emisija. S pogoršanjem klimatskih promjena, sve je očitije da ignoriranje razornih posljedica naše ovisnosti o fosilnim gorivima više nije opcija.

Za postizanje nulte neto stope emisija potrebne su odvažne politike poput postupnog ukidanja subvencija za fosilna goriva i ulaganja u tehnološke inovacije uz globalnu predanost pravednoj i pravičnoj energetskoj tranziciji.

© Project Syndicate 2024.

* Koautor članka je Ludovic Subran, glavni ekonomist Allianza